“Ako velikodušno odgovoriš na Isusov poziv, shvatit ćeš da započinješ veliku avantura punu radosti i slobode”, rekla je s. Maris Stella u svome svjedočanstvu za Ascension Presents, govoreći o pronalasku svoga poziva kod sestara dominikanki sv. Cecilije u Nashvilleu.

Prije nego što je ušla u samostan, imala je lagodan život, studirala je i izlazila s prijateljima, a imala je i dečka. No, kako kaže, kada je odabrala redovnički život započela je najveća avantura njezinog života. Pročitajte njezino svjedočanstvo!

Odrastajući u Charlestonu, gradu u Južnoj Karolini, bila sam uistinu blagoslovljeno dijete. Imala sam divnu obitelj: dva starija brata, majku i oca koji su se brinuli za mene i moje potrebe. Bili smo vjernička obitelj, no ne previše duhovna. Odlazili smo na misna slavlja nedjeljom i na neke velike blagdane, no ništa više od toga. Nismo nikada molili kao obitelj, jedino bismo prije obroka zajedno zahvalili.

Kada sam imalo oko šest godina, jedno sam se jutro jako iznenadila, spustivši se u prizemlje gdje se moja majka spremala za dan koji je bio pred njom. Otvorila sam vrata, a ona je sjedila u tišini i molila krunicu. Osjećala sam se kao da sam otkrila nekakvu tajnu koju nisam smjela znati. Rekla sam: “Oh, oprosti”, i pobjegla nazad u svoju sobu. Ona se nasmijala i rekla: “U redu je, može ući”. No, ja sam bila previše šokirana te sam otišla. Sjećam se da sam poslije često razmišljala o tome. Bila sam zbunjena razmišljajući o tom tajnom molitvenom životu moje majke o kojem nisam ništa znala.

Mislila sam da smo mi najpopularniji i da se zabavljamo bolje od svih drugih!

Pohranila sam to sjećanje. Kada sam upisala srednju školu, bila sam okružena prijateljima za koje sam, na površnoj razini, mislila da su super. Mislila sam da smo mi najpopularniji i da se zabavljamo bolje od svih drugih. No, kada bi vikend završio i kada bih se vratila kući, kada bih ostala sama sa sobom, znala sam da me ta skupina prijatelja neće “nigdje odvesti”.

Bila sam uistinu blagoslovljena što sam te godine imala mladog vjeroučitelja, koji je bio u bogosloviji i pripremao se postati svećenikom sljedeće godine. Izazvao nas je – kao srednjoškolce nižih razreda – i upitao: “Za što vi živite? Živite li za same sebe? Živite li za nešto više? Živite li za Nekoga? Živite li za Krista? Živite li za Onoga koji vas je stvorio?” Prisjetila sam se scene kada sam kao šestogodišnjakinja vidjela svoju mamu kako moli i pomislila sam: “Možda ipak postoji nešto u toj malenoj, tajnoj molitvi na početku dana, prije nego što obveze započnu”.

Svakog sam se jutra prije škola počela buditi deset minuta ranije nego inače. To nije bilo puno, no Gospodin djeluje malo-pomalo, dječjim koracima. Probudila bih se ujutro i čitala Pisma. Morala sam obrisati prašinu s Biblije. Nisam povirila u nju od kada sam ju dobila za prvu svetu pričest, kada sam, čini mi se, bila drugi razred. I dok sam čitala Evanđelja, shvatila sam da to nisu samo riječi zapisane na papiru. Ja sam se, čitajući Evanđelja, susrela s Osobom.

Moram to iskusiti da bih povjerovala!

Isus Krist je svako jutro prije škole dogovorio susret sa mnom. Bog se poslužio tim bogoslovom da mi ponudi ono što je poslije postalo najveća životna avantura moga života. Taj mi je mladi čovjek dao letak o dominikankama sv. Cecilije koje su imale samostan u Nashvilleu, gradu u Tennesseeju.

Pogledala sam taj letak i pomislila: “Zbilja? Ne razumijem”. Nikada prije nisam vidjela sestre. Odrasla sam u mjestu gdje sestre nisu bile prisutne. I vidjela sam te radosne žene na fotografiji i pomislila sam: “Zar je to zbilja moguće?” Pomislila sam: “Moram to iskusiti da bih povjerovala”.

I tada sam, nakon završetka srednje škole, otišla u Nashville u vikend-posjet sestrama. Tamo sam, među više od 200 žena,  vidjela da je njihova radost autentična, da se ne radi o zavaravanju s ciljem da privuku nove članice. Radilo se o nečemu uistinu dubokom što je proizlazilo iz stvarnog odnosa s Isusom Kristom.

Onda sam otišla studirati na Franjevačko sveučilište u Steubenvilleu, Ohio, i sklopila sam mali dogovor s Bogom. Otprilike je to išlo ovako nekako: “Gospodine, pusti me da završim školovanje. Nemoj dopustiti da se zaljubim jer bi to samo sve dodatno zakompliciralo i onda ću, nakon što završim studij, ući u samostan”.

Bože, znam da nemam redovnički poziv i, molim te, prestani me gnjaviti!

No, Bog uvijek zna bolje. Na kraju prve godine studija, upoznala sam prekrasnog mladića i uistinu mi se jako svidio. Što sam se više družila s njim, to sam sve više odbacivala pomisao o redovničkom životu. Što sam više to odbacivala od sebe, to sam sve više osjećala nespokoj. Nisam razumjela što se događa i pokušala sam pobjeći od toga. Moje je srce postajalo sve nemirnije. U jednom sam trenutku shvatila da se moram vratiti u Nashville, kako bih razriješila to sama sa sobom.

Rekla sam Gospodinu: “Bože, znam da nemam redovnički poziv i, molim te, prestani me gnjaviti”. No, ipak sam se vratila u Nashville i ono što se tamo dogodilo me uistinu iznenadilo. Prošavši kroz vrata toga samostana osjetila sam nevjerojatni mir. Osjećala sam se kao da sam došla kući. Pomislila sam: “Ovo je moj dom”. To je bilo uistinu neobično jer sam tamo provela samo jedan vikend prije toga. No, osjećaj da je to moj dom nije me napustio tijekom tih nekoliko dana koje sam tamo provela. Kada sam odlazila, znala sam koji je odgovor.

Znala sam da me, kada se vratim na studij, čeka nešto zahtjevno. Naime, taj je mladić čekao da se vratim i ispričam mu kako mi je bilo u Nashvilleu. Rekla sam mu: “Znaš da te volim. Znaš da mogu zamisliti svoju budućnost s tobom. Ne razumijem u potpunosti, no vjerujem da me Bog poziva u redovnički život. Ne znam je li to zauvijek, no znam da ga sada moram slijediti”.

Iako ovaj život nije uvijek jednostavan, uvijek je ispunjen Božjim blagoslovom!

Taj mi je mladić bio nevjerojatna potpora. Da, slomila sam njegovo srce i ta je činjenica slomila moje. No, Bog je cijelo vrijeme bio prisutan i govorio mi: “Znaš li? Moje je srce prvo bilo slomljeno na Kalvariji –  moje je srce bilo probodeno i iz njega su potekle krv i voda. Blažena Djevica Marija, satnik i svi ostali svjedočili su tome. Sve sam to prošao zbog tebe. Toliko sam te volio da se moje srce slomilo za tebe. Hoćeš li mi dopustiti da slomim tvoje srce kako bih ga mogao promijeniti?”

Tijekom tih praznika, a i u teškim mjesecima koji su uslijedili, Bog je bio sa mnom na svakom koraku moga puta. Svi vi koji mislite: “O Bože, što ako sam ovo ja? Mislim da je ovo i moja priča” – ne bojte se! Iako ovaj život nije uvijek jednostavan, uvijek je ispunjen Božjim blagoslovom. Svi vi koji ste stvoreni da svoje srce potpuno predate Bogu kroz svećeništvo ili redovnički život – da, to će biti život pun odricanja, ali tako je u svakome pozivu.

Isus Krist je rekao: “Uzmi svoj križ i idi za mnom”. Ako hrabro nosiš svoj križ, možeš biti siguran da ćeš podno toga križa susresti Krista, a Boga nitko ne može nadmašiti u velikodušnosti. Nemoj se bojati povjeriti cijeloga sebe Bogu po njegovoj Majci, ali i po anđelima i svecima. Ako velikodušno odgovoriš na Njegov poziv, shvatit ćeš da započinješ veliku avantura punu radosti i slobode.