Vlč. Lovro Biškup, bibličar te župnik Župe BDM Kraljice Svete Krunice u Remetincu, predvodio je duhovnu obnovu 1. veljače u Ludbregu na temu „Tajna svete mise“. Zbog obnove župne crkve Presvetoga Trojstva program duhovne obnove odvijao se u kapeli sv. Križa u dvorcu Batthyány, mjestu koje je povezano s ludbreškim euharistijskim čudom.

Vlč. Biškup u svom je poticajnom nagovoru vjernike uveo u biblijsko i povijesno razumijevanje svete mise, polazeći od Staroga zavjeta i židovskog blagdana Pashe. Istaknuo je kako se sveta misa ne može u potpunosti razumjeti bez konteksta u kojem je nastala, budući da ju je Isus ustanovio upravo tijekom slavlja Pashe, središnjeg židovskog blagdana, opisanog u Knjizi Izlaska.

Tumačeći pashalni obred vlč. Biškup je pojasnio značenje žrtvovanja pashalnog janjeta, zašto je trebalo biti bez mane, potom prolijevanje krvi i blagovanje mesa, naglašavajući kako taj obred nije ukinut Isusovim dolaskom, nego je u njemu ispunjen i dovršen. Povezujući starozavjetne propise s evanđeoskim izvještajima, pokazao je kako se temeljna struktura Pashe prepoznaje u slavlju svete mise.

Četiri čaše vina

Posebnu je pozornost posvetio četverodijelnom obredu židovske Pashe, u kojem se ispijaju četiri čaše vina, te objasnio njihovo značenje u svjetlu Isusove posljednje večere i muke.

Prva čaša je čaša posvećenja nad kojom je glava obitelji molila molitvu posvećenja, sličnu molitvi koju svećenik na misi izgovara kod pripremanja darova.

Druga čaša vina zvala se čaša navještenja, a pila se kod tumačenja događaja čudesnog izlaska židovskog naroda iz egipatskog ropstva i molitve psalama. Vlč. Biškup je kazao kako se „po riječima iz Evađelja, dade naslutiti da je Isus pio tu drugu čašu, tj. da se tumačio izlazak Božjega naroda iz egipatskog ropstva. Nakon tumačenja toga i cijele povijesti spasenja Izraelskog naroda do ulazka u obećanu zemlju, molilo se psalme 113 i 114 koji slave Boga. Isus je na Pashi molio te pslame“.

Tada se blagovao i kruh Božje prisutnosti

Protumačio je nadalje kako se u trećem dijelu pashalne večere blagovalo janje, beskvasni kruh i gorko zelje te se pila treća čaša, čaša blagoslovna. Nad njom se molila blagoslovna molitva zahvale za kruh, plod zemlje, a „tada se blagovao i kruh Božje prisutnosti zvan afikoman, od grčkoga epikomon što znači ono što se blaguje na kraju, što je predstavljalo hranu koju je Bog darovao svome narodu u pustinji, manu s neba“, protumačio je vlč. Biškup.

Isus dovršava pashalni obred i potvrđuje sebe kao novo pashalno Janje

Naglasio je kako se u evanđeljima ne spominje četvrta čaša vina tijekom Posljednje večere, već da se ona dovršava na križu, kada Isus, nakon riječi „žedan sam“, prima kiselo vino i izgovara „svršeno je“. Time, kako je istaknuo vlč. Biškup, Isus dovršava pashalni obred i potvrđuje sebe kao novo pashalno Janje, ono bez mane, čija se krv prolijeva za spasenje svijeta.

Pashalni obred i struktura svete mise

Vlč. Biškup objasnio je paralele između pashalnog obreda i strukture svete mise, ističući značenje prinosa darova, pranja ruku svećenika, euharistijske molitve i pretvorbe, kao i navještaja i tumačenja Božje riječi. Posebno je naglasio da vrhunac svete mise nije samo žrtva, nego i blagovanje, odnosno sveta pričest.

Govoreći o značenju afikomana, posljednjeg kruha koji se blaguje u židovskom obredu Pashe, vlč. Biškup ga je povezao s manom u pustinji i sa svetom pričesti: „Mana u pustinji bila je potrebna Izraelcima kako bi mogli proći kroz nenastanjene pustinjske krajeve i ući u Obećanu zemlju. Nebeski kruh potreban je i nama danas kako bismo mogli prijeći iz onoga svjetovnoga i čisto materijalnoga te započeti živjeti novim, duhovnim životom.

Kao što je Izraelce vuklo da se vrate u Egipat, tako i nas često vuče da napustimo sakramentalni život. No, kao što su generacije Izraelaca koje su živjele u Egiptu morale umrijeti, tako i mi u svakoj svetoj misi, već na njezinu početku, trebamo umirati starome, svjetovnome čovjeku i rađati se novome, duhovnome. A to ne možemo bez te čudesne hrane koja nas podsjeća da se ne moramo ničega bojati, jer Gospodin je s nama. Njegova nas ljubav uvijek prati i uvijek će biti tu.“

I mi u svakoj svetoj misi, već na njezinu početku, trebamo umirati starome, svjetovnome čovjeku

Mana, istaknuo je, nije bila samo fizička hrana, nego znak svakodnevne Božje prisutnosti i brige. Bog nije dao Izraelcima zalihu hrane za budućnost, nego ih je svakoga dana iznova hranio, kako bi ih učio povjerenju i oslanjanju na Njega.

U tom je kontekstu upozorio da se sveta misa ne smije svesti samo na obvezu ili puku pobožnost.

„Ne dolazimo na svetu misu i ne molimo samo: ‘Bože, daj mi zdravlje’, ‘Bože, daj mi ovo ili ono’, nego: ‘Bože, daj mi sebe.’ I primamo ga u svetoj pričesti, on nam se daje. Jer primajući njega, mi primamo sve ostalo što nam je potrebno. Kad imamo Gospodina u sebi, on će se pobrinuti za sve.

To je kao malo dijete koje ima oca uz sebe: tada je dijete bezbrižno, sigurno i zna da će se otac pobrinuti za sve. Vidite, drage sestre i braćo, zato je najljepši i najsnažniji sakramentalni pozdrav na početku i na kraju svete mise: ‘Gospodin s vama.’ Taj se pozdrav u svetoj misi može čuti četiri puta, jer je Gospodin u euharistiji uistinu s nama. U euharistiji je on trajno prisutan“, zaključio je.