Pad Mosula, središta guvernata Nineveh i drugog najvećeg grada u Iraku, dogodio se otprilike dva mjeseca ranije, 10. lipnja 2014., nakon što je teroristička organizacija ISIS prohujala gradom. S obzirom na krajnji rok do 19. srpnja 2014., kršćani su morali birati između obraćenja na islam ili saveza dhimme, poreza koji plaćaju nekršćani u zamjenu za malu količinu zaštite prema šerijatskom pravu, javlja CNA.

Kao rezultat toga, gotovo svi kršćani su pobjegli iz grada i počeli putovati u potrazi za sigurnošću kroz nizinu Ninive, stvarajući val straha i iščekivanja u selima i gradovima ravnice dok su bježali.

Kad je počelo granatiranje, 5-godišnji David Shmeis je na mjestu poginuo. Prema riječima njegove majke, Duhe Sabah Abdullah, dijelovi tijela bili su toliko razbacani da su pronašli samo dijelove glave i nogu. Granatiranje toga dana nije prestalo, kako je objasnio očevidac Nimrod Qasha, dodajući da je nakon završetka sprovodnih obreda i ukopa mrtvih počelo kretanje raseljavanja.

Majka poginulog dječaka istaknula je da zvuci granatiranja nisu prestajali tijekom sprovodnih obreda. Uznemirena ponoćnim pozivom upozorenja od prijatelja njezina supruga iz Mosula, upozorena je da je ISIS blizu Qaraqosha. Njezina obitelj krenula je u bijeg odmah nakon poziva.

Pad Qaraqosha

“Ujutro 7. kolovoza više nije bilo mjesta sumnji da su Qaraqosh, Karamlis i Bartella pali u ruke ISIS-a”, dodao je Qasha, dodajući da su zvukovi metaka koji su pratili napredovanje terorističkih elemenata bili zaglušujući. U ranim jutarnjim satima stigle su vijesti o infiltraciji ISIS-ovih boraca u gradska polja i povlačenju vojnih jedinica koje su bile dodijeljene da ga štite, navodi Qasha. Glavna ulica koja vodi prema Erbilu bila je krcata raseljenim osobama. Nije bilo raspoloživih vozila za prijevoz 60.000 stanovnika grada. U Qaraqoshu su ostali samo stariji i nemoćni.

Majka stradalog dječaka nije mogla opisati osjećaje dok je napuštala svoj grad, kao i grob svog sina odmah nakon što ga je ukopala: „Proganjale su me crne misli  i bojala sam se da ekshumirali ili oskrnavili grob”, rekla je.

Qasha je objasnio da su ceste koje vode do Erbila i Dohuka, većih gradova s kršćanskim uporištima unutar poluautonomne regije Kurdistan, bile pune gužve. Deseci tisuća kršćana koji su bježali iz kršćanskih sela i gradova čekali su satima da pređu kontrolne točke regije Kurdistan u potrazi za sigurnošću u Erbilu.

“Mi kao kršćani čvrsto vjerujemo da smo uvijek projekti mučeništva”, rekao je Abdullah Papi, ističući da je “mučeništvo ova tri anđela za nas jasan znak i da nije bilo njih, ljudi bi ostali u Qaraqosh i sigurno bi pao u zagrljaj ISIS-a.

„Njihovi su životi spasili cijeli grad,“ naglasila je, zaključivši s notom nade, „Naša snaga neizbježno dolazi iz naše vjere u uskrsnuće i prianjanja u vjeru da su naša djeca na nebu”.

Svakodnevna spremnost na svjedočenje

Spominjući se mučenika koji su za Krista prolili svoju krv, kao i svih onih koji su svakodnevno izloženi raznim mukama samo zbog toga što su Kristovi, donosimo drevni tekst iz II. st, koji govori o tome tko su zapravo kršćani i kako žive. Tekst je preuzet iz  Poslanice Diognetu. 

Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobiti život. Nisu pronašli taj način života nekim domišljanjem i nastojanjem radoznalih ljudi. Nisu zaštićeni ni ljudskim zakonom kao neki drugi.

Nastavajući grčke i barbarske gradove, gdje je koga sudbina postavila, prihvaćajući svagdje domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i time predlažu izvanredan i po jednodušnom mišljenju svih nevjerojatan način života. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju.

U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Preziru ih i osuđuju. Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih, a oni i u sramoti doživljavaju  slavu. Izruguju im dobar glas, a svjedoče o njihovoj pravednosti. Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. Ponižavaju ih, a oni iskazuju čast. Kad dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince. Dok podnose kaznu, raduju se kao da oživljavaju. Židovi ratuju protiv njih kao protiv tuđinaca, a pogani ih progone. Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga zbog kojeg su im neprijatelji.

Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. Duša se nalazi u svim dijelovima tijela, a kršćani u svim gradovima svijeta. Istina, duša prebiva u tijelu, ali nije od tijela. I kršćani se šire u svijetu, ali nisu od svijeta. Nevidljiva duša stanuje zatvorena u vidljivom tijelu. I kršćane vidiš u svijetu, ali je njihova pobožnost nevidljiva. Tijelo mrzi i progoni dušu, jer mu duša zabranjuje uživanje naslada, ali mu ona nije nanijela nikakve nepravde. Svijet mrzi kršćane, jer se kršćani bore protiv zlih požuda, a ipak mu ne nanose nikakve nepravde.

Duša ljubi tijelo i njegove udove, a tijelo mrzi dušu. Kršćani ljube svoje mrzitelje. Duša je zatvorena u tijelu, ali ona drži na okupu cijelo tijelo. I kršćani se nalaze u svijetu kao u tamnici, ali oni drže na okupu svijet. Besmrtna duša stanuje u smrtnom šatoru. Kršćani žive na ovom svijetu kao tuđinci u raspadljivim tjelesima i iščekuju nebesku neraspadljivost. Duša koja se djelomično odriče jela i pića postaje bolja. I kršćana je svakim danom sve više, iako su izvrgnuti mukama. Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije dopušteno pobjeći.