Prošle su 32 godine otkako su udarci četvorice plaćenih ubojica pobunjeničke mafije “Stidda” iz Agrigenta oduzeli život Rosariju Angelu Livatinu, prvom blaženiku sucu u povijesti Crkve i velikom prijatelju Giuseppea Palille. Ali ovaj umirovljeni profesor jezika koji ima 70 godina – koliko bi imao i Rosario da nije pretrpio mučeništvo tog jutra 21. rujna 1990. na državnoj cesti Caltanissetta-Agrigento, u Canicattìu, gdje su njih dvojica bili kolege u srednjoj školi između 1968. i 1971. godine – ne zaboravlja “prijateljstvo te evanđeosku i građansku dosljednost” mladog suca. “On nam je i dalje uzor svima, on je u našem načinu rada i življenja”, kaže za Vatican News, a s bivšim kolegama i ostalim Sicilijancima nastavlja voditi udruženje “Amici del giudice Rosario Livatino”, čiji je predsjednik.

Od 20. rujna “Tjedan legalnosti”

U Canicattìu je uoči ove obljetnice udruga otvorila “Tjedan legalnosti, suci Livatino i Saetta”, posvećen također Antoninu Saetti, sucu rođenom u ovom gradu Agrigentu 1922., a kojeg je mafija ubila 25. rujna, dvije godine prije Rosarija, zajedno s njegovim sinom Stefanom, također na državnoj cesti 640. U utorak 20. rujna u 20 sati, u crkvi Svetog Dominika, župi suca i njegovih preminulih roditelja, mladi župljani su animirali molitveno bdijenje, koje je predvodio don Giuseppe Livatino, biskupijski postulator kauze. Na kraju je bakljada stigla do crkve San Diego i završila ispred blaženikove biste.

U kući Rosarija i njegovih roditelja “sve je ostalo netaknuto”

U srijedu 21. rujna misu u crkvi Svetog Dominika u spomen na suca slavio je generalni vikar biskupije Agrigento don Giuseppe Cumbo, a potom je na starom putu SS 640, u Agrigentu, u Contrada San Benedetto, odana počast steli Livatino koju su podigli roditelji u spomen na svoje jedince. Dom suca koji je ubijen dok još nije imao ni 38 godina ostaje otvoren tijekom cijelog dana, u ulici Regina Margherita 166, u srcu Canicattìa, za besplatne posjete kojima upravlja udruga “Casa Giudice Livatino”. Profesor Palilla se prisjeća da je u Rosariovoj radnoj sobi “sve ostalo netaknuto”, s Evanđeljem na stolu, zbirkama Texa i Topolina (Mickey Mouse) i videovrpcama vestern i dramskih filmova koje je mladi sudac jako volio.

Sjećanje na suca Saettu, ubijenog 1988. zajedno s njegovim sinom Stefanom

U nedjelju 25. rujna 2022. u 10 sati na groblju Canicattì, gdje u obiteljskoj kapelici i danas počiva blaženi Livatino, na rasporedu je polaganje cvijeća na grobove suca Saette i njegova sina Stefana, a potom i misa zadušnica u crkvi San Diego. Na koncu, u 12 sati, u blizini Caltanissette, na bivšem vijaduktu Giulfo državne ceste 640, počast steli Saetta. Sljedeće nedjelje, 2. listopada, od 9 sati, u Canicattìu, sjedištu Centra za aktivnosti i studije zaštite zakonitosti i opasnosti od kriminala, održava se tečaj za novinare na temu “Tajna istraga i pravo tiska”, u svjetlu učenja magistrata Livatina, organizirana u suradnji s regionalnim novinarima i Talijanskim katoličkim novinarskim savezom. Govornici će biti Salvatore Vella, zamjenik tužitelja Agrigenta, don Giuseppe Livatino, dijecezanski postulator Livatinove kauze za kanonizaciju, i Salvatore Di Salvo, nacionalni tajnik USCI-ja i blagajnik ODG-a Sicilije Enzo Gallo te delegat udruge “Amici del giudice Livatino”. Napokon, kao i prije pandemije, vraća se umjetnička manifestacija za studente “Madonnari crtaju legalnost i pravdu”, inauguriranu 2012. godine.

Palilla: uzor čestitosti, ljudskosti i vjere u Oca

Giuseppe Palilla se za Vatican News prisjeća tri godine srednje škole s Rosariom, “najboljim drugom iz razreda kojeg možemo poželjeti”. Bio je pažljiv i uslužan, vrlo dobro pripremljen za sve “pa i bez interneta”, učen, ali ne i “štreber”, koji je “tražio objašnjenja učiteljima kada smo se bojali da ćemo biti ispitivani”. Ali i jedan od prvih sudaca koji je “tražio pljenidbu imovine mafije”, što oni jednostavno nisu tolerirali.

Koja Vam je najveća uspomena na prijatelja i školskog druga Rosarija Livatina?

Najsnažnija, i koja me doista natjerala da shvatim Rosarijevo prijateljstvo prema meni, vraća me u vrijeme kad sam otišao na sud u Agrigentu podići jednu potvrdu. Silazeći s drugog kata našao sam se na stubištu s Rosariom u sudačkoj togi i drugim ljudima. Bilo mi je malo neugodno i nisam znao što bih rekao te sam ga pozdravio s “Dobro jutro, gospodine suče”. Rosario me pozvao natrag rekavši “Peppe” i ispruživši ruku, otvarajući i zatvarajući kažiprst, dao mi znak da se vratim. A onda mi je rekao: “Zapamti da sam ja uvijek Rosario”. Bolju potvrdu od ove mislim da nisam mogao dobiti. Ali svake godine, barem jednom godišnje, susretali smo se s tadašnjim “malim društvom”: bili smo devetorica dječaka u razredu s ukupno 31 učenikom, dakle s 22 djevojke, u tri godine srednje škole. Znali smo se okupiti na ručku ili večeri i prvih nekoliko puta bilo je jako teško platiti, a on je uvijek to činio. Potom smo se složili da je ispravno da na rastanku svatko od nas plati dio. Uvijek smo se viđali s Rosariom. Naravno, nije to bilo tako često kao u srednjoj školi ili kasnije na fakultetu, ali uvijek smo nastavili to lijepo prijateljstvo koje je on gajio. Netko je rekao da je bio medvjed. Ne, Rosario je birao prijateljstva kako se ne bi našao u lošim situacijama koje se događaju sucima koji se fotografiraju u pozadini kriminalaca. On je stvarno živio svoja prijateljstva i znao je sve o nama školskim kolegama, jesmo li u braku, imamo li djecu, imamo li posao. Kad bi nas vidio, uvijek bi sve pitao: “Što Sergio radi? Što radi Malina? Concetta?”. Rosario nije volio reklamirati svoj posao, toliko da je malotko u Canicattìju znao da je sudac. Kad bi, primjerice, otišao u poštu platiti račune, pa ga je netko prepoznao i ponudio mu prolaz do šaltera, on bi to pristojno odbio rekavši: “Ne, hvala, stojim u redu”. Nikada nije isticao da je sudac.

To je Rosario kao sudac. S druge strane, kakvo Vam je sjećanje na Rosarija kao učenika i kolege?

Rosario nam je puno pomogao, bio nam je tutor, naš “učitelj podrške”. Objašnjavao nam je stvari, a kad nam je trebalo jer nešto nismo razumjeli, za vrijeme odmora dok su svi izlazili sa sata, netko bi ga zamolio da ostane jer mu nije bilo jasno nešto iz matematike, fizike ili kemije. I Rosario je tiho pristao ostati u razredu kako bi pojasnio što je nekima od nas trebalo. Malo me sram to reći, ali on nam je pomagao i oko zadataka u školi, ali nas je zamolio da ga pustimo da mirno radi jer će nam na kraju dati neki savjet. Rosario nam je bio drugi učitelj, a kad smo polagali završne ispite, dolazio je kod mene kući. Imali smo pećnicu u maloj kući blizu kuće i mama je pekla kruh, a Rosario je jako volio “cunzato” kruh, odnosno začinjen uljem, solju, paprom i još finim posipom sira, jer tada je parmezan bio luksuz koji si nismo mogli priuštiti. Sjedili smo na terasi s pogledom na dvorište i tih dana (bilo je to 1970.) televizija je počinjala u 17:30 programom za dječake, a tu je bio Febo Conti koji je vodio izazov između razreda osnovne ili srednje škole, a domaćice nisu imale nikakve druge zabave osim slušanja Castrocarovih pjesama na radiju. Ali kad bi nam Rosario počeo objašnjavati Foscola, Manzonija ili filozofiju, odmah su se uključivali radiji i mislim da su domaćice, unatoč svemu, nešto naučile.

Jeste li i Vi dijelili strast prema vestern stripovima, Texu Willeru i prema filmovima?

Kupio sam nešto, ali Rosario ih je skupljao, i one Mickey Mousea, ali prije svega Tex stripove, pa stoga u njegovoj kući još uvijek postoji lijepa kolekcija tih stripova i lijepa kolekcija videokaseta na kojima je snimao vestern filmove, literature ili drame. Na stolu je oduvijek držao malo Evanđelje s četiri evanđelja a kada je, nažalost, mučki ubijen, netko je u njegovoj radnoj sobi upitao njegovu majku: “Ma, jesi li ikada oprostila ubojicama svog sina?”. A ona, zatvorivši oči, reče: “Da, zbog onog što je gore, na onom stolu”.

Rosario je oduvijek bio vrlo religiozan

Naravno, sjećam se da je naš vjeroučitelj, mons. Restivo, koji nas je sada napustio, ali je živio više od 100 godina, jednog dana tražio da napišemo temu “Što je za vas Biblija?”. Mi smo već u pet minuta završili s pisanjem, dok je Rosario pisao puno, četiri debele stranice, a jedna od najljepših rečenica koje pamtim je da je Biblija “najdragocjenija škrinja koja može postojati, jer sadrži Riječ Božju”. Anegdota s mons. Restivom je kad je otišao pitati Rosarija, već suca, za malu preporuku – glupost. No Rosario mu je vrlo pristojno odgovorio: “Monsinjore, ali kad ispovijedate, prihvaćate li preporuke?”. Hoću reći da je Rosario bio osoba od integriteta, koja nikada nikome nije popuštala, pa tako ni u jednoj od svojoj relacija. “Il ruolo del giudice nella società che cambia” (“Uloga suca u promjenjivom društvu”), tekst koji izgleda kao napisan jutros, kaže da “Sudac ne samo da mora biti neovisan, već se mora i pojaviti”, jedini put kada nalazimo glagol “pojaviti se” u dva njegova teksta koja nam je ostavio: onaj koji sam upravo spomenuo, a zatim “Fede e diritto” (“Vjera i pravo”).

“Činiti pravdu je dar sebe Bogu, a time i molitva”, piše Livatino, i stoga ono što je činio nije ništa drugo nego molitva, cijeloga dana.

Toliko da je svako jutro, prije odlaska na posao na tribunal, ulazio u crkvu Svetog Josipa, sjedio bi u stražnjem dijelu crkve i pribrao se u molitvi. Župnik don Marco nije ga htio uznemiravati, ali se pitao tko je on. Kada se 21. rujna pročuje vijest o svirepom Rosarijevu ubojstvu, svećenik otkriva da je on bio taj mladi čovjek u molitvi. U njegovim dnevnicima uvijek nalazimo akronim STD, “Sub tutela Dei”, ali to nije zapravo tutorstvo, jer je glagol “tueor” također refleksivan, i može značiti “biti gledan”. Tako se Rosario osjećao promatranim od Boga i stoga je sve što je činio bilo je u skladu s pogledom koji ga je gledao, i ponašao se tako da je bio ugodan u očima Oca.

Akronim STD našao se i u njegovim srednjoškolskim bilježnicama…

Da, s vremena na vrijeme vidjeli smo tu kraticu, ali Rosario nam nikad nije htio dati objašnjenje, jer je bio vrlo suzdržan u tome. Potom smo otkrili njezino značenje te da to nije ništa drugo nego akronim koji su koristili stari bilježnici srednjeg vijeka, koji se oslanjaju na “Božju zaštitu”. Ali Rosario je to živio na drugačiji način, jer u svemu što je radio uvijek je njegov pogled bio okrenut Bogu, a Bog je gledao u njega.

Rosario također piše: “Kad umremo, nitko nas neće doći pitati koliko smo bili vjernici, nego vjerodostojni”.

Vjerujem da će on, unatoč tome što su prošle 32 godine od barbarskog ubijanja i toga što je blažen, uvijek biti vjerodostojan, jer ono što je učinio je nevjerojatno aktualno. Predsjednik Visokog sudbenog vijeća podsjetio je i na Rosariove riječi kako bi naglasio važnost vjerodostojnosti sudaca u obavljanju njihova posla. U ovim vremenima kada ima i korumpiranih sudaca, smatram da Rosario zapravo predstavlja kredibilitet sudaca i
magistratskog učenja.

Kakvo je Vaše sjećanje na taj 21. rujna prije 32 godine?

Strašno… Bio sam u školi u Canicattìu, i tamo je bio kolega koji je došao iz Agrigenta, i taj dan je stigao jako kasno, govoreći: “Nešto ozbiljno se dogodilo, jer na cesti su helikopteri, policija, karabinjeri i financijska policija, blokirali su sve”. Onda smo, nažalost, u podne saznali da Rosario više nije tu, da su ga četvorica kukavički ubila. I ovu im je rečenicu rekao: “Picciotti, što sam vam učinio?”, kao da kaže: “Ja radim za vas, a vi me ubijate?”. Ali dečki iz Palme, kako bi stekli ugled u očima svojih vođa, nisu si postavili problem koga otići i ubiti, među ostalim, Puzzangara i druge koji su tada svjedočili za beatifikaciju Rosarija, tvrdeći da nisu znali koga ubijaju.

Što za Vas danas znači služba u udruženju “Amici del giudice Rosario Livatino”?

Za nas je to moralna obveza koju smo preuzeli zahvaljujući Idi Abate, našoj učiteljici grčkog, koja je silno željela sačuvati sjećanje na Rosarija i stoga je osnovala ovo udruženje čiji sam danas predsjednik i to mi je čast. Svrha udruženja je nastaviti sjećanje na Rosarija: bilo je i potpore za beatifikaciju, za priznanje svetosti Rosarija i uspjeli smo. Kad nas zovu izvan Sicilije, posebno tijekom pandemije, napravili smo mnogo videokonferencija i uvijek smo bili spremni na to. Ne možemo si dopustiti luksuz odlaska sa Sicilije ako oni koji nas zovu ne sudjeluju u troškovima ali, hvala Bogu, postoji tehnologija koja nam pomaže.

Sjećanje na Rosarija je nešto najljepše, jer ne može se umrijeti zbog obavljanja svoje dužnosti. Netko kaže da je bio neobičan, a ja kažem da je Rosario bio običan, a po običnoj prirodi svoga rada bio je izvanredan.

Rosario je bio zaljubljen, došlo je do službenih zaruka, a onda je prekinuo jer je njegova djevojka htjela da se Rosario preseli u Agrigento, ali on nije želio napustiti roditelje, pa odlučuje ne osnovati obitelj, ostati s tatom i mamom. Odlučuje da nema pratnju jer u svojim dnevnicima piše: “Ne želim zbog sebe imati udovice i siročad.” Vjerujem da je u posljednjem razdoblju naslućivao da nešto nije u redu, jer je prvo povezao jednog mladića iz Canicattìa, a onda ga je iznenada zamolio da odabere javni prijevoz jer bi putovanje s njim moglo biti opasno. Rosario je imao znanje i svijest o tome što čini i što će sresti, a taj uzvik “Picciotti, što sam vam učinio?” nastavlja sveti Ivan Pavao II. u Piano San Gregorio, 1993., nakon susreta s majkom Rosalijom i ocem Vincenzom, jer vjerujem da je Papa proživio tu bol i što znači za majku izgubiti dijete. Pa je potom lansirao onu anatemu: “Odgovornima poručujem: doći će i sud Božji jednog dana”. I zato je toga dana Ivan Pavao II. proglasio Rosarija mučenikom pravde, a posredno i vjere. Rosario je bio poznat po svojoj religioznosti, po tome što je bio sudac i po tome što je bio čovjek. Kada je završio s ispitivanjem navodnih optuženika, rukovao se s njima, što ostali nisu učinili, kako su rekli, iz higijenskih razloga. Možda Rosario nije mario za higijenu, pa se rukovao.

Kao udruženje, imate obvezu svjedočiti i ići u škole govoriti. Pričali ste o Rosariju svojim studentima dok ste predavali. Što mlade osobito dotiče u svjedočanstvu i liku Rosarija?

Da se vršeći svoju dužnost postaje izvanredan. U svijetu gdje kao primjer imamo VIP osobe ili pretpostavljene koji odlaze na Otok slavnih, čuvši za Rosarija, koji radi svoj posao i koji postaje “heroj”, jer nešto nije htio, uspijevajući biti izvanredan i izniman. Mladi nas često pitaju: “No možemo li mi biti kao on?”. Pa, ako se obvežemo, da, jer je obavljanje naše dužnosti važnije od onoga što moramo učiniti.

Je li istina da je upravo ta beatifikacija Livatina prekinula gotovo 30-godišnju šutnju, pa i na nacionalnoj razini?

Pa, mislim da nije, jer smo uvijek nosili uspomenu na Rosarija. Škole svih vrsta i razina uvijek su od nas tražile da pričamo i da ga se sjećamo. Recimo da se 9. svibnja 2021. njegovom beatifikacijom njegovo ime vratilo u modu, ali Rosario je uvijek bio u našim mislima, u našem biću i u našem načinu djelovanja i življenja. Zbog onoga čemu nas je naučio, jer smo kao školski drugovi imali toliko toga, a kao prijatelji još više.

Zašto ste se u ovogodišnjem “Tjednu legalnosti” odlučili za razgovor s novinarima o “Preliminarnoj tajni i pravu na vijest”? Kako o tome govori bl. Livatino u svojim spisima?

U svoja dva teksta ne spominje tajnost istrage, ali se zna da ju je zdušno branio. Novinari su mu ljubazno zamjerili: “Vi, gospodine suče, ne date nam raditi, ne dajete nam vijesti o istražnim radnjama”. “A zapravo – odgovarao je – ne moram vam ih dati, jer tu je tajna istrage. Imate pravo prijaviti, možete pisati što god hoćete, ali ja vam nikada neću dati podatke da napišete nešto što će možda ići protiv vas, jer to nije istina”. Zato je za njega tajna istrage bila sveta i nepovrediva i Rosario ju je uvijek čuvao. I odvjetnicima koji su mu govorili: “Žalit ćemo se”, odgovarao je: “To je vaše pravo, učinite to, jer nikad se ne zna, zakoni se mogu promijeniti, pa ćete jednog dana povrijediti svoje klijente”, pa je bio vrlo otvoren u tome. Netko je rekao da je krut… apsolutno ne, Rosario, to je bilo ljudski, on nije bio sudac koji je bio neumoljiv. Razmišljao je da li je ispravno osuditi na osam ili deset godina s obzirom na olakotne okolnosti. Također je to uzimao u obzir, nije samo gledao sudsku zavrzlamu, pokušao je shvatiti grešku koju je optuženi napravio, kako ne bi dao maksimalan iznos kazne, ali sudio je onako kako je on mislio da je pravedno.