Danas slavimo svetog Ivana Zlatoustog, crkvenog naučitelja. Jedan je od najproduktivnijih istočnih crkvenih teologa i pisca te ga stoga ubrajaju u četiri velika istočna crkvena oca. Nazivaju ga i “euharistijskim doktorom” jer je, kao nitko prije njega, posve jasno iznio pravovjerni nauk o euharistiji. No, znate li tko su zapravo crkveni naučitelji? Znate li koliko ih ima i koliko je među njima crkvenih naučiteljica?
Definiciju crkvenih naučitelja donosi portal Nedjelja koji navodi da je riječ o svecima kojima je Crkva priznala veličinu ne samo u primjeru njihova sveta života, nego i u nauku koji su ostavili Crkvi, pa ih je službeno proglasila časnim naslovom „crkveni naučitelj“.
Mi kršćani slijedimo nauk Krista Gospodina. On je glavni i jedini pravi Učitelj svoje Crkve. Poučavao je svoje učenike i sve koji su ga htjeli slušati o svemu što ih vodi k spasenju. Mnogo je pouka izrekao, na mnoga pitanja odgovorio. Kad su ga pitali kako moliti, uči ih: „Vi ovako molite“. I nauči ih Očenaš. On će se moliti dok je Crkve. Neće ga nikada nadmašiti nijedna druga molitva.
I Gospa je velika Učiteljica Crkve, iako je Crkva službeno ne naziva tako, a pogotovo nije ona sama o sebi tako mislila. No, otkad, nadahnuta Božjim Duhom, ispjeva svoj veličanstveni Magnificat, „Veliča duša moja Gospodina“, Crkva je dobila uzor divne molitve hvale i slave Bogu.
A zar – a da toga nije ni bio svjestan – ne pouči Crkvu u molitvi i otac Ivana Krstitelja Zaharija, koji uskliknu „Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov“ i proslavi ga za Njegova djela? Nije li to učinila i njegova supruga, starica Elizabeta, kad je Gospu pozdravila: „Blagoslovljena ti među ženama“? Te riječi uđoše u molitvu Zdravomarije koju tako često molimo. Pa i pobožni starac Šimun u hramu koji doživje vidjeti Spasitelja, nakon čega zahvalno zaklikta „Sad otpuštaš slugu svoga Gospodine“?
To su sveci kojima je Crkva priznala veličinu ne samo u primjeru njihova sveta života nego, i u nauku koji su ostavili Crkvi, pa ih je službeno proglasila časnim naslovom „crkveni naučitelj“
Ali, učiteljem usrdne molitve mogli bismo nazvati čak i jednog poganina, rimskog satnika. Otkud to da nam poganin bude uzor i učitelj molitve?, pobunit će se neki pobožni. A zar stvarno nije? A otkud onda njegove riječi u svetoj misi i to u najsvetijem njezinu dijelu, neposredno prije sv. pričesti: „Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ“. Nema svete mise, a da te riječi Crkva ne izgovori.
Iako im nije dodijelila nikakvu službenu titulu, Crkva je prihvatila njihov nauk i njihove riječi, te ih obilno koristi u svojim bogoslužjima i moljenju Časoslova.
A, tko su zapravo crkveni naučitelji? To su sveci kojima je Crkva priznala veličinu ne samo u primjeru njihova sveta života nego, i u nauku koji su ostavili Crkvi, pa ih je službeno proglasila časnim naslovom „crkveni naučitelj“. Prvi su crkveni naučitelji proglašeni prije nešto više od sedam stoljeća, 1298. godine, a posljednji 2015. Do sada ih ukupno ima 36. Bili su to pape, biskupi, teolozi, i to redom muškarci, a tek u posljednjih pola stoljeća taj su časni naslov dobile i četiri svete žene, redovnice, mističarke, o kojima više doznajte ovdje.
Ima ih i u naše vrijeme koji taj časni naslov ne nose niti su svetima proglašeni, a itekako su značajni za Crkvu
Svi su oni Crkvu u nečemu značajnom poučili. Crkva im je zahvalna i živi hranjena njihovim naukom.
A oni koji su živjeli u prvim stoljećima kršćanstva nazivani su „crkvenim ocima“. Oni su, nakon apostola, stupovi Kristove Crkve.
Međutim, ima ih i u naše vrijeme koji taj časni naslov ne nose niti su svetima proglašeni, a itekako su značajni za Crkvu. Imamo ih i mi u svome hrvatskom narodu. Nisu li to i prevoditelji Svetoga pisma, pouzdani njegovi tumači, pjesnici koji su prepjevali brojne biblijske motive i/li čije su pjesme ušle u pobožnost Božjega naroda i pjevaju se kod misnih i inih slavlja. Sjetimo se, recimo, o. Petra Perice, isusovca i mučenika, (1881. − 1944.) koji je spjevao pjesme Srcu Isusovu Do nebesa i Gospi Zdravo Djevo s pripjevom: „Rajska Djevo, kraljice Hrvata“ koju je uz hrvatske vjernike rado pjevao i sveti papa Ivan Pavao II. A rekoše da tko pjeva dvaput moli, pa su te pjesme dvostruka molitva, jer još potiču našu pobožnost. Ili sjetimo se o. Milana Pavelića (1878. − 1939.), također isusovca, koji je tako divno prepjevao brojne crkvene himne da neki vele kako poneki ljepše zvuče u prijevodu nego u izvorniku. Pa i veliki hrvatski pjesnik Vladimir Nazor, kojega su komunisti svojatali za sebe, a koji uz brojne druge religiozne pjesme spjeva Gospi pjesmu Vjesnik, čiji jedan dio kao prekrasna pjesma-molitva uđe u Časoslov.
Blagoslovljeni svi koji nam približavaju Boga i nas njemu, koji nas uče Njegovu putu!