Prije obraćenja sveti Pavao (Savao) je bio apsolutno uvjeren u ispravnost svog života i svojih djela. Bio je farizej, ljubio je Boga i svoju židovsku vjeru. Pišući o svom obraćenju ne govori puno o svom bivšem životu: „Ta čuli ste za moje negdašnje ponašanje u židovstvu: preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju te sam u židovstvu, prerevno odan otačkim predajama, nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu.“ (Gal 1,13).

Nema dokaza da je Savao ikada čuo Isusa kako poučava, ali kao i drugi koji su živjeli u 1. stoljeću, unatoč Prorocima i revnosti u provođenju Zakona, sveti Pavao je živio u duhovnoj tami – nije uspio prepoznati Isusa kao dugo očekivanog i obećanog Mesiju. Možemo to povezati s prekomjernim samopouzdanjem i samodostatnosti koja vodi k tome da netko ostaje zatvoren za Istinu. Onaj tko želi napredovati u duhovnom životu mora provesti puno vremena u vježbanju poniznosti, kaže sveta Terezija Avilska.

Zašto sveti Pavao nije volio kršćane?

Farizeji su smatrali da Isusov novi nauk ugrožava židovsku vjeru temeljenu na Starom zavjetu. Strogo su se pridržavali pravila i obreda propisanih Zakonom, među njima je bio i gorljivi Savao. U jednom od svojih pohoda na kršćane uputio se u Damask s namjerom da ih razotkrije i dovede okovane u Jeruzalem. Na putu je začuo Isusov glas: “Savle, Savle, zašto me progoniš?”. (Dj 9,4). Odani branitelj židovskog Zakona proveo je nakon toga tri godine u molitvi i rastu u duhovnom životu. Spoznao je da se k Bogu ne dolazi pukim izvršavanjem Zakona već vjerom u Isusa Krista.

Istinsko obraćenje traži potpunu predaju

Koliko puta smo imali priliku doživjeti istinsko obraćenje, ali smo ga odbacili jer se nismo usudili prepustiti i predati? Čak i kad znamo da stalno ponavljamo iste greške, zašto se uporno držimo  starih navika i želja? Je li to strah da ne izgubimo kontrolu, prestiž, priznanje, posjedovanje, položaj? Koliko je puta netko ušao u ispovjedaonicu i priznao sve svoje grijehe, a zatim izašao noseći stari, težak teret krivnje i grijeha koji nam Bog želi otkloniti i preuzeti na sebe?

Kakvo god obraćenje bilo moramo se predati Bogu tako da „više ne živim ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2,20). Sveti Pavao morao je biti zaslijepljen da bi progledao, morao je prihvatiti da progoneći kršćane, progoni svoga Boga. Velika je razlika između života koji je sveti Pavao vodio prije i nakon obraćenja. Taj novi život u Kristu mora postati najveći prioritet na našem životnom putu.

Neka nas primjer svetog Pavla i svih onih čije su priče o obraćenju zabilježene u Svetom pismu, poučavaju i nadahnjuju na tom putu. Putu vjere, ufanja i ljubavi.

Hvalospjev ljubavi (1. Kor 13,1)

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.

Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao – ništa sam!

I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao –
ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.

Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki, a tada – licem u lice!

Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.

Izvor: Integrated Catholic Life