Danas je blagdan svetog Benedikta, zaštitnika Europe. Benedikt je utemeljitelj reda benediktinaca koje krasi životno pravilo Ora et labora – Moli i radi. Ne slučajno, na današnji dan prije jedanaest godina za nebo je rođen čovjek molitve i rada, župnik velikogoričke župe Navještenja mons. Josip Frkin.

Neki me dan priupitao moj mali Nikola: “Mama, puno je svećenika bilo kod nas u župi otkad sam se rodio, zar ne?” “Pa i nije tako puno, zlato” – odgovorila sam mu i razmišljanje me dovelo do zaključka kako je meni u vjerskoj formaciji najviše pomogao baš pokojni župnik Josip, koji je na župu došao kad sam završila peti razred.

Nastavljajući sve ono što je u župi postojalo za vrijeme njegovog prethodnika vlč. Marka Varge, širio je pastoralnu djelatnost. Bili smo mu važni mi djeca, mladi, obitelji, stariji, duhovna zvanja… i kao dobar pastir dao nam je do znanje da je tu zbog nas. Volio je nas svoje župljane i mi smo bili njegova obitelj.

Osluškivao je, uz Božju pomoć, potrebe župljana!

Kad se danas osvrnem na sve što smo u njegovo vrijeme imali na župi (kateheza za sve razrede osnovne škole, za srednjoškolce, studente i radničku mladež, bračni susreti, molitve, misije, euharistijska klanjanja, misa mladih, brojna hodočašća, zbor djece, zbor mladih ‘Navještenje’, veliki župni zbor, Caritas, Biblijsko bdijenje, mlade mise i redovnički zavjeti, Zavjetno zahvalno velikogoričko pješačko hodočašće na Mariju Bistricu koje je preraslo u tradicionalno Zahvalno velikogoričko pješačko hodočašće prve subote u mjesecu rujnu…) mogu reći kako je župnik Josip gradio živu Crkvu i bio sijač koji je posijao dobro sjeme, a danas ubiremo plodove njegovog ustrajnog i požrtvovnog rada.

Osluškivao je župnik Josip, uz Božju pomoć, potrebe župljana, kako starijih, onih u naponu snage tako i mladih. Nedugo nakon njegovog dolaska u župu otpočele su mise mladih subotom uvečer u 20:15 u kapelici sv. Lovre koja se nalazi nasuprot dviju velikogoričkih osnovnih škola. Uz njegovu pomoć pripremili smo misne nakane koje su bile stalne: za uspješan završetak školovanja i radno mjesto, za pronalazak bračnog druga i osnivanje sretnih obitelji i da se svako začeto dijete u našem gradu rodi.

Prepuštao se naš župnik Josip milosti u ruke!

Nedavno smo se okupili mi nekadašnji članovi zbora mladih Navještenje, koji je nastao zahvaljujući misama mladih, i netko je spomenuo župnika Frkina. Prisjetili smo se kako je često, nakon mise mladih, sjeo među nas i poželio da mu otpjevamo pjesmu “Milost”?

“Milost koja sve vodi nas, daje snagu i mir…
…Vrijeme teče, prolazi sve, milost nam Bože daj,
da živeći ne umremo, da svjetlo budeš nama.”

Prepuštao se naš župnik Josip milosti u ruke i ona mu je davala snagu, svjetlost, mir i radost. Pobrinuo se da mladima u župi uvijek osigura vjeroučitelja koji će ih razumjeti, znati odgovoriti na njihova pitanja, poučiti ih i dati im smjernice za život.

Tako je u njegovo vrijeme prvim vjeroučiteljem studentske i radničke mladeži bio vlč. Mario Tolj. Potom je radu s mladima usmjeravao brojne đakone i kapelane među kojima su bili: vlč. Ivica Berdik, vlč. Josip Kuhtić, vlč. Pavo Crnjac, vlč. Milan Kerš, vlč. Toni Štefan, vlč. Ljubo Vuković, vlč. Ivica Šestak… Đakonsku službu u njegovo vrijeme obavljao je na našoj župi i biskup Vlado Košić.

Posebno mu je na srcu bila obitelj!

Osim nekih nagovora na misama radnim danom, u kojima je nama svojim župljanima ukratko približavao blagdane i svece i upućivao nas što iz njihova života i na koji način primijeniti u vlastitom životu, propovijedi ne pamtim. Ipak, neke događaje sam upisala u um i srce i na taj ih način otela zaboravu. Posebno mu je na srcu bila obitelj.

Sjećam se kad je nas nekoliko djevojaka i mladića, uglavnom studenata i onih koji su netom završili fakultet, naš župnik Josip poveo na Obiteljski kongres u Beč. Bilo mu je važno da mi njegovi mladi župljani, koje je doživljavao kao svoju djecu, čujemo poticajne stvari koje će nam olakšati izbor bračnog druga i usmjeriti nas k osnivanju sretnih obitelji. Mladost k’o mladost.

Prvog dana bili smo redoviti na svim predavanjima, no drugog dana poslije podne razmišljali smo kako “zbrisati” i pogledati pokoju bečku znamenitost. Uspjeli smo se dogovoriti. I baš kad smo se, nakon prvog održanog popodnevnog izlaganja, sakupljali u hodniku i dogovarali strategiju obilaska Beča, eto našeg župnika. “Deca jel’ počelo – zadržal’ sam se s fratrima na ručku – idemo unutra zauzeti mjesta.”

 Radovao se našim uspjesima, pozivima, zaposlenjima, obiteljima, djeci…

Ne znam više tko je od nas prvi progovorio, no dobro se snašao rekavši: “Velečasni odite vi unutra, mi ćemo odmah za vama.” “Dobro deca, vidimo se unutra.” I otišao je zauzeti mjesto, a mi crta u turistički obilazak. Nismo se taj dan više vraćali na predavanja, a sljedećeg jutra on nas ništa nije pitao. Dobro je sve znao, ali poput roditelja koji neopisivo voli svoju djecu i oprašta im brojne nepodopštine, i on je nama oprostio i nije to spomenuo. Nismo time izgubili njegovo povjerenje. Sljedećeg nas je dana predvečer poveo u razgledavanje Beča.

Župnik Josip radovao se našim uspjesima, pozivima, zaposlenjima, diplomama, magisterijima, doktoratima, ali ponajviše od svega osnivanjima naših obitelji, rođenjima i krštenjima djece. Nekoliko mjeseci nakon što se rodio naš Nikola župnik je išao na hodočašće.

Nakon povratka došao nas je pozdraviti i donio sličicu svetog Nikole, ikonu na drvu, uz riječi: “Sjetio sam se dječaka na hodočašću i nešto sam mu donio. Kad poraste i kad bude imao svoju sobu nek si na zid stavi sličicu svetog Nikole, svojeg nebeskog zaštitnika, da ga čuva”. Nikola je dobio svoju sobu, a ikona s koje ga sveti Nikola čuva i blagoslivlja, sjeća i na našeg dragog pokojnog župnika.

Hvala Vam  za primjer vjere, ufanja i ljubavi!

Posljednju godinu dok je bio našim župnikom posebno mu je na srcu bila pobožnost Milosrdnom Isusu. Želja mu je bila da se u Gorici formira župa Milosrdnog Isusa. Nije je uspio ostvariti, no vjerujem da njegovoj radosti kod Oca našeg nebeskog nije bilo kraja kad je papa Franjo najavio godinu Milosrđa Gospodnjeg.

U Godini milosrđa, u kojoj smo proslavili dvadeset i petu obljetnicu naše državnosti, znakovito pada i naše Dvadeset i peto velikogoričko zahvalno hodočašće na koje je prvi put 1992. vjernike triju velikogoričkih župa poveo vlč. Josip kako bi zahvalili Majci Božjoj Bistričkoj jer je svojim zagovorom očuvala Veliku Goricu od ratnih stradanja.

Hodočašće koje je započelo u tim teškim vremenima nastavlja se dalje, jer vjera i zahvala se prenose, s koljena na koljeno. Hvala Vam, velečasni Josipe, za primjer vjere, ufanja i ljubavi i za sve što ste obilato posijali u našim srcima i pratite nas i dalje svojim zagovorom s nebeskih visina.