Vrijeme je vječiti zov tebi da se probudiš i otvoriš vrata, jer Bog dolazi. U grijehu je čovjek pobjegao od Boga, udaljio se od njega. A Bog tihim koracima, kao u zemaljskom vrtu, ulazi k čovjeku, traži ga i želi ga ponovno pritisnuti na svoja prsa. Čovjek bježi, a Bog stalno ide za njim i traži ga poput pastira koji traži izgubljenu ovcu.

Bog dolazi i možeš ga susresti!

Čovjek plače, uzdiše i mrmlja, a Bog dolazi da ga ozdravi i utješi, da mu stavi ruku na rame i rekne da mu je već odavna prijatelj. Bog neprestano dolazi. Nema trenutka kad Bog nije pred tvojim vratima. Samo, ona se otvaraju iznutra, a ne izvana. Na tebi je da barem poželiš pustiti Boga da te ozdravi, ohrabri i povede naprijed.

Bog dolazi i možeš ga susresti. U povjetarcu koji miluje tvoje lice, u mrazu koji stišće tvoje obraze i ruke, u zimi, hladnoći i snijegu, u njihanju grane, u treperenju zvijezde, u tihim koracima ljudi koji prolaze ispred tvoje kuće. On ti kuca u nekoj boli, želi te posjetiti kad si bolestan, želi s tobom ići na operaciju, ispuniti tvoju osamu prisutnošću, s tobom razgovarati, pričati ti, ohrabriti te i dati ti snage da pobijediš trenutno stanje.

On želi čuti što te boli i zašto ti je srce tako stisnuto!

On ti želi pokazati ruke i reći ti da ćete zajedno izgraditi porušeni dom, želi odviti tvoje rane, staviti na njih svoj melem i ponovno ih zaviti i liječiti. On želi čuti što te to boli, zašto ti je srce tako stisnuto, zašto nosiš crnu odjeću, zašto tvoji dani prolaze prazni, mračni i tužni.

Baš tebi je blizu, tebe čeka, očekuje tvoj pogled, pozdrav, tvoju riječ, tvoju volju da barem poželiš da ti tražiš izvana, a On je tu, kod tebe. Ti ga želiš vidjeti očima, a On je unutra i oči tvoga duha već ga gledaju. Gospodin je blizu i dolazi, baš tebi, danas.

Izvor: Facebook stranica Tomislav Ivančić