U broju 665 Katekizam (KKC) kratko navodi: “Kristovo uzašašće označava konačan ulazak Isusova čovještva u Božje nebesko područje odakle će On opet doći, ali koje ga u međuvremenu skriva očima ljudi.”

Otajstvo uzašašća Gospodinova detaljnije je opisano u brojevima KKC-a 668 do 674, u Prvom dijelu – Ispovijedanje vjere, odnosno njegovom članku 7. koji razlaže članak Vjerovanja “Odakle će doći suditi žive i mrtve”.

Krist već sada kraljuje po Crkvi…

668 Kristovo uzašašće na nebo znači sudjelovanje njegova čovještva u moći i vlasti samoga Boga. Isus Krist jest Gospodin: posjeduje svu moć na nebesima i na zemlji. On je “iznad svakog vrhovništva i vlasti i moći i gospodstva”, jer Otac “mu sve podloži pod noge” (Ef 1, 20-22). Krist je Gospodar svemira i povijesti. U njemu povijest čovjeka kao i sve stvoreno nalazi svoju “rekapitulaciju”, svoje nadnaravno dovršenje.

669 Kao Gospodin, Krist je i Glava Crkve koja je njegovo Tijelo. Uzdignut u nebo i proslavljen, ispunivši tako potpuno svoje poslanje, On ostaje na zemlji u svojoj Crkvi. Otkupljenje je izvor vlasti koju Krist, snagom Duha Svetoga, vrši nad Crkvom. “Kraljevstvo Kristovo već je otajstveno prisutno u Crkvi”, koja je “klica i početak toga kraljevstva na zemlji”.

670 Od uzašašća Božji je naum ušao u svoje dovršenje. Mi smo već “u posljednjem času!” (1 Iv 2, 18). “Tako su dakle posljednja vremena za nas već prispjela. Obnova svijeta definitivno je zadobivena i, u potpunoj zbiljnosti, anticipirana već sada: zaista, već na zemlji Crkva je ukrašena nesavršenom, ali pravom svetošću.” (Lumen gentium, 53) Kristovo kraljevstvo već očituje svoju prisutnost čudesnim znacima koji prate njegovo naviještanje po Crkvi.

…dok Mu sve ne bude podloženo

671 Kristovo kraljevstvo, već prisutno u Crkvi, ipak nije još dovršeno “u velikoj moći i slavi” (Lk 21, 27) Kraljevim dolaskom na zemlju. To kraljevstvo još napadaju zle sile, premda su u osnovi Kristovim Vazmom već pobijeđene. Dok mu ne bude sve podvrgnuto, “do časa kad se budu ostvarila nova nebesa i nova zemlja gdje pravda prebiva, hodočasnička Crkva nosi u svojim sakramentima i svojim ustanovama, što pripadaju ovom vremenu, lik svijeta što prolazi; ona sama živi među stvorenjima koja i sad stenju u bolovima rađanja i očekuju očitovanje sinova Božjih” (Lumen Gentium, 53). Stoga kršćani, osobito u euharistiji, mole za uskorenje Kristova povratka, govoreći Mu: “Dođi, Gospodine!” (Otk 22, 20).

672 Prije uzašašća Krist je ustvrdio da još nije čas slavne uspostave mesijanskoga kraljevstva što ga je Izrael očekivao, i koje je, po prorocima, imalo svim ljudima donijeti konačni poredak pravde, ljubavi i mira. Sadašnje je vrijeme, po Gospodinu, vrijeme Duha i svjedočenja, ali i vrijeme još obilježeno “nevoljom” i kušnjom zla koja ne štedi Crkvu i započinje borbu posljednjih vremena. To je vrijeme iščekivanja i bdijenja.

Slavni dolazak Krista, Nade Izraela

673 Nakon uzašašća, Kristov je dolazak u slavi neminovan, iako “nije naše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti”. Taj eshatonski događaj može se zbiti svakoga časa, premda je on “zadržan”, kao i konačna kušnja koja će mu prethoditi.

674 Dolazak slavnog Mesije ovisi u svakom času povijesti o tom da bude priznat od “cijelog Izraela” kojega je jedan dio otvrdnuo “nevjerom” (Rim 11, 20) prema Isusu. Sveti Petar rekao je to jeruzalemskim Židovima nakon Pedesetnice: “Pokajte se, dakle, i obratite da se izbrišu grijesi vaši pa od Gospodina dođu vremena rashlade te On pošalje vama unaprijed namijenjenog Pomazanika, Isusa. Njega treba da nebo pridrži do vremena uspostave svega što obeća Bog na usta svetih proroka svojih odvijeka.” (Dj 3, 19-21).

A sveti mu Pavao odgovara: “Ako je njihovo odbačenje izmirenje svijeta, što li će biti njihovo prihvaćanje ako ne oživljenje od mrtvih?” (Rim 11, 15). Ulazak “punog broja” Židovâ u mesijansko spasenje, nakon “punine pogana” dat će narodu Božjemu da “ostvari puninu Kristovu” (Ef 4, 13) u kojoj će “Bog biti sve u svemu” (1 Kor 15, 28).

Posljednja kušnja Crkve

675 Prije Kristova dolaska Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo koje prati njezino putovanje na zemlji otkrit će “otajstvo bezakonja” pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest Antikristova obmana, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojemu čovjek slavi sam sebe umjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu.

676 Ta antikristovska obmana već se ocrtava u svijetu svaki put kad se hoće u povijesti ispuniti mesijanska nada koja se može dovršiti samo onkraj povijesti.

Vrhovna religijska obmana jest Antikristova obmana, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojemu čovjek slavi sam sebe umjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu.

677 Crkva će ući u slavu kraljevstva samo kroz taj posljednji Vazam, u kojemu će ona svoga Gospodina slijediti u Njegovoj smrti i uskrsnuću. Kraljevstvo Božje neće se, dakle, ostvariti nekim povijesnim trijumfom Crkve, po nekom uzlaznom napretku, nego Božjom pobjedom nad posljednjom navalom zla, pobjedom koja će učiniti da Kristova Zaručnica siđe s neba. Božji trijumf nad pobunom zla poprimit će oblik Posljednjega suda, nakon posljednjeg kozmičkog potresa ovoga svijeta koji prolazi.

Zaključak

Katekizam Katoličke Crkve je kristalno jasan. I silno utješan. Kristovo uzašašće označava sudjelovanje njegova čovještva u moći i vlasti samoga Boga. Krist je Gospodar svemira i povijesti. U Njemu povijest čovjeka, kao i svega stvorenoga, nalazi svoju “rekapitulaciju”, odnosno svoje nadnaravno dovršenje. To znači da smo stvoreni da bismo s Njime bili u vječnosti.

Kristovo kraljevstvo, već prisutno u Crkvi, ipak nije još dovršeno “u velikoj moći i slavi” Kraljevim dolaskom na zemlju. To kraljevstvo još napadaju zle sile, premda su one, u osnovi, Kristovim Vazmom već pobijeđene. I to je utjeha za sve vjernike – Bog ima zadnju riječ!

A ne smijemo zaboraviti ni da će “prije Kristova dolaska Crkva morati proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika.” Međutim, onaj tko u kušnji ostane vjeran Isusu Kristu, otajstveno prisutnom u svojoj Crkvi, primit će i konačnu nagradu – život s Bogom u vječnosti!

Zato živimo svoj život u perspektivi vječnosti, svjesni da sve što činimo ili propuštamo ima odlučujući utjecaj na našu vječnu sudbinu. Bog nas zove – na nama je odazivati se.