“Seko, znaš li da je počeo rat u Ukrajini?”

“Kao pripadnica Reda svetoga Bazilija Velikoga Provincije Presvetoga Trojstva u Ukrajini po Božjoj providnosti prošle godine došla sam na službu u Viceprovinciju svetoga Bazilija i svete Makrine u Hrvatskoj. Ni ja ni moji nadređeni nismo mogli ni pomisliti da će ovo imenovanje za kratko vrijeme odigrati važnu ulogu kako u mom životu tako i u životima onih koje će Gospodin darovati”, rekla je s. Veronika te dodala: ‘Seko, znaš li da je počeo rat u Ukrajini?’ Te sam riječi čula od svoga brata koji me uporno zvao ujutro 24. veljače”, rekla je za Glas Koncila.

Čula je tu vijest daleko od kuće i htjela se što prije vratiti u Ukrajinu kako bi bila sa svojim susestrama, rođacima, prijateljima i narodom. Svaki je dan bio težak jer su informacije koje su stizale s društvenih mreža nju jako pogodile.

“Veronika, kako to, ljudi pokušavaju napustiti Ukrajinu, a ti se želiš vratiti?” rekla je generalna poglavarica kad je s, Veronika izrazila želju da se vrati u Ukrajinu. “Ne znam zašto je Bog odlučio da smo te stavile na službu u Hrvatskoj još prije rata. Pitaj Boga što želi da sada tamo učiniš”, dodala je njezina poglavarica.

S početkom rata u Ukrajini u Hrvatsku su počeli dolaziti Ukrajinci bježeći s ratnoga područja. Najviše je bilo žena i djece, koji su sa sobom poveli i kućne ljubimce. Zahvaljujući potpori časne majke generalice, izvukla se s. Veronika iz “plakanja” i prijavila u Crveni križ te se pridružila grupi volontera za pomoć u prihvatilištu izbjeglica iz Ukrajine.

Pomoć izbjeglicama iz Ukrajine uključivala je nekoliko faza: useljavanje i nabavu potrebnih kućanskih potrepština; davanje potrebnih informacija u vezi s prijavom boravka, traženjem posla, školovanjem djece… Tu joj je dobro došlo znanje hrvatskoga jezika. Počela je prevoditi u policiji, u socijalnim službama, u bolnicama, u centrima, u samostanima, u obiteljima u kojima su bili naseljeni Ukrajinci.

Svaki joj je dan bio ispunjen pričama, dirljivim, teškim i bolnim… U većini slučajeva slušala je nekoga tko je pričao, plakao, bunio se, ljutio se, mrzio i dalje volio. Pokušavala je osjetiti trenutak kada se treba približiti, a kada se odmaknuti. Shvatila je: “Njihova bol je prevelika, a ja sam premalena da je izliječim. Zato sam odlučila samo biti s njima i uz njih”, rekla je s. Galatan.

“Živi su!”

Sjedila je s trepetom u duši i razmišljala o priči koju je čula od žene iz Mariupolja. Ima više od 70 godina. Živi u Zagrebu s kćerkom i unukom. Štitili su ih ruski okupatori, koji su im bombardirali kuće. Sjedili su u podrumu dok nisu pobjegli. Nisu samo sjedili, nego su i molili. “Danas mi je Bog donio radosnu vijest”, rekla je zahvalna gosp. Valentina nakon što je doznala da su joj sin i najstariji unuk živi. “Gledam tu ženu s ponosom. Toliko je u njoj Boga Živoga. Ona je sama križni put Božji. Ona kao Bog prihvaća, obavija i ne žali se”, posvjedočila je s. Veronika.

Majčina ramena postala su očeva

Mlada majka iz Severodonecka, dok je popunjavala dokumente u policiji, rekla je s. Veroniki: “Moj sin je sa sobom ponio samo školski dnevnik i teniski reket jer je igrao tenis u Ukrajini. Stvarno želi ići u školu.” “Gledala sam dječaka od 12 godina kojega sam neki dan upoznala i vidjela sam u njemu žeđ za životom, za znanjem, za razvojem. Gledala sam tu mladu majku i vidjela kako njezina krhka ženska ramena u nepoznatoj zemlji postaju ne samo majčina, nego i očeva ramena za njezina sina”, rekla je s. Galatan.

“Evo naše obiteljske relikvije”

“Veronika, hvala što ste s nama”, rekla je mlada majka koju je s kćerkom ispratila s. Veronika s policije nakon što su dobile isprave za privremenu zaštitu u Hrvatskoj. Zagrlila ju je, a ona je raširila dlanove i nastavila: “Evo naše obiteljske relikvije”. U rukama joj je bila stara, mala ikona Majke Božje s Djetetom, s obavijenim dlanovima. To je još jednom s. Veroniki pokazalo veličinu činjenice da Bog gradi osobni odnos s čovjekom.

Za dodir Uskrsnuloga

Blagdan Kristova uskrsnuća poklonio je svim volonterima slobodan dan, ali su s. Veronika i otac Andrija išli posjetiti izbjeglice. “Krist je uskrsnuo! A ja sam vas čekala”, rekla je gospođa koja je vidjela da otvaram vrata radne sobe.

“Ja sam djed koji je došao vidjeti svoje unuke, nisam ih vidio otkad je počeo rat”, rekao je uplakani stariji muškarac koji je iz Harkiva odveden u Austriju. Zbog toga što su otišli s različitih mjesta i u različito vrijeme obitelj je završila u različitim zemljama. “Sretan ti blagdan!”, rekao je pozorno me gledajući u oči. Zahvalila je i uspjela ga samo zagrliti bez riječi jer bol nema riječi.

“Čim sam se okrenula, prišla mi je starija žena iz Zaporižja, oslanjajući se na štap, i zamolila me da joj dam vode. ‘Gledajte, došli su Rusi, izbacili nas. Živjela sam na selu, imala sam sve, a sad…’ i počela je plakati. Vrativši se u crkvu na svetu liturgiju, prinijela sam Gospodinu njihove oči, njihova srca i sve što je u njima, vidljivo i nevidljivo, sve ono što treba dodir Uskrsnuloga kako bi uskrsnulo”, naglasila je s. Veronika

“Hoćete li jesti boršč, upravo sam ga skuhala?”

Nažalost, rat u Ukrajini još traje. Unatoč opasnosti, neki se Ukrajinci vraćaju u domovinu. Mnogo je onih koji se žele vratiti, ali više nemaju svoj dom. Zahvaljujući otvorenosti Hrvata, izbjeglice iz Ukrajine imaju priliku nastaviti školovanje, zaposliti se i nabaviti potrepštine za život. Naravno, moraju se suočiti s raznim teškoćama, ali u usporedbi s ratnim opasnostima imaju mirno nebo.

Višemjesečno zbrinjavanje izbjeglica donijelo je s. Veroniki nova poznanstva, izgradilo prijateljske odnose među nama. S nekima se susretne u gradu, nekima dođe u posjet. Zahvalnost Ukrajinaca s kojima ju je rat spojio u Hrvatskoj očituje se u njihovim riječima i djelima. “Sestra Veronika, drago mi je što vas vidim. Hoćete li popiti kavu? Hoćete li jesti boršč, upravo sam ga skuhala? Ispekla sam za vas pasku (uskrsni kruh) da osjetite miris rodnoga doma…”, rekli su neki od izbjeglica u Hrvatskoj.

“I tek sada razumijem riječi moje vrhovne poglavarice časne majke Marčele: ‘Pitaj Boga gdje u ovom trenutku možeš učiniti više.’ U vrijeme rata, kada zbunjenost i nepoznato okružuju čovjeka od glave do pete, jednostavna gesta postaje nada u najbolje”, za kraj svojeg volontiranja rekla je s. Veronika.

S ukrajinskim osobama s invaliditetom u centru Staničić

s. Veronika s djecom iz Ukrajine

s. Veronika i bolesnici