Sin Božji postaje netko tko prije nije bio. Sam pojam utjelovljenje ne nalazi se u Novom Zavjetu, nego je formiran kasnije, u saborskoj patrističkoj tradiciji koja je u Novom zavjetu nalazila kristološke obrasce. Zanimljiva je starija hrvatska riječ, koja utjelovljenje shvaća kao “upućenje”.

Motiv utjelovljenja

Je li se utjelovljenje dogodilo zbog čovjekova grijeha ili je utjelovljenje dio Božjeg spasenjskog djela oduvijek? 

Sve se to svodi na pitanje – bi li postao čovjekom da nije čovjek sagriješio? U čemu je srž otkupljenja? Stavljanje cjelokupnog stvorenja pod jednu glavu? Ili je ipak srž otkupljenja u spašavanju čovjeka od vlasti đavla? 

Kroz povijest, do posebnog izražaja dole su dvije teze. Prva teza je otkupiteljska, koja u utjelovljenju prije svega gleda sredstvo ili pomoć protiv čovjekova grijeha, dok druga odgovor na ovo pitanje nalazi u tome da utjelovljenje promatra kao dovršenje stvaranja. 

Anselmo Canterburyjski

Anselmo je rođen 1033. ili 1034. godine u plemićkoj obitelji u Aosti, današnjoj Italiji. Htio je postati redovnikom, ali mu otac nije dopustio. Napustio je roditeljski dom i tri godine lutao Burgundijom i Francuskom. S dvadeset sedam godina konačno je stupio u benediktinsku opatiju Bec u Normandiji.

Nakon petnaest godina redovničkog života subraća su ga izabrala za opata. Pod njegovom upravom Bec je postao središte učenosti onodobne Europe. Za vrijeme uprave opatijom, Anzelmo je napisao mnoga teološka djela. Godine 1093. imenovan je nadbiskupom Canterburyja i primasom Engleske. Time se našao u središtu borbe između pape i engleskog kralja, koji su se borili za kontrolu nad engleskom Crkvom. Anzelmo je bio čvrst pristaša papinstva i grgurovske reforme.

Zbog toga ga je kralj dva puta protjerao iz Engleske. Kao nadbiskup Anzelmo je proveo brojne reforme, obnovio kanterberijsku katedralu te je unatoč svome visokom položaju u punini živio redovnički život. U stalnom sukobu s engleskim kraljevima koji su htjeli ograničiti prava Crkve, Anzelmo je na kraju, nakon mnogih teškoća i progona, na kraju izašao pobjednikom.

Anselmo i govor o zadovoljštini grijeha

Njegova je teologija utemeljena na dijalektičnoj metodi. On i njegov učenik Bozon u zamišljenom razgovoru govore o temeljnim istinama kršćanske vjere, pa i o Kristovom utjelovljenju Anselmo kao razloge utjelovljenja nabraja: Božja pravednost, Božje milosrđe, a posebice ljubav.

Iznad svih ovih razloga motiv koji je potaknuo na utjelovljenje nazvan je – satisfactio. On se utjelovio da bi žrtvom na križu dao zadovoljštinu za grijehe. Što znači da je čovjek sagriješio? Kaže da je uvrijedio Boga i njegovu čast i dostojanstvo, što je neoprostivo. Čovjek to ne može ispraviti. Kako bismo razumjeli Anselma, važno je imati na umu okružje u kojem je djelovao (12. st., gdje je društvo podijeljeno na feudalce i kmetove). Primjerice, kada bi kmet zbog gladi ušao u feudalčevu šumu i ubio jelena, tražili su ga, uhitili i ubili. On je uvrijedio feudalca. Anselmo je tom slikom tumačio da onaj koji je oštetio feudalca morao dati više kako bi podmirio štetu.

Čovjek je uvrijedio Boga i nema načina da ispravi svoj grijeh, zaslužio je smrt. Tko bi mogao dati zadovoljštinu? Onaj tko je na istoj razini s Bogom – Sin Božji. Odatle izvor Anselmova tumačenja – Božji Sin postaje čovjek kako bi bio i Bog koji daje zadovoljštinu, ali i čovjek.