Sestra Služavka Malog Isusa, s. Tajana Andrle je kineziologinja koja trči ususret drugima, vježba ljubav u svakodnevici, diže utege radosti i služenja i trenira za vijenac vječni, piše skac.hr.

U intervjuu za Studentski katolički akademski centar, otkrila je kako za nju biti Služavkom Malog Isusa znači – služiti Malom Isusu u svakom čovjeku kojeg joj Bog dovede na životni put. Služenje doživljava kao privilegij i smatra da nema mnogo onih koji imaju priliku služiti osobama koje potpuno ovise o tuđoj pomoći. Intervju prenosimo u nastavku.

Možeš li nam se malo predstaviti?

Ja sam s. Tajana, imam 27 godina i dolazim iz Kutine. Služavka sam Malog Isusa u splitskoj provinciji gdje sam došla prije 7 godina. Prije godinu dana sam položila prve zavjete i sada u samostanu u Solinu služim osobama s intelektualnim teškoćama koje su smještene kod nas. Završila sam kineziologiju.

Što za tebe znači biti Služavka Malog Isusa?

Za mene to značiti služiti Malom Isusu u svakom čovjeku kojega mi Bog dovede u svakodnevicu. Prvo su to oni s kojima živim, mojim sestrama i štićenicama. Bog želi da i ja sudjelujem u darivanju njegove Ljubavi, a mislim to najčešće znači „biti tu“. Da budem tu za njih. Da im darujem osmjeh i razumijevanje, da budem tu ako im nešto treba. Da budem Kristov osmjeh, pogled, ruke i noge.

Možeš li podijeliti s nama tebi najdraži citat sluge Božjega Josipa Stadlera i otkriti nam zašto ti je on važan?

Najdraži mi je njegov citat: „Imaj prema Bogu srce djetinje, prema bližnjem srce materinje, a prema sebi srce sudačko.“ Mislim da ovaj stav srca otkriva kakvi bi svi naši odnosi u svim relacijama trebali biti, a za život su po meni upravo međusobni odnosi ono što je najvažnije. I sam Bog je u sebi odnos ljubavi i darivanja između tri Božanske osobe u kojem treba tražiti uzor i svih naših odnosa.

Kako doživljavaš svoje trenutno služenje?

Doživljavam ga kao poseban privilegij. Mislim da nema puno ljudi takvu priliku služiti baš osobama koje potpuno ovise o tuđoj pomoći, a za koje se nema tko brinuti. Pogotovo zato što im služim kao Služavka Malog Isusa, zato što mi to služenje nije neki posao za koji dobivam plaću u novcu već kroz služenje njima dobivam nešto neprocjenjivo. Dobivam njihov osmjeh, zadovoljstvo, pogled pun zahvalnosti i ljubavi koja se ne može mjeriti ni sa čime i još puno toga što ne stane u riječi.

Koje su ti sestre uzori i zašto?

Izdvojit ću tri sestre koje su mi, svaka na svoj način, dale sliku o tome kakva bi jedna sestra trebala biti.

S. Blandina mi je otvorila vrata u samostanu u Splitu kada sam prvi puta došla u samostan. Ne mogu zaboraviti njen osmjeh s kojim mi je poželjela dobrodošlicu i s kojim me je dočekivala svaki dan sljedeće četiri godine kad sam se vraćala s faksa. S. Blandina je tada imala otprilike 80 godina, možda i koju više ali nije bilo nikakvog međugeneracijskog jaza među nama. Toliko bi bila jednostavna i otvorena. Kada bi došla s faksa umorna i mislila da mi je sve to uzalud, jer mi vjerojatno neće koristiti nikada u životu, ona bi me hrabrila i govorila da nikad ne znam što me u životu čeka i kada će mi nešto od toga trebati. I imala je pravo, Bog može na čudesne načine iskoristiti ono što mi smatramo beskorisnim. S. Blandina mi je uzor i u ustrajnoj molitvi. Neumorno je svaki slobodni trenutak provodila u kapeli, a taj njen odnos s Bogom se odražavao i u njenim odnosima s drugima. Uzor mi je i u radu. Bez obzira na godine, nije nikada izbjegavala neki posao već je priskakala kada bi vidjela da u nečemu može pomoći.

I sa s. Eduardom sam živjela četiri godine za vrijeme kandidature u Splitu. Ona mi je posebno uzor u radosti. Kada sam god provodila vrijeme s njom uvijek bi se smijale. Kod nje sam vidjela veliku ljubav prema životu. Bila je uvijek spremna za akciju, bez obzira o čemu se radilo, o nekom poslu koji treba napraviti ili npr. zajedničkoj šetnji. Ona zna uživati u malim stvarima i diviti se svemu što je Bog u prirodi stvorio. Zna uživati u Bogu. Ostalo mi je posebno u sjećanju kada sam jednom ušla u kapelu i vidjela s. Eduardu kako se „zavalila“ u klupi kao na ležaljci i kad me vidjela da sam je pogledala rekla mi je: „Sunčam se!“.

Sa s.Martinom nisam živjela već sam je upoznala u vrtiću. Pozvala me da djeci vodim sportski program jednom tjedno. Dvije godine sam tako dolazila u Kaštel Kambelovac i igrala se. Kod s. Martine me oduševila njena jednostavnost, pristupačnost i iskrenost. Neka ne svakidašnja normalnost. S njom se može o svemu razgovarati. Ona mi je primjer onoga „biti tu“. Kroz osmjeh, razumijevanje i podršku ili savjet. Kod nje mi se posebno sviđa način na koji mi kaže da nešto ne radim dobro. Mislim da je posebna milost imati uz sebe sestru koja takvo nešto kaže u ljubavi, bez osuđivanja i ostavljajući ti pri tom slobodu.

Što bi poručila curama koje razmišljaju o redovničkom životu?

Poručila bi im da je najvažnije da se trude upoznati Božju volju, ne svoju, i da je slijede bez obzira koliko to teško izgledalo. Bog svakoga pojedinačno beskrajno voli i stalo mu je da budemo radosni, kako u vječnosti, tako i sada, zato nas sigurno nije pozvao negdje gdje ćemo biti nesretni i nezadovoljni. Gdje god da vas zove važno je znati da je Bog Ljubav i da je najveća radost biti s tom Ljubavi.

Ako te ovaj članak ugodno obradovao ili pak potaknuo da više saznaš o Družbi sestara Služavki Maloga Isusa, SKAC ovim putem poziva sve djevojke koje razmišljaju o redovničkom pozivu da se prijave na online susret: „Da kraljujem služeći?“ koji će se održati 20. studenoga 2021. u 20:00 sati pod vodstvom s. M. Milane Žegarac. Ako želiš sudjelovati u programu, potrebno je do 18. studenoga 2021. godine ispuniti PRIJAVNICU.