U nastavku donosimo treći i posljednji dio teksta vlč. mr. sc. Tomislava Hačka o spomenu svetoga Josipa u Rimskom kanonu i euharistijskim molitvama, a koji je objavljen na mrežnim stranicama Zagrebačke nadbiskupije.
4. Dekret pape Ivana XXIII.
Samo tri dana nakon što je biskup Čule izgovorio posljednji saborski govor o spomenu svetoga Josipa u Rimskom kanonu, Sveta kongregacija obreda po odluci pape Ivana XXIII. donosi „Decretum Urbis et Orbis“[18] kojim se određuje umetanje imena svetoga Josipa u Rimski kanon:
„DEKRET
GRADU I SVIJETU
GRADU I SVIJETU
Vrhovni svećenici u novije vrijeme nisu propustili promicati, sve svečanijim obredima, čašćenje svetog Josipa, slavnog Zaručnika Blažene Djevice Marije. Međutim, tu se osobito ističe papa Pio IX., koji je, udovoljavajući željama Prvoga vatikanskoga sabora, 8. prosinca 1870. proglasio najčistijeg Zaručnika Djevice Bogorodice, nebeskim zaštitnikom cijele Crkve. Slijedeći stope svojih prethodnika, presveti naš gospodin papa Ivan XXIII. ne samo da je istog svetog Josipa proglasio „spasonosnim zaštitnikom“ Drugoga vatikanskoga sabora[19], kojeg je sâm sazvao, nego je također na vlastitu inicijativu odredio da se ime svetog Josipa uvrsti u kanon mise na spomena i plod ovoga Sabora. Tu je odluku javno objavio 13. studenoga njegov kardinal Državni tajnik saborskim ocima koji su se sastali u vatikanskoj bazilici, i naredio da se ova odluka primjenjuje od 8. prosinca, točnije od blagdana Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, kada i stupa na snagu.
Prema tome, sukladno volji Vrhovnoga svećenika, ova Sveta kongregacija obreda određuje da se Unutar čina, nakon riječi: U zajedništvu… Gospodina našega Isusa Krista, ovdje umetne: i blaženoga Josipa, zaručnika Djevičina [sed et beati Ioseph eiusdem Virginis Sponsi] i da se onda dalje nastavi: kao i blaženih apostola i mučenika tvojih…
Ova Sveta kongregacija također je odredila da ova odluka ostaje na snazi i u dane u kojima je u misalu propisan vlastiti U zajedništvu.
Bez obzira na sve što bi moglo biti u suprotnosti s ovim, čak i ako zaslužuje poseban spomen.13. studenog 1962. godine.
Prema tome, sukladno volji Vrhovnoga svećenika, ova Sveta kongregacija obreda određuje da se Unutar čina, nakon riječi: U zajedništvu… Gospodina našega Isusa Krista, ovdje umetne: i blaženoga Josipa, zaručnika Djevičina [sed et beati Ioseph eiusdem Virginis Sponsi] i da se onda dalje nastavi: kao i blaženih apostola i mučenika tvojih…
Ova Sveta kongregacija također je odredila da ova odluka ostaje na snazi i u dane u kojima je u misalu propisan vlastiti U zajedništvu.
Bez obzira na sve što bi moglo biti u suprotnosti s ovim, čak i ako zaslužuje poseban spomen.13. studenog 1962. godine.
A. kard. Larraona, prefekt
Henricus Dante, nadb. Carpasien., tajnik“
Henricus Dante, nadb. Carpasien., tajnik“
5. Odjek govora biskupa Čule
Koliko je ovaj govor biskupa Čule odjeknuo u svijetu dovoljno govori i činjenica kako je The New York Times u izdanju od 19. studenoga 1962. donio članak svog rimskog dopisnika G. Duganta pod naslovom „Papa mijenja misu da ugodi jednom prijatelju“. Tako je u „Službenom vjesniku mostarske biskupije“[20] donesen i prijevod toga članaka u kojem se, između ostaloga, ističe:
“Početkom ovoga mjeseca Papa je po svom običaju slušao preko svoga privatnoga prijemnika u papinskom stanu rasprave na Koncilu. Jedan postariji Biskup govorio je o zaslugama sv. Josipa i vatreno ali suzdržljivo zagovarao njegovo veće štovanje. Kako se je govor protegao preko 10 dodijeljenih minuta, saborski Oci postali su, izgleda, nemirni, pa je predsjedavajući prekinuo govornika. To je bilo malo previše za Papu. Biskup, koji je davni prijatelj Papin, proveo je tri godine u koncentracionom logoru. Papa je preuzeo stvar staroga Biskupa. Dekret je bio sastavljen i objavljen u utorak.”
Kako je dalje istaknuto u navedenom „Službenom vjesniku“ papa Ivan XXIII. nije mijenjao misu „iz privatnih motiva“ ili „kako bi ugodio jednom prijatelju“. Taj Papin Prijatelj zaista je bio prekinut u svom izlaganju i nakon biskupa Čule više nitko nije govorio o spomenu svetoga Josipa u kanonu. U svakom slučaju biskup Čule po ovom pitanju ubraja se u saborske oce koji su se najviše založili i koji su najsadržajnije i najdulje izlagali pozitivne razloge za spomen svetoga Josipa u Rimskom kanonu[21].
A koliko je i sam biskup Čule bio radostan ovim ishodom dovoljno govori njegova izjava za „Radio Vatikan“ od 2. prosinca 1962.:
“Svi biskupi na Koncilu oduševljeno su prihvatili odredbu Sv. Oca. To su isto učinili i nebrojeni štovatelji sv. Josipa širom svijeta. Neki dan pripovijeda mi jedan australijski biskup, kako mu avionskom poštom stižu brojna pisma iz njegove biskupije, u kojima vjernici toplo pozdravljaju ovaj gest Sv. Oca. Slično se izrazuju i biskupi iz drugih zemalja i iz drugih dijelova svijeta. Pa i ja sam osobno vrlo zadovoljan, jer je sv. Josip zaštitnik moje mostarsko-duvanjske biskupije, pa mi je vrlo drago, da ću se od sada moći njemu poimence moliti u svakoj svetoj misi, da čuva i brani moju biskupiju. Zadovoljan sam i kao Hrvat, jer hrvatski sabor je još u XVIII. stoljeću, dakle pred 200 godina, proglasio sv. Josipa zaštitnikom hrvatskoga naroda”.[22]
Također, u nastavku razgovora istaknuo je i glave motive zašto je inzistirao da se ime svetoga Josipa uvrsti u Rimski kanon:
„Istina, u Kanonu se spominju Apostoli i Sveci i Svetice, koji su krv svoju dali za Isusa. U Misi se obnavlja krvava žrtva Isusova s Kalvarije, pa u njoj pripada to počasno mjesto onima, koji su po primjeru Isusovu krv svoju prelili za vjeru. Ali može se biti mučenik, a da se krv i ne prolije. Ni Blažena Djevica nije umrla mučeničkom smrću. Ipak je Crkva smatra ne samo mučenicom nego i Kraljicom Mučenika, jer je pod križem pretrpjela više nego ijedan mučenik. I život sv. Josipa bio je neprekidno mučeništvo. Sjetimo se samo progonstva Herodova, pa bijega kroz pustinju, izgnanstva u Egiptu pa neprestanoga straha i kasnije da onaj krvavi Herodov sin Arhelaj ne uništi cijelu nazaretsku Obitelj – taj neprestani život u progonstvu i strahu, zar to nije gore mučeništvo nego kad se odjednom nasilne umre? Bit će da su te dugotrajne muke skratile i život sv. Josipu, pa je razmjerno mlad umro. S te, dakle, strane pripada i sv. Josipu s punim pravom mjesto u Kanonu kao nekrvnom, ali stvarnom mučeniku“.[23]
6. Spomen svetoga Josipa u euharistijskim molitvama
Nakon proteka od gotovo pedeset godina i nakon što su se ponovno čule želje da se ime svetoga Josipa uvrsti i u druge euharistijske molitve (Drugu, Treću i Četvrtu), odlukom pape Franje, Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata 1. svibnja 2013. donosi „Dekret o spomenu imena svetoga Josipa u Drugoj, Trećoj i Četvrtoj euharistijskoj molitvi“ i to nakon spomena Blažene Djevice Marije.[24]
S obzirom na navedeni Dekret, biskupski Hrvatske biskupske konferencije na svome 51. redovitome plenarnom zasjedanju, održanom u Zagrebu od 10. do 12. studenoga 2015., donijeli su odluku (br. 451/2015.) „da se prihvaćeni i potvrđeni hrvatski tekst spomena svetoga Josipa, zaručnika blažene Djevice Marije, u Drugoj, Trećoj i Četvrtoj euharistijskoj molitvi započne primjenjivati od Prve nedjelje došašća, 29. studenoga 2015. godine u svim slavljima euharistije“.
7. Sveti Josip – Sveta Obitelj – Hrvatski sabor – umjesto zaključka
U već prethodno citiranom razgovoru od 2. prosinca 1962., biskup Čule na pitanje ima li još neku poruku za slušatelje „Radio Vatikana“ u Domovini odgovara:
„Imam, da odsada još više štuju sv. Josipa i to svi bez razlike. Da ne bude katoličke obitelji bez njegove slike odnosno bez slike Sv. Obitelji, jer samo u okviru Svete Obitelji vidi se zorno sva veličina sv. Josipa“.
Zgodno je onda za primijetiti, u duhu Biskupovih riječi kako je i Hrvatski sabor, spletom slučajnih povijesnih okolnosti, podario hrvatskom narodu tri kamenčića jednog mozaika:
- prvi kamenčić: na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine, na poticaj zagrebačkog biskupa Martina Borkovića, Hrvatski sabor jednoglasnom odlukom je proglasio sv. Josipa zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva;[25]
- drugi kamenčić: Hrvatski sabor se zavjetuje g. 1710. (opasnost od kuge) da će u svetište postaviti oltar izrađen od drva, pozlaćen i oslikan u čast Djevici Mariji. Oltar je bio dovršen do g. 1721., a posvećen i postavljen u novouređenu crkvu koja je bila posvećena Gospi Snježnoj 15. srpnja 1731.;[26]
- treći kamenčić: Dok je punih sedam mjeseci harala strašna epidemija kuge, Hrvatski sabor zavjetovao se 15. prosinca 1739. da će u Ludbregu izgraditi kapelu u čast Presvetoj Krvi Isusovoj. Zavjet je izvršen izgradnjom kapele koju je 4. rujna 1994. blagoslovio kardinal Franjo Kuharić.[27]
Spajajući onda ova tri kamenčića – Josipa, Blaženu Djevicu Mariju i Isusa – zanimljiva je činjenica kako se onda na ulazu u Hrvatski sabor od 14. srpnja 2008. godine nalazi reljef Svete Obitelji.
Nije li samim time i hrvatski narod dobio s ova tri povijesna kamenčića mozaik Svete Obitelji u kojem nam Bog daje „divan uzor obiteljskih kreposti i uzajamne ljubavi“, ali i okvir u kojem se zorno vidi „sva veličina sv. Josipa“, zaštitnika Crkve, Domovine i obitelji?