Budi dio naše mreže

U iščekivanju proglašenja svetim – katolički, hrvatski i moj Stepinac (II. dio)

Vijenac, središnji hrvatski list za kulturu i umjetnost, ove godine slavi 150. obljetnicu. Tim povodom Hrvatska katolička mreža prenosi najzanimljivije tekstove iz ovog dvotjednika za kulturu Matice hrvatske.

/ mp

Iz Vijenca br. 659

Stepinac, spasitelj Židova i Srba

Piše Gojko Borić

U pismu Paveliću Stepinac se žali na nečovječno i okrutno postupanje s tzv. nearijevcima, kako se onda nazivalo Židove, a ministra unutarnjih poslova Artukovića moli da barem poštedi pokrštene Židove

Još za života nadbiskupa Bauera Stepinac je započeo sređivati narušene odnose u laičkoj Katoličkoj akciji, zatim se posvetio preuređivanju župa u svojoj nadbiskupiji i diskretno sudjelovati u političkom životu hrvatskoga naroda, ali samo savjetima, a ne aktivno, jer to duhovnicima nije bilo dopušteno. Jedan od glavnih zadataka Katoličke crkve bilo je donošenje konkordata između Vatikana i države. Za katolike konkordat je bio veoma važan jer bi se s njime uspostavila ravnopravnost Katoličke i Srpsko-pravoslavne crkve, koja je bila privilegirana na štetu katolika. Jugoslavenski parlament prihvatio je konkordat, ali nakon velikih antikatoličkih demonstracija i pritisaka Pravoslavne crkve konkordat je odbačen u Senatu, i tako su katolici ostali neravnopravni sve do propasti Kraljevine Jugoslavije. Godine 1938. na odlučujućim izborima za Narodnu skupštinu Stepinac skupa s hrvatskim klerom daje svoj glas Udruženoj opoziciji, koju predvodi Hrvatska seljačka stranka, koja je poslije smrti Stjepana Radića sve više dobivala demokršćansko usmjerenje.

Sedmoga prosinca 1937. umire nadbiskup Antun Bauer, koga nasljeđuje Stepinac, u samo predvečerje velikih i sudbonosnih događaja u Hrvatskoj, Jugoslaviji i Europi. Pogledajmo najprije kako se nadbiskup zagrebački postavljao prema političkim olujama koje su se već počele osjećati na horizontu zbog velikih promjena na ideološkom i političkom zemljovidu Jugoslavije i Europe. Dovoljno je reći da su tada u Italiji vladali Mussolinijevi fašisti, u Njemačkoj Hitlerovi nacionalsocijalisti, da su u Španjolskoj pobijedili nacionalisti generala Franca, da je u Jugoslaviji na vrhuncu moći bio Stojadinović sa svojim profašističkim radikalima, da su u većini europskih država vladale diktature ili autoritativni režimi, da se u zraku osjećao sukob ekstremne desnice s krajnjom ljevicom, da se približavao Drugi svjetski rat.

Katolička crkva u Drugom svjetskom ratu

Kraljevina Jugoslavija kapitulirala je jer se za nju nitko nije htio boriti, a najmanje potlačeni narodi: Hrvati, Makedonci i kosovski Albanci. Na pitanje zašto je Katolička crkva uvažila Nezavisnu Državu Hrvatsku Stepinac je jasno odgovorio pred komunističkim sudom: „Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji … Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika, istaknutim u Jalti i Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo hrvatskom narodu? Sveta stolica toliko je naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom ni smio pisnuti? Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno još pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.“

Tim je riječima Stepinac jasno i glasno potvrdio svoju državotvornost i spremnost na mučeništvo. Takvih primjera ima malo u povijesti. Jedan od istaknutijih njemačkih biskupa, kardinal Joachim Meissner, rekao je u intervjuu za časopis Matica da je u istočnonjemačkoj ateističkoj školi skupa sa svojim kolegama spalio neke ruske knjige, ali se nije bojao osvete režima jer su im kao uzor hrabrosti služili kardinali Stepinac, Wyszyńsky i Mindszenty.

Istini za volju mora se priznati da su prvi koraci hrvatske Vlade 1941. bili pozitivni za Crkvu i time za većinu hrvatskoga naroda. Ali valja reći i to da komunisti nisu pozvali na ustanak nakon raspada Jugoslavije i proglašenja NDH, što se moralo očekivati, nego tek onda kad je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez, a u njihovu proglasu pisalo je da zovu na ustanak kako bi „pomogli narodima Sovjetskog Saveza u borbi protiv nacističke Njemačke“, što je još jedan dokaz da je Komunistička partija Jugoslavije tada bila samo filijala Kominterne, a Kominterna je isključivo slijedila politiku Moskve.

Stepinac kritizira postupke ustaškoga režima

Najvažniji Stepinčev biograf Aleksa Benigar iznosi u knjizi Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal koje su kobne pogreške počinile nove hrvatske vlasti: ustaška prisega nije se slagala s kršćanskim načelima jer su uz raspelo stajali pištolj i nož; Zakon o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda bio je nečovječan jer je bio uperen protiv Židova i Roma; zakonske odredbe o prijelazu iz jedne vjere u drugu nisu se slagale s načelima Katoličke crkve; zatvaranje pravoslavnih institucija bilo je protivno stoljetnoj hrvatskoj tradiciji i, što je najgore: progoni Židova, Srba i Roma samo zbog njihove pripadnosti tim narodima nisu se mogli ničim opravdati.

Pavelić se odmah na početku vladavine pokazao kao samodržac kojemu nije bilo stalo do mišljenja Crkve i kad se radilo o važnosti za obje strane. Hrvatska država bila je zbog objektivnih, ali više i zbog subjektivnih razloga, zemlja bezakonja, što je uznemirivalo ne samo Stepinca nego i druge biskupe i svećenstvo. Činjenica je da Sveta stolica nije diplomatski priznala NDH, nego je u Zagreb poslala, namjesto nuncija, samo apostolskog vizitatora. Kakva razlika prema prilikama nakon proglašenja sadašnje Republike Hrvatske, kad je Vatikan bio jedan od prvih koji je Hrvatsku diplomatski priznao.

Stepinac nije bio politički čovjek, ali se držao papinskih enciklika, posebice enciklike Pija XI. Mit brennender Sorge, u kojoj je Sveti otac osudio nacistički rasizam kao teoriju i praksu. Nakon proglašenje NDH 10. travnja 1941. Stepinac je u više navrata izražavao zabrinutost glede savezništva s nacističkom Njemačkom, rekavši jednom sugovorniku: „Ne viruj Nimcu, ko ni suncu zimsku“, što su bile riječi Petra Zrinskog zasnovane na lošem iskustvu s austrijskim Nijemcima. Kad je ugledao mladež na Jelačić-placu kako pozdravlja njemačke postrojbe, zabrinuto je rekao: „Tko sretniji od mene da nastupi slobodna Hrvatska, no ne mogu je očekivati od poganske Njemačke … Osim toga u političkom pogledu ne vjerujem Hitleru, da će nam pomoći do samostalne Hrvatske, za čime i te kako čeznem.“ To su bile proročanske riječi jer Hitler je planirao nakon uništenja Židova masovne progone kršćana, prije svega katolika, za što postoje svjedočanstva.

Zbog Stepinčeve kratke epizode na Solunskoj fronti njemački oponomoćeni general u NDH Edmund Gleise von Horstenau nazvao ga je „izdajicom Austrije“. Eto, tolika je bila nacistička nesnošljivost prema zagrebačkom nadbiskupu. U pismu tadašnjem hrvatskom ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću nadbiskup Stepinac moli da barem poštedi pokrštene Židove jer, kako piše: „Svaki dan gledamo nove proglašene odredbe, jedna stroža od druge, koje pogađaju kao krive čisto nevine osobe. Upravo danas donose novine jednu odredbu … po kojoj svi Židovi bez razlike moraju nositi jedan poseban znak. Tolike su odredbe te naravi, da mi je jedan ugledni i odgovorni gospodin kazao, da se ni u samoj Njemačkoj rasni zakoni ne primjenjuju s takvom strogošću i brzinom.“

U pismu Anti Paveliću Stepinac se žali na nečovječno i okrutno postupanje s tzv. nearijevcima, kako se onda nazivalo Židove, te nastavlja : „.Što više da od takva postupka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici. Znadem, da među tima, koji se deportiraju, imade u novije doba i katolika konvertita, pa mi je to više dužnost, da se za njih zauzmem.“ Stepinac se zauzimao i za zagrebačku židovsku bogoštovnu općinu. Preporučio je tadašnjim vlastima da izdaju spasonosnu putovnicu nadrabinu Miroslavu Freibergeru. Spasio je od sigurne smrti brojne Židove – sjetimo se samo Židovskog staračkog doma u Zagrebu – koji su bili proglašeni tzv. počasnim arijevcima. Ako je neki Židov bio u braku s Hrvaticom ili obratno, Stepinac se zauzimao da mogu nesmetano živjeti. Uostalom, u samim vrhovima ustaške vlasti bilo je Židova i tzv. polu-Židova, što je naveliko iritiralo Nijemce. Prethodnicu Ustaškog pokreta, Hrvatsku stranku prava, vodio je neko vrijeme Židov Josip (Jošua) Frank. Sve to danas izgleda ne baš previše, ali u ono vrijeme bilo je vrlo opasno, jer su iznad svih ustaških vlasti ipak bili njemački nacisti, kako je rečeno na nürnberškom procesu, gdje su američki suci ustvrdili da su „postupci hrvatske vlade bili postupci okupacijskih snaga … Mišljenja smo da je Hrvatska cijelo vrijeme koje ovdje dolazi u obzir bila okupirana zemlja i da je za sve postupke hrvatske vlade odgovorna okupacijska vlast.“

Krivotvorenje povijesne istine

Posebno je bilo bolno pitanje Srba u Hrvatskoj, koji su uz Židove bili najviše proganjani. Kad danas neki govore da Katolička crkva snosi sukrivnju za proganjanje Srba, onda se to može nazvati krivotvorenjem povijesne istine. Pravoslavci nisu mogli biti pokrštavani jer Katolička crkva priznaje i pravoslavni sakrament krštenja. Ovdje valja podsjetiti da je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije više od dvjesto tisuća katolika, silom ili milom, bilo prešlo na pravoslavlje. Prijelazi iz jedne crkve u drugu za vrijeme NDH bili su poželjni, ali je Stepinac u više navrata izdavao okružnice i upute u kojima se naglašava da pokatoličenje mora biti sasvim dragovoljno, odnosno izvedivo samo ako se time spašavaju ljudski životi.

U govoru pred Vrhovnim sudom Hrvatske Stepinac je o tome rekao: „Činjenica je da sam morao premještati župnike jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih jer su ih htjeli Srbi ubiti zato što otežu s prijelazima. Činjenica je da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala povlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom da mu se pomogne kako se dalo i moglo…“ Osim toga, dio katolika koji se u staroj Jugoslaviji silom prilika popravoslavio vratio se na katoličku vjeru kad je to mogao učiniti bez posljedica za vrijeme NDH. Vatikan nije imao nikakve primjedbe glede takvih postupaka Katoličke crkve u Hrvata, a neki su pokatoličeni pravoslavci nakon rata ponovno prešli na svoju prijašnju vjeru. Stepinac je u Hrvatskoj smjestio stotine slovenskih svećenika, redovnika i redovnica koje su prognali nacisti i fašisti iz njihove domovine.

(Nastavlja se)

Izvor:  Vijenac br. 659 od 6. lipnja 2019.

Ključne riječi:
vijenac

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja