Fra Stjepan Brčina koji vodi evangelizacijsku skupinu „Maksimilijan Kolbe” i okuplja mlade na Duhovno-duhovitim večerima u crkvi sv. Antuna Padovanskog na zagrebačkom Svetom Duhu gostovao je u podcastu „55 minuta kod Željke Markić” te progovorio o svome životu na jedan zanimljiv način.

Fra Stjepan je ispričao kako je borba za njegov život bila od samog početka, ali promjene u njegovom životu započele su tek onda kada je upoznao Božju ljubav.

“Deveto sam dijete u svojoj obitelji, a na ovom svijetu sam zahvaljujući majci koja je odlučila roditi unatoč tome što su joj svi savjetovali da me pobaci. Smatrali su da je osmero djece dovoljno ima i da deveto dijete nije potrebno. Budući da je moja majka bila duboko u vjeri nije poslušala te savjete. Prvi put sam joj zahvalio što mi je podarila život na mladoj misi. Tada sam joj zahvalio što je ustrajala do kraja unatoč otporima drugih i donijela me na svijet. Zanimljivo je bilo što su to slušali oni koji su je poticali na pobačaj”, rekao je fra Stjepan Brčina.

Uvijek je bio aktivan u Crkvi, a nakon što se odselio u Pulu počeo je aktivnije sudjelovati u župi. Trenutak njegova preokreta bio je nakon duhovnog tečaja koje su organizirale Sestre Milosrdnog Isusa u suradnji s laicima iz Poljske. Svjedoči da je u tom trenutku  prvi put dublje susreo Gospodina.

Po prvi put sam doživio u svom srcu što je to Božja ljubav

“Po prvi put sam doživio u svom srcu što je to Božja ljubav. Znao sam u teoriji da je Bog ljubav, ali u srcu to nije zaživjelo do tog trenutka. Od te molitve u meni se nešto promijenilo i nakon tog trenutka poželio sam negdje otići sam i razmisliti o svemu. Otišao sam do mora i ne razmišljajući o ičemu bacio se u more. Nakon nekoliko trenutaka osjetio sam  grč u nozi i pokušavao sam izići iz mora, ali nisam mogao. Trebao je netko da mi pruži ruku, a nije bilo nikoga. U tom trenutku sam se suočio s prolaznošću života cijeli mi je život prošao kroz glavu i dan danas živim od tog trenutka. Tada sam shvatio da sam čitavo vrijeme radio za sebe. Sigurno bi ovo bila poruka za sve one koji se nazivaju katolicima jer sam i ja sam bio takav. Cijelo vrijeme sam bio u Crkvi, ali radio sam za sebe. Shvatio sam da sam umro u tom trenutku ne bi imao puno stvari odnijeti što sam radio za Boga i bližnjega. Zato sam zahvalan Bogu što mi je dao tu milost da mogu to ispravljat.

I skoro kad sam prihvatio smrt kad sam rekao Bože ako je ovo tvoja volja puštam se priskočila su pomoć dvojica mladića i izvukli me van.

Nakon toga sam pao u komu četiri dana. Zanimljivo je da sam uvijek štovao Božansko Milosrđe i sjetio sam se kako je u Dnevniku s. Faustina zapisala da oni koji štuju Božansko milosrđe neće umrijeti nepripravljeni što se meni i dogodilo. Gospodin me je spasio. Kada sam pročitao u vijestima da sam izvučen iz mora u tri sata popodne sve mi je bilo jasno. Zato potičem sve ljude i vjernike štujte Božje Milosrđe”, prisjetio se.

Gospodin me je spasio.

Nakon ovog životnog iskustva, fra Stjepan postao je zahvalniji za svoj život i sve ono što mu je Gospodin podario. Jedino što je ostalo jest pitanje koji je njegov poziv i gdje ga Gospodin zove.

Pomalo sam počeo biti ljut na Boga jer još nisam prepoznavao na što me zove.

“Pomalo sam počeo biti ljut na Boga jer još nisam prepoznavao na što me zove. Osjećao sam da se puno dajem, a da ništa nema smisla i  da mi sve to ne daje onu istinsku puninu. Ponovno sam otišao na duhovni tečaj koje su organizirale Sestre. Na tečaju smo dobili priliku reći u deset minuta što nas koči da idemo dalje. Nakon što sam sve izgovorio voditelj mi je rekao da počnem moliti nije mi bilo jasno zašto ja, a ne on ipak je on svećenik. Kada sam započeo molitvu nemam pojma kako su mi došle te riječi koje sam izgovarao, počeo sam moliti da svi budemo dobri pastiri. kada sam to izgovorio jedna osoba mi je stavila pastirski štap u ruke. Ništa mi je nije bilo jasno, ali odgovori su se počeli nizati. Tražio sam Boga da mi da znak preko druge osobe koja ništa ne zna o mojim nutarnjim borbama. Uvjetovao sam Boga da mi podari znak koji će mi  potvrditi je li me poziva u svećenike ili ne. Tijekom svete mise Gospodin mi je preko svećenika jasno pokazao znak i od tada sam znao da želi da postanem svećenik”, zaključio je fra Stjepan Brčina.