Papa Franjo vraćao se iz Brazila 28. srpnja 2013. kada je došao u međunarodne vijesti na pitanje postoji li gay lobi u Vatikanu tijekom tiskovne konferencije u zrakoplovu. Odgovorio je: “Ako je osoba homoseksualac i traži Boga i ima dobru volju, tko sam ja da sudim?” Ovo pitanje se kasnije vratilo u prosincu 2019. s dvogodišnjim sinodalnim procesom njemačkih biskupa koji je završio u veljači 2022. Prema priopćenju za javnost koje su njemački biskupi objavili na njegovom otvaranju, proces je započeo „stručnim savjetovanjem” koje su vodila četiri dijecezanske biskupa “o tome je li zabrana homoseksualnih radnji od strane crkvenog učiteljstva ‘još aktualna’ – i treba li Crkva još uvijek osuđivati ​​umjetnu kontracepciju za ‘bračne i nevjenčane’ parove”, između ostalog. Svrha ovog eseja bit će odgovoriti na pitanje pape Franje s obzirom na ocjenu rezultata njemačke sinode koja je nedavno završila “glasovima za nacrte tekstova koji pozivaju na blagoslove istospolnih osoba i izmjene Katekizma o homoseksualnosti”.

Dakle, tko sam ja da sudim? Očigledan odgovor na pitanje je: “Nisam nitko da sudi”, budući da je Otac povjerio sav sud svome Sinu, Isusu Kristu (Iv 5,22), navodeći svetog Pavla da ohrabruje Rimljane “da prestanu suditi jedni drugima” (Rim 14,13). Ne treba nam suditi drugu osobu zatvarajući petlju pravde u njezinu ili njegovu životu konačnom presudom pred Bogom kada konačna presuda pripada Kristu, i samo Njemu. Uvijek postoji nada za svakog muškarca ili ženu s ove strane groba da će se susresti s Bogom, pokajati se i vratiti na put spasenja. Isus je to posvjedočio na križu kada je oprostio pokajanom razbojniku (Lk 23,43). Slijedi zaključak: mi nismo oni koji bi osuđivali i zato, “prestanite suditi”, zar ne? Pa… i da i ne, piše Catholic Exchange.

Ne trebamo suditi drugu osobu zatvarajući petlju pravde konačnom presudom o njezinu ili njegovu životu pred Bogom, budući da je sve takve odluke Isusu predao Otac. Ali postoji još jedan smisao u kojem moramo suditi, naime, kako se to odnosi na savjest, jer savjest je sud. Papa sveti Ivan Pavao II. definirao je savjest na sljedeći način u Veritatis Splendor (#59): “Sud savjesti je praktičan sud, sud koji daje do znanja što čovjek mora učiniti ili ne učiniti, ili koji ocjenjuje čin koji je već izvršio. To je prosudba koja na konkretnu situaciju primjenjuje racionalno uvjerenje da se mora voljeti i činiti dobro i izbjegavati zlo. Ovo prvo načelo praktičnog razuma dio je prirodnog zakona”.

Dužni smo oblikovati svoju savjest o tome kako donositi sudove o dobrim djelima koja treba činiti ili o zlima koja treba izbjegavati, dok suspendiramo potpuno razriješene sudove o osobama koje stoje pred Bogom, bilo u životu ili u smrti. Što se tiče vidljivih sudova u odnosu na dobro i zlo, bilo bi neobranjivo reći da je papa Franjo namjeravao da potisnemo svoju savjest postavljajući pitanje “tko sam ja da sudim?” Zapravo, mi te presude donosimo cijelo vrijeme. Na primjer, danas je uobičajeno ocjenjivati ​​McDonald’s kao loše mjesto za večeru, a kada je zadnji put itko izveo energičnu obranu ležanja na kauču, danonoćno, gledajući epizode serijala na Netflixu? Prosudbe o prehrani, tjelovježbi i zabavi utječu na naš život u tijelu, ali isto tako i prosudbe o seksualnom ponašanju i praksi. Bilo bi nedosljedno reći da je jedan skup sudova o životu u tijelu prihvatljiv, odnosno prehrana i tjelovježba, dok drugi skup prosudbi nije.

Po našem životu u tijelu, horizont bi trebao biti zora, a ne sumrak; Sin bi trebao uskrsnuti u našem životu, a ne zalaziti, a sveti polog riječi Božje je naš vodič.

Bilo bi neodrživo da katolički život pritisne klauzulu o neosuđivanju kako bi postala potpuno potiskivanje savjesti, pri čemu se djela više ne ocjenjuju i ne vrjednuju s obzirom na njihovu dobrotu ili zloću. Previše je toga u igri – poput spasenja i života – da bi se održao taj stupanj nemara. Primljena Božja riječ vječno je ocjenjivala istospolnu aktivnost i umjetnu kontrolu rađanja kao suprotne ljudskoj prirodi koju je osmislio Logos i stoga ih treba izbjegavati. Ipak, njemački biskupi bili su spremni suzbiti dobro oblikovane sudove savjesti temeljene na primljenoj Božjoj riječi koja, prema Dei Verbum (#10), nije “samo Sveto pismo”, već Sveto pismo i tradicija: “Sveta tradicija i oblik Svetog pisma jedan sveti polog riječi Božje.” Sveti polog riječi Božje posjeduje moć za promicanje života u vremenu i vječnosti; to je poruka spasenja položena u Kristu koji ju je povjerio, ne znanstvenicima u Jeruzalemu putem rasprave, nego apostolima u Njegovom životu, smrti i uskrsnuću. Ne pripada znanstvenim “stručnjacima”, već vjernicima i stručnjacima koji vjeruju. Autentično tumačenje ovog svetog pologa povjereno je “živoj učiteljskoj službi Crkve” koja “nije iznad riječi Božje, nego joj služi, naučavajući samo ono što je predano, pobožno slušajući, savjesno čuvajući i objašnjavajući vjerno u skladu s božanskim nalogom i uz pomoć Duha Svetoga.”

To znači da Božja riječ u Katoličkoj crkvi o seksualnom moralu posjeduje vječni horizont, a ne samo vremenski. Po našem životu u tijelu, horizont bi trebao biti zora, a ne sumrak; Sin bi trebao uskrsnuti u našem životu, a ne zalaziti, a sveti polog riječi Božje je naš vodič. Njemački biskupi su ga, međutim, ocijenili sumnjičavim jer je “zastario” s novijim “napredcima” u znanosti čiji su cilj i fokus privremeni, a ne vječni. Ljudski razum i znanost zasigurno ulaze u formiranje savjesti, ali genijalnost Božje riječi kroz vjekove bila je konvergencija ljudskog razuma s božanskim otkrivenjem kroz vjeru, približavanje vremenitog s vječnim, a ne samo za ovaj naraštaj, ali trajno i dosljedno kroz sve naraštaje, posvuda, od vremena Krista i apostola. Znanost sama po sebi ne može dati cilj katoličkom životu koji to čini pravednim. To dolazi samo kroz božansku objavu položenu i ispunjenu u Kristu koja pruža vječnu perspektivu i upute potrebne za pravilno ocjenjivanje istine i tvrdnji o koristima koje se nalaze u znanosti.

Dakle, da odgovorim na pitanje “tko sam ja da sudim?” može izgledati otprilike ovako u prvom licu za svakog katolika koji prakticira svoju vjeru. Ja sam potpuno inicirani i vjerni član Katoličke crkve koji je naslijedio dugu i bogatu tradiciju katoličkog učenja, univerzalno primjenjivu, koja ima za cilj sačuvati i poboljšati, a ne naškoditi ili ugroziti ljudski život i dostojanstvo u vremenu i vječnosti. Stoga pokušavam primijeniti dugo držani, razvijeni i sveti polog Riječi Božje dopuštajući joj da oblikuje moje prosudbe o životu u tijelu, nastojeći provoditi dobra djela, a izbjegavajući zla. Sakramentalnim pozivom koji primam kao katolik kroz vjeru, osjećam se izazovom uskladiti vrijeme s vječnošću, a ne vječnost s vremenom i ostati zahvalan za ovu svetu baštinu.