Budi dio naše mreže

SESTRA SLAVA VEDRINA Redovnica koja je žrtvovala najvrjednije što je imala: svoju Hrvatsku!

Paragvaj danas slavi svoju hrvatsku sveticu.

/ Sestra M. Benedikta Krapić

Danas se u Paragvaju svečano slavi nebeski rođendan Hrvatice koja je umrla na glasu svetosti. Marica Vedrina rođena je 24. rujna 1910. u Podgorju kod Marije Bistrice. U Družbu sestara milosrdnica u Zagrebu ušla je 1927. godine i tada dobiva ime sestra Slava. Imenom Slava doista je slavila i proslavila Boga i to na dva kontinenta, u Europi i u Južnoj Americi.

Od svojih prvih redovničkih dana u Zagrebu djelovala je u dječjem vrtiću, sve do 1934. godine kada s nekoliko drugih sestara odlazi u misiju života – osniva novu redovničku zajednicu sestara milosrdnica u dalekoj Argentini. Ubrzo odlazi u Asuncion, glavni grad Paragvaja i ondje se posvećuje odgoju djece. No tu, na poslu, njezin apostolat tek započinje, ostatak dana, odnosno sve svoje slobodno vrijeme boravila je sa siromasima. Pronalazila bi ih posvuda: u bolnicama, zatvorima, u najsiromašnijim četvrtima, staračkim domovima, psihijatrijskim bolnicama, na smetlištima… I sama siromašna pred njih bi prostrla sve svoje imanje: Božju riječ, svetu Pričest, hranu, odjeću, lijekove, a nadasve samu sebe. Darivala im je svoje vrijeme, nježnost, ljubav, majčinstvo. Sva je pripadala Bogu, a u Njemu siromasima. Za nju prepreka nije bilo – ni udaljenost, ni opasnost četvrti u koje je zalazila, ali ni vremenske neprilike nisu je spriječavale da dođe do potrebitih. Poglavari su joj, kako bi sačuvali njezin život, znali reći kako neće moći k siromasima ako bude bjesnilo nevrijeme, no već za njezina života počela su se događati čudesa – nevrijeme bi prestalo točno u taj sat kad bi sestra po već ustaljenom rasporedu kretala prema siromasima. “Moram ići, čekaju me moji siromasi!”, govorila je sestra Slava, a prepričavaju njezine susestre u dokumentarnom filmu o sestri Slavi “Četvrti zavjet” kojeg je Družba izradila nakon njezine smrti.

Po njezinim molitvama događala su se čuda

Svima je još za njezina života bilo jasno da kroz tu sestru na poseban način djeluje Duh Božji. To se očitovalo u govoru, djelima, molitvi i ponajviše u zajedničkom životu u zajednici. Sestre svjedoče kako je bilo lijepo s njome živjeti, navode kako nikada nije ništa govorila ni radila što nije bilo u Duhu Božjem. U svom životu je bila potpuno usredotočena na osobe, ni malo na formu i ostale nebitne stvari, bio joj je važan – samo čovjek. Napose, dostojanstvo je znala priznati i odati najsiromašnijima od siromašnih. Pronalazila bi ih na velikom gradskom odlagalištu otpada gdje su tražili hranu za preživljavanje i gdje su nezaposleni prebirali otpad da bi tako uzdržavali svoje obitelji ako uspiju nešto pronaći i prodati. Redovito je posjećivala zatvor pretrpan zatvorenicima koji su više od svega drugoga trebali utjehu i blizinu nekoga tko ih ljubi. Subotom i nedjeljom obilazila je kuće najpotrebnijih, nosila je hranu i pomagala zatvorenicima i starcima koje je i rodbina odbacila te se više nitko nije želio skrbiti za njih. Svojom pojavom i nježnošću je osvajala srca tako da se iz dana u dan širio broj njezinih pomagača. Oni su se iz prve ruke dok su joj pomagali osvjedočili kako je Bog preko sestre Slave, njima naočigled izveo brojna čudesa. Naime, njezina je vjera bila toliko snažna da je molitvom rješavala sve potrebe siromaha, ako nije bilo novca za neku potrebu rekla bi da će se ona za to pobrinuti i doista vrlo brzo, po njezinoj molitvi Bog bi providio točan iznos koji je bio potreban da bi se učinilo neko dobro. Po njezinim molitvama događala su se čuda, kad bi je pitali kako se to dogodilo odgovarala bi jednostavno: „Molila sam!“.

Sveta je – znamo po ljubavi

Njezini čini prema potrebitima nisu nikad završavali na humanitarnom ili socijalnom aspektu, imala je drugi cilj – sve je oko sebe vodila k Bogu, a sve što je govorila to je kao prva svjedokinja podijeljenog evanđelja provodila u vlastiti život; vidjeli su to siromasi, vidjele su sestre, u tom su Duhu odgojena njezina vrtićka djeca… Kad je došla među njih bilo je to kao da je došla – majka, opisuju i danas svjedoci tu specifičnu ljubav ove, za njih nedvojbeno svete sestre. Tajna svetosti nije bila u njezinoj organizaciji, raširenoj humanitarnoj djelatnosti, tajna je bila – njezino srce, ta ustrajna molitva, njezina blizina Bogu. Bog je bio taj kojeg je nosila gladnima i bolesnima. Posebna sreća za sestru Slavu bila je odluka biskupa da može nositi Pričest bolesnicima i starcima: „Presretna sam, ne mogu sama sebi vjerovati da mogu nositi svetu Pričest bolesnicima po kućama, ja nisam vrijedna takve milosti!“, piše sestra Slava u jednom od pisama upućenim njezinom bratu. Za ljude je ona sama već bila živa prisutnost Kristova. Svaku osobu je blagoslivljala i preporučivala Bogu, svjedoče njezine sestre. U svakom je siromahu prepoznala Krista i s njima je uvijek molila. Sva njezina djelatnost bila je usmjerena samo na jednu želju: da se spase svi ljudi svijeta i da Presveto Trojstvo bude ljubljeno. Njezina misija bila je – spasenje duša.

S. Slava (u sredini), s. Teresita (desno)

Hrvatska je najbolje što je imala

Sestra Teresita Aguilar Samudio, milosrdnica svetog Vinka Paulskoga iz Paragvaja jedna je od sestara koje su imale priliku upoznati sestru Slavu za njezinih zemaljskih dana, živjeti i s njom sazrijevati u svom posvećenom životu. Sestra Teresita javila se radosno iz Paragvaja kako bi s Hrvatskom katoličkom mrežom podijelila svoje svjedočanstvo o sestri Slavi.

Kad ste upoznali sestru Slavu?

Sestru Slavu sam upoznala 1972. godine, kad sam krenula u školski zavod Bezgrješnog srca Marijina, školu Družbe sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskoga – Zagreb, u Asuncionu, ondje je živjela i sestra Slava.

Kakva su vaša sjećanja o sestri Slavi?

U svome srcu čuvam brojna sjećanja na sestru Slavu. Pokušat ću vam prenijeti samo neka od njih.

Njezin je život bio potpuno usredotočen na Boga, živjela je u Božjoj prisutnosti i u svemu što je radila prepoznavala je Božju blizinu i Njegovu dobrotu. Pamtim njezin uvijek skroman i ponizan stav, uvijek se tako ljubazno ophodila prema svima – s djecom, s odraslima, sa siromašnima i bogatima. Gajila je iznimnu ljubav prema svojoj domovini. Sjećala se Hrvatske s puno emocija. Govorila je da je Hrvatska najbolje što je imala. Sestra Slava isticala se po vjernosti osobnoj molitvi i zajedničkoj molitvi. Bez obzira na to koliko joj je mnogo vremena oduzimao njezin apostolat služenja siromasima uvijek je davala prednost bivanju s Gospodinom. Pamtim je i po tome što je znala cijeniti vrijednost malih stvari: Uvijek nas je sve podučavala da ništa ne podcijenimo, govorila nam je: “Ponudimo Bogu svaki naš korak, ritam našeg srca, naše radosti i suze, naš rad i sve što živimo iz dana u dan, jer sve to Bog pretvara u milosti i blagoslov.”

Gajila je veliku ljubav i nježnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Uvijek ju je molila za milost da prema ljudima postupa dobro i nježno, onako kako je Marija postupala sa svojim sinom Isusom. Pamtit ću je i po ljubavi i dobroti koju je darivala ljudima: siromašnima, bolesnima, u njihovim domovima, u bolnicama, zatvorima, staračkim domovima, djeci koju je podučavala mnoge godine pripremajući ih za Prvu Svetu Pričest svake subote u kapeli na periferiji grada, gdje je odlazila čitavih 50 godina.
Sjećam se njezine upornosti i organizacijskih sposobnosti za pokretanje tako raznolikih i mnogih djela dobročinstava unutar grada, pa čak i izvan njega. Obuhvaćala je tako široko polje apostolata, i danas se sestre pitaju kako je uspjela to sve činiti i postići i to sve tako precizno, doprijeti do svih i to ne bilo kako nego do svakoga posebno, s puno ljubavi.

Nestajale njezine snimke

Sestra Slava je za života živjela Kraljevstvo Nebesko, bila je potpuno slobodna od materijalnih stvari, duboko povezana s Gospodinom. „Ne želim ništa zemaljsko sve su moje želje da svi ljudi svijeta upoznaju, ljube, hvale i slave Presveto Trojstvo i nebesku Majčicu.“, rekla je s. Slava. Iako je radila izvanredne stvari nikada nije željela ni pristajala na publicitet. Ustrajno je odbijala da je se snima, dogodilo bi se kad bi je snimali da snimka jednostavno ne bi bila zabilježena. Tada bi, nakon što bi snimka nestala rekla da je ona molila da se upravo to i dogodi. Nije željela nikakva priznanja. Nije htjela biti redovnica o kojoj se govori, bila je najsretnija kada nitko nije znao da pomaže.

Grlila je svoje siromahe bez obzira na izgled i prljavštinu smatrala je to izrazom Božje ljubavi prema nama grešnicima. Strogost kod nje nije postojala nikad i ni prema kome, samo u skrovitosti prema samoj sebi dok bi se vježbala u kreposti, sebi je sve znala uskratiti.

Male žrtve tijekom života – nikada nije pojela slatkiš

Mnogi je smatraju sveticom, što vi kažete?

Da, ona je sjajna svetica! Svi ljudi koji su je poznavali svjedoci su toga. Svjedočili smo toj njezinoj velikoj ljubavi prema Bogu i bližnjima. Bila je istinska kći svetog Vinka Paulskoga, u bližnjima je prepoznavala samog Isusa. Stalno se prema svima odnosila s velikom ljubaznošću i milosrđem. U svima koji su joj se obratili ostajala je Nebeska radost i duboka želja više voljeti Boga i bližnjega.

Svetost se očitovala i u njezinom siromaštvu kojim je vjerno nasljedovala Isusa, kao i u njezinoj askezi u svemu; na primjer ona nikada nije pojela nikakvu karamelu, čokoladu ili bilo koju vrstu bombona ili deserta. Naizgled se to može činiti jednostavno, ali ostati tako vjeran tome tijekom čitava života nije ni malo lako.

Što ste naučili od nje?

Najvrjednije što mogu spomenuti jest da je zahvaljujući svjedočanstvu drage sestre Slave u meni izrasla želja da se potpuno posvetim Bogu i usprkos mnogim poteškoćama koje sam zbog toga imala sa svojom obitelji dobila sam snagu boriti se za svoje zvanje. To je najljepši dar koji mi je Bog dao, a sestra Slava je bila Njegov sjajan instrument cijelog mog života.
Imala sam taj blagoslovio da sam je pratila posvuda u apostolatu, jer sam bila uz nju kao pomoćnica u vrtiću u kojem je provela mnogo godina sa svojom dječicom koji su danas djedovi i bake, no još je se uvijek sjećaju s velikom ljubavlju. Ostavila je u njima sjećanje na ljubav Božju i ono uvjerenje da su oni Božje kućice u kojima tiho prebiva Presveto Trojstvo.

Najdraža njezina rečenica koju ste zapamtili?

“Mi smo hramovi Svetog Trojstva”
“Sve se mora ponuditi Bogu”
“Sveto Trojstvo, molim da Te svi ljudi poznaju, vole i dođu do neba. “

S. Teresita dok je bila sestra postulantica sa sestrom Slavom i njezinom dječicom/Foto: Privatna arhiva

Ja sam Hrvatica, ali imam srce za cijeli svijet.

Od kad je došla u Argentinu cijeli život se prisjećala svoje Hrvatske. Tada je još vrijedilo pravilo da se sestre iz misija ne vraćaju u svoju domovinu, sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je to napokon omogućeno i kada se snažna žeđ sestara da opet vide svoj rodni kraj, susestre i svoju obitelj mogla konačno utažiti. Sestre su odlazile u posjet u Hrvatsku jedna po jedna, no malo prije no što je red došao na sestru Slavu sudjelovala je u jednim duhovnim vježbama. Svećenik koji je predvodio duhovne vježbe govorio je sestrama o žrtvi Isusa Krista od Njegova rođenja do smrti na križu. Silno zaljubljena u svoga Zaručnika sestra Slava je promišljala tijekom duhovnih vježbi kako uzvratiti Kristu, kako na toliku žrtvu i ljubav odgovoriti ljubavlju. I domislila se. Žrtvovala je ono najdraže – posjet svojoj ljubljenoj domovini za kojom je tolike godine čeznula. Položila je, uz zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti, još jedan – svoj privatni četvrti zavjet – da se neće nikada više vratiti u svoju voljenu Hrvatsku na nakanu da svi ljudi na svijetu i oni koji će se tek roditi upoznaju, ljube, časte, slave i hvale ljubljeno Trojstvo. Objasnila je polaganje tog zavjeta tako da položivši ga sve ono najdraže daruje Ocu nebeskom po rukama Blažene Djevice Marije; majčin cjelov daruje da se obrate otpali svećenici, zagrljaj svoje majke daruje Bogu da komunisti i masoni zažive nauk evanđelja, slušanje svetih misa u samostanu u zagrebačkoj Frankopanskoj predala je Ocu za jedinstvo Crkve. Radost boravka u crkvi na Mariji Bistrici žrtvovala je Bogu da protestanti uzljube nebesku Majku, veselje u milom obiteljskom domu zamijenila je da se spase duše njezine obitelji i hrvatskog naroda, slatke pjesme u crkvi da se obrate pogani, svoje uspomene predala je da se vrate u Crkvu rasipni sinovi, a zvuk milih zvona žrtvovala je za svećenička i redovnička zvanja. Po rukama nebeske Majke predala je žrtvu da nikada više ne vidi svoj samostan u Zagrebu da bi se spasile sve članice te redovničke Družbe, ljubav poglavara i sestara darovala je Ocu da sve članice Družbe ljube Presveto Trojstvo, ponovni ulazak u samostansku crkvu predala je u zamjenu da se spasi sav hrvatski narod i da uzljubi sveto Trojstvo.

Sa zanimanjem i suzama je slušala priče sestara koje bi dolazile iz Hrvatske, i svako bi spominjanje riječi “Hrvatska” u njoj izazivalo suze. U starosti, pred zalazak života, poglavari su joj nudili da ode i posjeti još jednom svoju ljubljenu domovinu no ona bi, znajući što će joj ponuditi, bježala pred njima da ne bi pala u napast da tako velik i tako težak zavjet ne bi prekršila. I doista – punih 68 godina nikad nije posjetila domovinu. Voljela ju je izdaleka, ali više no što je itko u njoj mogao zamisliti. Ovo je bilo konkretno domoljublje, ljubav u žrtvi,:„Ostavila sam je tijelom, ali duhom sam tamo, molim se, žrtve prikazujem za nju, ima žrtava koje sam prikazala Bogu do smrti, odviše trpim za Bosnu i Hercegovinu, cijelo vrijeme velim dragome Isusu: „Isuse žarko te molim mir za Bosnu i Hercegovinu, daj da se ljube među sobom, daj da se više ne ubijaju, Marijo, Kraljice mira daj im mir.“ ,piše sestra Slava u svojim pismima. Ovu najveću žrtvu je obnavljala cijeli život. Preminula je 09. srpnja 2002 u Paragvaju, u 91. godini života.

Sestra Teresita je držala sestru Slavu za ruku kad je umirala;
“Sjećam se vrlo dobro te noći prije njezine smrti, bila sam vrlo blizu njezinog kreveta. Sestra Slava više nije mogla s nama razgovarati ili komunicirati, ali bila je pri svijesti. Učinila sam tada ono što sam upravo od nje naučila – sve predati Gospodinu, rekla sam naglas: sestro Slava, sada ćemo dati Gospodinu cijeli vaš život na zemlji, mi ćemo Mu darovati sve vaše korake, otkucaje srca, sve vaše radosti, suze, sve vaše poslove, djecu, ljude kojima ste pomagali, vaše siromahe, bolesnike… i tako sam nabrajala tu veliku obitelj koju je oko sebe okupila svojom milosrdnom ljubavlju. Na kraju sam joj rekla da ćemo sada ponuditi Gospodinu njezinu lijepu Domovinu Hrvatsku. Dok sam to izgovarala sestra Slava tresla se od glave do pete.
Ovim drhtajem shvatila sam i još više cijenila koliko je velika žrtva i velik prinos Bogu bilo odustajanje od povratka u svoju Domovinu.”, rekla je s. Teresita

Hrvati – budite zahvalni, imate bogatstvo!

Sestra Teresita i danas živi u Asuncionu, u istoj zajednici koju je mnogo godina dijelila sa sestrom Slavom.

Ovdje imamo školu s oko 500 učenika. Posvećene smo duhovnoj pratnji djece, mladih, učitelja i roditelja.
Ovdje je još uvijek i ambulanta gdje je sestra Slava primala i pomagala najsiromašnijima što mi nastavljamo i danas uz pomoć sa svih strana, opskrbljujemo ih potrepštinama i odjećom.

Nekoliko ste godina živjeli u Zagrebu u kući matici sestara milosrdnica kada ste bili izabrani kao jedna od članica uprave Družbe, po isteku dužnosti vratili ste se nedavno u vašu domovinu, je li razlika velika?

Jedna od razlika koje sam mogla uočiti je da u Hrvatskoj ne postoji toliko velika razlika u društvenim klasama u narodu. Nema djece s ulice, nema redova siromaha kao što je to slučaj u Latinskoj Americi.

Još jedna stvar kojoj sam se jako divila je red na ulici, u prometu, poštovanje u svemu, sigurnost… Vi možete sjesti i popiti kavu s prijateljima bez ikakvog straha od napada. Pješak ima svoje pravo da prijeđe cestu. U našoj zemlji morate žonglirati da biste prešli ulice tamo gdje nema semafora.
Još jedna stvar koja je privukla moju pažnju je također, ljubaznost ljudi, ophođenje s poštovanjem, uvijek sam se sa svima osjećala kao kod kuće. Bez obzira na to što nisam dobro znala hrvatski jezik svi su se potrudili da me razumiju i svi su me razumijeli. Hrvati s lakoćom razumiju i uče jezike, a jedan od onih jezika kojim se znaju najbolje izraziti je – srce.

Mi često ne znamo cijeniti našu domovinu, iseljavanja su naša svakodnevica, vi ste se vratili iz naše Hrvatske – što danas možete poručiti Hrvatima iz svoje perspektive?

Hrvati se moraju puno zahvaliti, brinuti se za nju i cijeniti svoju Domovinu. Imaju najljepšu i najrazličitiju prirodu. Jadransko more je blago i neusporediva ljepota.
To je narod duboke vjere, koja se mora i dalje njegovati i prenositi s generacije na generaciju.
Ljubav prema obitelji, poslu, kulturi, redu, poštivanju ljudi, prirode i svih stvorenih stvari se već živi od malih nogu, iz obitelji. To su vrlo velika bogatstva koja vrijede više nego sav novac na svijetu. Zahvaljujem od sveg srca HRVATSKOJ i HRVATIMA što ste nam poslali sestre misionarke koje su nam pomogle da otkrijemo svoje redovničko zvanje. HVALA što ste nam omogućili biti dio vaše kulture i obogatili nas svojom kulturom i tolikim drugim bogatstvom koje imate kao narod., poručuje sestra Teresita za HKM.

Za života sestra Slava je sastavila molitvu Presvetom Trojstvu, a njezine sestre svjedoče da su po toj molitvi mnogi ozdravili od teških bolesti.

MOLITVA SESTRE SLAVE VEDRINA

Djevice Marijo, Majko naša, budi uz nas.
O Presveto Trojstvo,
Oče, Sine i Duše Sveti, slatka ljubavi moja,
poklanjam Ti danas svu svoju ljubav, svoj posao i svu nježnost svoga srca,
da Te svi ljudi upoznaju, ljube i služe Ti.
Daj da svi jednom dođemo u Nebo i da živimo s tobom uvijeke,
po Kristu Gospodinu našemu,
Amen.

s. Slava (u sredini), s. Teresita (stoji desno)

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja