Padre Pio je neizmjeran lik, jedan od onih primjera svetosti koji dotiče svakoga tko mu se približi. Čovjek boli koji je punih 50 godina nosio stigme, prihvaćao osude i ostao poslušan Crkvi do kraja svojom je životnom pričom nadahnuo talijanskog režisera Carla Carleija da snimi film o životu Francesca Forgionea koji će kasnije postati otac Pio iz Pietrelcine. Film je snimljen 2000. godine, a glavnu ulogu odigrao je Sergio Castellitto koji u intervjuu za Aleteiu svjedoči svoju povezanost sa svecem te pojašnjava kako je bilo igrati njegov lik.

Castellitto, tko je za Vas Padre Pio?

Čovjek. Čovjek ovoga svijeta, sposoban plakati, koji je postao čovjek Božji, čovjek neba. Čovjek koji me tako snažno obilježio da i danas osjećam njegovu blizinu. Uloga Padra Pija me promijenila. Film se pokazao kao dragocjena prilika da istražujem, čitam knjige, razgovaram s ljudima koji su ga poznavali. I tako se rodila neka posebna bliskost, osjećao sam da me odabrao. U snovima mi se često pojavljuje komadić kruha ili šetnja i tada jasno osjetim da sam imao nešto s njim.

Igrati Padra Pija za Vas je, dakle, bilo više od pukog posla?

Da, štoviše, bilo je to putovanje u duhovnost, iznad vjerskih uvjerenja i pitanja koja si svatko od nas postavlja.

1968. godine kad je Padre Pio preminuo, imali ste petnaest godina. Čega se sjećate?

Bio sam premlad. Ali Padre Pio mi je oduvijek bio poznat, obojica smo s juga. On je iz pokrajine Benevento, moja obitelj iz Campobassa. Znao sam za Padra Pija, omiljenog u našem narodu, kroz priče moje majke i mojih sestara. Nisam mu se utjecao, ali sam bio fasciniran njegovim likom i pobožnošću koju je uspio prenijeti svima. Padre Pio bio je poput kruha vjere, posebno za one ‘posljednje’.

Potom ste 2000. godine glumili Padra Pija u filmu koji prikazuje posljednjih 20 godina njegova života. Što ste pomislili kad su Vam ponudili ulogu?

Shvatio sam da je to jedinstvena prilika, jer njegov je lik više od misterija.

Što je, po Vama, bio misterij Padra Pija?

Bliskost s Bogom u svakodnevnom, priprostom, seljačkom životu. Padre Pio nije doživljavao vjeru samo kao svjetlost i inteligenciju, već i kao tjelesnost.

Kako ste pobliže upoznali Francesca Forgionea koji je kasnije postao kapucin fra Pio?

Proveo sam nekoliko dana u Morconeu, prvom samostanu u kojem je boravio kao novak i gdje je dobio ime fra Pio. Htio sam iskusiti način života i pravila, upiti krajolik vrtova, tišine i izlazaka sunca, pokušati shvatiti kako je živio.

Jeste li se osjećali ugodno u habitu s pojasom od konopa?

Habit nisam shvatio kao odjevni predmet, već kao svoje tijelo. Sjećam se grube vune koja ne grije. Pojas, koji je Padre Pio katkada koristio i za vlastito šibanje, podsjećao me na ono što je esencijalno.

Koliko Vam je bilo teško nositi njegove podočnjake i bradu, imitirati njegov umoran hod?

Glumiti Padra Pia u starosti prisililo me na velik posao na tijelu. Izgubio sam nekoliko kilograma, a da bih shvatio bol koju je osjećao dok je hodao umetao sam si trnje u cipele … Proživljavanje patnje učinilo je ostalo. Jednog dana proveo sam pet sati na šminkanju da izgledam starije. Kad sam se pogledao u ogledalo, u polusjeni, imao sam privilegij vidjeti sebe na kraju života, s nevjerojatnom sličnošću s vlastitim ocem.

Kakav je bio Vaš stav prema stigmama?

Prihvatio sam ih kao misterij. Naposljetku, i sam Padre Pio je rekao: „Misterij sam sâmome sebi.”

Dijelio sam ljudske reakcije Padra Pija koji se bojao rana i pitao se: “Zašto baš ja?”

Jeste li se osjećali bliže Padru Piju u dvadesetim ili osamdesetim godinama njegova života?

Zrela faza života Padra Pija ima ogromnu snagu, posebno zbog načina na koji je provlačio ljude. Tumačeći umirućeg Padra Pija shvatio sam koliki je njegov utjecaj i danas, a čega sam ja bio samo posrednik. Sjećam se da mi je nakon snimanja prizora na posljednjoj misi, čega postoje i dojmljivi arhivski snimci, jedan asistent režije koji se izjašnjavao kao ateist rekao da je duboko uzdrman.

Tijekom snimanja filma dugo ste vremena proveli u San Giovanni Rotondu gdje je fratar živio više od pedeset godina i gdje je umro. Kakve emocije u Vama izaziva to mjesto?

San Giovanni je izvanredno mjesto koje još uvijek odiše misterijem i veličinom Padra Pija.

Unatoč poslu koji se razvio oko svetišta?

Da, pritom posebno mislim na Dom za olakšavanje patnje što je njegovo najveće naslijeđe. Ne na razini bolnice, iako je i to vrlo važno za južnu Italiju, već zbog poruke: čovjek koji cijelo svoje postojanje temelji na izdržavanju patnje je i čovjek koji gradi bolnicu kao mjesto liječenja za dušu i tijelo. Revolucionarna gesta, čak i ako se u očima mnogih Padre Pio može činiti sve samo ne revolucionarnim.

Postoje oni koji kažu da je s Padrom Pijom katoličanstvo riskiralo da se vrati u srednji vijek. Što mislite o odnosu Padra Pija i Crkve?

Padra Pija je uvelike kočila hijerarhija, najveći protivnici vjerojatno su mu bili upravo unutar Crkve. Uzmimo za primjer oca Agostina Gemellija (liječnika, savjetnika Svetog uficija, a zatim utemeljitelja Katoličkog sveučilišta Presvetog Srca u Milanu) koji je kapucina nazvao varalicom. Bio je ‘papa’ koji se suprotstavljao drugom papinstvu na uznemirujući, iznenađujući način, snagom koja je dolazila iz neizmjernog povjerenja koje su mu davali odozdo… Mislim da nijedan papa nije volio Padra Pija poput Ivana Pavla II.

Bi li se papi Franji svidio film o Padru Piju?

Recimo da bi mi se jako svidjelo da ga pogleda, bilo bi to za mene zaista dirljivo i velika čast. Znate li možda kome se ne bi svidio?

Ne, tko bi podigao nos?

Padre Pio, izravan kakav je bio, sigurno bi me sad prekorio.

Kako ste doživjeli kada je 16. lipnja 2002. Padre Pio proglašen svetim?

Vidjeti na Trgu svetog Petra ogromnu sliku s likom Padra Pija bilo je vrlo snažna emocija. Kao da se u tom trenutku dogodio konačni susret poljskog Pape i grubog fratra.

Prema Vašem mišljenju, zašto je otac Pio iz Pietrelcine svet?

On je svet jer je narod to želio. Svet je jer je na svom putu upoznao drugog sveca, mladog poljskog svećenika koji će kasnije postati papa. Rado se sjetim anegdote o odnosu Padra Pija i Karola Wojtyle: molba poljskog svećenika za svoju prijateljicu Wandu Poltawsku i odgovor koji je – očito – fratar dao: “Ne možete reći ne”. Milijuni ljudi su mu se utjecali u bolima i nadanjima. Padre Pio bio je sličan jetri; dopuštao je da kroz njega prolaze i tako pročišćavao njihove boli.

Što proživljavate gledajući sebe u ulozi Padra Pija?

Posljednji put mi se dogodilo da sam film gledao s najmlađim od svojih četvero djece. Cesare ima sedam godina, nije me prepoznao. Gledati Padra Pija s njim bio je posljednji dar tog iskustva. Stariji su već ranije pogledali film, razgovarali smo o tome kao o lijepom djelu, kao nešto na što smo ponosni.

Što bi Padre Pio rekao današnjem čovjeku?

Ora et labora, moli i radi. Gdje raditi, to valja razumjeti u ljudskom smislu, raditi na sebi i svom životu. Svi bi trebali upoznati Padra Pija – vjernici, ateisti, odrasli i djeca. Svaka religija daje svijetu velike ljude, koji u osnovi kažu nešto slično. Poput majke Terezije, i otac Pio jedan je od njih, njegovo je mjesto među najvećima.

Film Carla Carleija “Padre Pio” s hrvatskim prijevodom dostupan je OVDJE: