Nebrojeno stvari možemo istaknuti kao primjer naših naoko malih i beznačajnih poslova koje svakodnevno obavljamo, no to ne mijenja istinu o Božjoj prisutnosti u našim životima. Sv. Josemaria Escriva često je poticao na traženje upravo te prisutnosti Božje u nama i oko nas, posebno misleći na dnevne obveze i poslove. Isto tako, rekao je da je to prilika da Bogu prikazujemo naš rad uvijek iznova i kada dođu rastresenosti ponovno i ponovno. Tada će sve što toga dana učinimo biti na veću slavu Božju.

Gledaj, On te gleda

Među najpoznatijim pjesmama sv. Terezije Avilske zasigurno je jedna specifičnog naslova Gledaj, On te gleda! Riječi pjesme idu ovako: Budi tamo, utihla razuma, gledaj kako te gleda, prati ga, govori mu, moli, ponizi se i naslađuj se s njime. Moli Ga da uzmogneš ugoditi mu uvijek jer od Njega ti je došlo svako dobro. Nije li divno postati svjestan Božjeg pogleda u svakom trenutku našega radnoga dana? Ipak, radni dan ne započinje dolaskom na posao, zar ne? Koliko puta ustanemo iz kreveta odmah pri zvuku budilice? Čim otvorimo oči naša osjetila se bune. Tromost našega tijela uporno, dan za danom odbija poslušnost duhu u tim banalnim svakodnevnim stvarima poput ustajanja. Nema velike koristi čuditi se tomu. Sv. Pavao u poslanici Galaćanima odavno je prepoznao tu boljku rekavši : Tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete (Gal. 5, 16-18).  No, biti sposoban odmah ustati iz kreveta, pripremiti se za dan koji je pred nama i spremno poći ususret novim zadatcima, izazovima i drugima milost je i prilika koje često nismo ni svjesni. Zašto kažem da je to milost? Zato što i u novom danu postoji toliko prilika da usrećimo svoga bližnjega i  da Bogu iskažemo dužno poštovanje i prije svega – ljubav.

Iskazati Bogu ljubav možemo našim djelima. Ona ne trebaju nužno biti velika, već iskazana s mnogo ljubavi.

Sjećam se zanimljivog razgovora. Prijatelj mi je govorio o svojem promaknuću na poslu. Naime, u tvrtki u kojoj je zaposlen započeo je na radnom mjestu skladištara. Svakoga je dana marljivo pakirao i otpremao kutije. Brinuo je za inventar u logistici i isporuku robe. Rekao mi je da je marljivo radio svoj posao i bio zadovoljan. Jednom prilikom šef tvrtke je bio u obilasku i pozvao ga na razgovor u ured. Sjevši za stol, šef je pred njega iznio niz komplimenata i promaknuo ga na bolje plaćeno mjesto i radne uvjete.

Nikad ne znaš tko te gleda!

Kad mi je to ispričao samo je kratko dodao riječima:  Nikad ne znaš tko te gleda. Doista, nikad ne znamo tko nas promatra. Bio to naš  nadređeni ili kolega, ne znamo tko i kako cijeni naš rad. No, o tome ne trebamo brinuti sve dok nam u srcima odzvanjaju riječi svetice: Gledaj, On te gleda! Tada više neće biti toliko važno tko nas ljudskim očima promatra, već ćemo se truditi da ugodimo Onome koji sve vidi i zna pa i naše uspjehe i padove, naše kvalitete i nedostatke, naše krjeposti i grijehe. Pred kolegama i nadređenima uvijek možemo nastojati izgledati boljima nego što to zapravo jesmo, ali pred Njim ne možemo glumiti.

Naša nas pala narav često vodi stranputicama i neposlušna vodstvu Duha Svetoga, odgađa promjenu koju Bog želi učiniti u nama.

No, nikada se ne smijemo prepustiti i odustati od promjene na bolje. Detektiramo li ta negativna nagnuća u nama već smo učinili pola posla. Drugu polovicu spremno predajmo Gospodinu u ruke i dopustimo Mu da nas oblikuje već u tom trenutku. Sv. Papa Ivana XXIII. napisao je molitvu u obliku deset načela koja nam može biti vodilja kako pristupati svakodnevnim obvezama i zadacima.

Deset temeljnih načela za svaki dan.

Samo za danas ću se truditi doživjeti dan, ne želeći odjedanput riješiti problem mojega života.

Samo za danas ću voditi najveću brigu (posvetiti najviše pažnje) o svom nastupu. Nikoga neću kritizirati, štoviše, neću za tim težiti da druge ispravljam ili pak poboljšavam. Jedino sebe.

Samo za danas ću biti sretan u svijesti kako sam stvoren za sreću. Ne samo za onaj, nego i za ovaj svijet.

Samo za danas ću se prilagoditi okolnostima, ne zahtijevajući da se okolnosti prilagode k meni i mojim željama.

Samo za danas ću deset minuta svojega vremena posvetiti k dobroj lektiri. Kao što je hrana nužna za život tijela, tako je lektira nužna za život duše.

Samo za danas ću učiniti dobro djelo. I neću to nikome pripovjediti.

Samo za danas ću učiniti nešto, za što nemam volje da učinim. Ako se budem u svojim mislima osjećao povrijeđenim, brinut ću se da to nitko ne primijeti.

Samo za danas ću čvrsto vjerovati – sve ako bi okolnosti pokazivale suprotno- kako se dobrostiva providnost Božja za mene briga, kao da ne postoji nitko drugi na svijetu.

Samo za danas se neću bojati. Naročito se neću bojati, radovati se svemu, što je lijepo i neću se bojati vjerovati u Dobrotu.