Nakon što je u mladosti saznao da mu je majka umrla, teolog Colin MacIver svjedoči kako je pronašao utjehu u klanjanju pred Presvetim.

Bilo je rano nedjeljno jutro dok sam bio na drugoj godini fakulteta. Prekinuo sam telefonski poziv i počeo hodati. Izašao sam iz svoje sobe, niz stepenice, kroz vrata i prohodao hodnik kapelice. Doslovno sam se srušio na koljena i prislonio svoje čelo uz hladan mramor.

Neka me neobična milost privukla klanjanju čim sam čuo vijesti da je moja majka umrla.

Izdahnuo sam i pogledao na zatvorena zlatna vrata preda mnom. Obuzele su me misli i osjećaji. Poput plime i oseke, svaka se misao vratila s valom toplih suza. Bio sam čitavo jutro na klanjanju. Neka me neobična milost privukla klanjanju čim sam čuo vijesti da je moja majka umrla. Netom prije smrti, bila je izgubila posao, dom joj je bio pod ovrhom a ovisnost i bolest su ju uništili. Naš posljednji razgovor bio je bolan i neriješen. Vijest me potpuno skršila. Ipak, u trenutku kada sam se našao pred Presvetim, osjećao sam se kao da me netko drži, kao da nisam sam. Kamo bih inače otišao?

Budući da me Presveti oltarski sakrament suočava s nečim suviše lijepim da bih shvatio, daje mi nadu da se mogu suočiti s stvarima koje su suviše strašne da bih shvatio.

Kada se osjećam izgubljeno, pronađem se na klanjanju. Kada mi se sve u životu mijenja, jedina konstanta mi je Presveti. Kada bi stvari buknule doma kada sam bio mlađi, otišao bih na klanjanje. Kao dvadesetogodišnjak, kada sam se našao pred teškom odlukom, otišao sam na klanjanje. Dan danas, čak i na najobičnijim danima ili večerima, kada pokušavam razbistriti malo misli, odem na klanjanje. Kada se suočavam s problemima koje mislim da ne mogu ili nisam sposoban riješiti, idem Isusu.

Budući da me Presveti oltarski sakrament suočava s nečim suviše lijepim da bih shvatio, daje mi nadu da se mogu suočiti s stvarima koje su suviše strašne da bih shvatio. Postoji jedna duboka utjeha u tom otajstvu. Nije racionalna ni emocionalna utjeha, već jedna koja prodire u samo središte srca, gdje je bol najviše probija.

Sa zahvalnošću sam se prisjetio svih trenutaka u mom životu kako je Isusova prisutnost u oltarskom sakramentu bila moja najdublja utjeha i sidro.

Sinoć sam se našao pred publikom koju su činili mladi ljudi te sam ih morao pripraviti za klanjanje. Sa zahvalnošću sam se prisjetio svih trenutaka u mom životu kako je Isusova prisutnost u oltarskom sakramentu bila moja najdublja utjeha i sidro. Na taj način Isus želi biti prisutan i za svakoga od nas. Kada god svjedočim pred nekom grupom, bez obzira jesu li mladi ili stariji, mnogi pate od slomljenih obiteljskih odnosa, anksioznosti, slomljenih srdaca, pitanja o identitetu i još razne boli.

Moje osobno iskustvo je da samo Krist može pružiti utjehu i iscijeliti rane a to čini i na poseban način kroz oltarski sakrament. Najbolje što mogu učiniti je stati i uprijeti prstom – ”Evo, Jaganjče Božje!”

Ako se i sami osjećate slomljeno, ako tragate, ako vas nešto boli, dopustite da bas privuče milost. Uzmite vremena da budete lice u lice s Gospodinom u Presvetom oltarskom sakramentu.