"U patnji je stoga važno uvijek gledati naprijed, gledati u Božje lice, tražiti Božju prisutnost i prihvaćati njegovu volju, te tako omogućiti da patnja što prije završi. Neka ti Bog dade snagu da život i patnje hrabro izneseš do uskrsnuća i vječnosti", poručuje Tomislav Ivančić u knjizi "Tako je malo potrebno" .
U glavama i srcima ljudi neprestano se redaju pitanja: zašto kod nas ovollike paklenske patnje, zašto progon nevinih, zašto ubijanje slabih i nejakih, zašto od cijelog svijeta baš mi na križu?
Jedni odgovaraju da je to kazna jer previše griješimo, drugi da je to tako i da tu nema odgovora, treći misle da Bog s tim nema ništa. Pa ipak, pogledamo li na križ, shvatit ćemo da patnja nije znak kazne, nego grijeha među nama. Ali, patnja može biti i znak privilegiranosti i poziv na veću svetost, slobodu i blagostanje. Patnja može biti i znak da smo Bogu dragi kao njegov Sin i da nas poziva da mu se još više približimo, kako bi nas stavio na svoje srce. Ipak je patnja još uvijek poziv da se borimo protiv nje. Patnja je znak da nas Bog zove da mu unatoč svemu ostanemo vjerni, očekujući njegovu pomoć i da jedni prema drugima pokažemo ljubav tješeći, hrabreći, pomažući, ako treba i umirući jedni za druge.
U tome se pokazuje Božja mudrost i Božja veličina. Prihvaćajući patnju iz Božje ruke, prihvaćajući rat i progonstvo, patnju, prihvaćamo mirno i kaznu za svoje grijehe, ali istovremeno stvaramo prostore Božje prisutnosti, Božje ljubavi, tako omogućujemo Bogu da može u nas uliti novi život, mogućnost nove kvalitete života. Patnja je tu samo zato da bismo vidjeli Božju utjehu, smrt je samo tu da bismo doživjeli uskrsnuće. U patnji je stoga važno uvijek gledati naprijed, gledati u Božje lice, tražiti Božju prisutnost i prihvaćati njegovu volju, te tako omogućiti da patnja što prije završi. Neka ti Bog dade snagu da život i patnje hrabro izneseš do uskrsnuća i vječnosti.