Isus nas poziva da iskreno praštamo jedni drugima – sedamdeset puta sedam (Mt 18, 21 – 22). Molimo i Oca neka “otpusti duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim” (Mt 6, 12). Vjerojatno nije začuđujuće kako Isus više puta ponavlja u Novom zavjetu o oprostu. No, zašto?

Budući da nasilje rađa nasiljem, osveta rađa osvetom, ogorčenost rađa ogorčenjem, taj će začarani krug nastaviti sve dok jedna osobe ne popusti. Ako jedna od osoba ne popusti (oprosti), praštanje se pretvara u zaborav, a za praštanje (namjera otpuštanja uvrede koja je namjerno i nepravedno učinjena protiv nas) je potrebno manje vremena nego za zaborav, navodi Ascencion Press.

Kako kaže vlč. Robert Spitzer, manje uvrede se zaboravljaju u prosjeku šest tjedana nakon praštanja. Kada je riječ o težim uvredama, ono čak može potrajati i nekoliko godina nakon oprosta.

Gospodine, ti si pravedan sudac. Ti se za to pobrini.

U svakom slučaju jedna je stvar jasna – bez oprosta, nemoguće je zaboraviti. Zapravo se događa ono suprotno. Prisjećanjem na neku prošlu uvredu dolazi do preuveličavanja. Kako svjedoči vlč. Spitzer, kada se nalazimo u stavu kada ne želimo praštati, nerijetko pretjerano ističemo negativne aspekte onoga što se dogodilo, a zanemarimo dobre osobine osobe koja nas je povrijedila. I onda se ponovo naljutimo. Bez praštanja, svako ponovo proživljavanje događaja je gore i gore. No, vlč. Spitzer dijeli kako mu je pomogla iduća molitva: “Gospodine, ti si pravedan sudac. Ti se za to pobrini”.

Kako svjedoči Spitzer, kada ga je jedna osoba povrijedila, srdžba mu je samo rasla. Napokon, kaže, otkrio je kako to škodi njemu samome, a moglo bi ga navesti i na to da kaže nešto što će požaliti. “Najprije sam se sam pokušao s time suočiti. Rekao sam – sada ću prestati misliti o ovome i oprostiti osobi iz srca. No svaki put kada bih pokušao sam, imao sam možda do pola minute mira, a zatim bih se ponovo naljutio. Bio sam prilično bespomoćan”.

Ti razumiješ našu povijest i naše slabosti, možeš izazvati pomirenje tamo gdje smrtnici ne mogu.

No, sinulo mu je kako bih zaista trebao dopustiti Bogu neka uskoči. Molio je: “Gospodine, ti si pravedan sudac koji može vidjeti srca svakog ljudskog bića. Ti razumiješ našu povijest i naše slabosti, možeš izazvati pomirenje tamo gdje smrtnici ne mogu. Pobrini se za osobu koja me povrijedila. Pobrini se za cijelu ovu situaciju, molim te”.

Odjednom, kaže Spitzer, poplavio ga je mir. Predanjem osobe i situacije u Božje ruke, dopustio je Duhu Svetomu da djeluje i ispuni ga ljubavlju. Predanjem u Božje ruke, uspio je zaboraviti, a u zaboravu ne samo da je pronašao mir, već je mogao priznati osobu koja ga je povrijedila.

Ono što je naizgled nepremostivo i gotovo ironično postaje, uz Boga, ne samo moguće, već nas i preobražava.

Kada se nalazimo u konfliktu, bilo ono opravdano ili ne, emocije povećavaju tenzije, napose kada vjerujemo ono najgore jedan o drugome. One nam ponekad i onemogućuju pomirenje i komunikaciju s osobama s kojima smo u sukobu. Kada smo u takvim situacijama, vlč. Spitzer svjedoči kako počinje moliti za sve one koji su ljuti na njega ili koje mu žele naškoditi. Povjerava im njihova srca Gospodinu tri ili četiri puta na dan. “Odgovor je nevjerojatan. Većinu vremena, osoba za koju molim u nekoliko dana smanjuje neprijateljsko raspoloženje”, navodi.