Ima ljudi koji samo zato vjeruju u Boga, da bi ih on sačuvao od zla. I kad ih tog unatoč tome posjeti teškoćom, problemom, bolešću, gubitkom najdražih i najbližih, oni se pretvaraju u Božje protivnike. Jer, oni su uzeli Boga za privatnog policajca i agenta, oni su Boga htjeli upotrijebiti za svoj sitni život, za svoje male probitke, oni su htjeli biti bogovi iznad samoga Boga.

Nikakvo čudo ako napuste vjersku zajednicu, jer nikada u njoj zapravo nisu ni bili. Oni nikada nisu ni vjerovali Bogu, nikad nisu drugovali s Njime, nikad nisu imali povjerenje u njega,oni su ga samo htjeli plaćati svojim vršenjem zapovjedi i izvanjskim prakticiranjem svoje vjere.

Ne postaje se vjernikom zato da se zaštiti od patnje. Jer, može se dogoditi da ona još jače pogodi vjernika nego ateista. Vjernik je, međutim, čovjek koji patnju može nositi, jer snagu dobiva od Boga.

Vjernik je i čovjek koji u patnji još jače traži Boga, još mu se snažnije i bliže primiče i dobiva stoga još veću snagu, te raste u vjeri. Čovjek koji nikada nije povjerovao Bogu i koji je s interesom postao vjernik, past će na prvom ispitu kušnje. Umjesto da dobije, izgubiti će i ono što misli da ima.

Vjernik i nevjernik nose patnju, trebaju rješavati probleme, podnose trpljenja. Biti vjernik ne znači imati životne staze posute cvijećem i suncem, nego kroz suze gledati sunce ili umjesto sunca vidjeti prekrasnu dugu u beskrajnoj ljepoti boja. Bit vjernik znači patiti, ali i dobiti snagu protiv patnje; plakati, ali i biti utješen, biti ranjen, ali i zaviti rane; biti u mraku, ali i dobiti svjetlo za izlazak iz mraka; umrijeti, ali i uskrsnuti.