Redovnicu Družbe kćeri Božje ljubavi posjetili smo u samostanu u zagrebačkoj Granešini. Ondje je u radosnom zajedništvu proslavila svoj 100. rođendan.

100. rođendan s. M. Magdalene / Foto: Kćeri Božje ljubavi

S. Magdalena teško se prisjeća svojih ranih godina, no ono što pamti jest da je odrastanje, obilježeno glađu i siromaštvom, bilo iznimno teško.

Roditelji Tomo i Kata imali su sedmero djece: pet sinova i dvije kćeri. Majka Kata je bila jako pobožna pa su djeca s njome učila moliti, prepričala je s. Magdalena za Hrvatski katolički radio.

Brat ju je poticao da pronađe supruga, no udaja ju nije zanimala.

Ana Mikašek (u sredini) / Foto: HKM

Kao zrela djevojka, u 27. godini života, nakon što je u molitvi devetnice Blaženoj Djevici Mariji, koju je od djetinjstva štovala, Ana zadobila jasnoću o svome životnom putu, odlučila je svoj život darovati Bogu i Crkvi stupanjem u samostan Družbe Kćeri Božje ljubavi. Tako je započela put prikazivanja Gospodinu svojih molitava i djelovanja, za rast i širenje njegova Kraljevstva ljubavi.

Pobožnost Majci Božjoj

Budući da je rođena na blagdan Gospodinova prikazanja, povjerila je svoj redovnički život posebnom zagovoru Blažene Djevice Marije, da je Ona vodi putem njezina redovničkoga prikazanja.

Ana je stupila u samostan na blagdan Imena Marijina, 12. rujna 1952., te je vrijeme kandidature provela na Plehanu kod Dervente (Bosna i Hercegovina), gdje joj je bila povjerena dužnost u kuhinji tamošnjega Doma za stare i nemoćne osobe, u kojem su djelovale Kćeri Božje ljubavi.

Iako je u to vrijeme Crkva bila proganjana, redovnica otkriva da se nikad nije bojala poći putem kojim ju je Gospodin pozvao.

Tijekom toga vremena pripremala se za sljedeći korak u redovničkom životu: za stupanje u novicijat, koji je započela u samostanu Majke Divne u Splitu s još tri novakinje na blagdan sv. Augustina, 28. kolovoza 1953. Tada je dobila i novo, redovničko ime: s. M. Magdalena.

Vrijeme novicijata bilo je posvećeno upoznavanju duhovnosti i karizme utemeljiteljice Družbe Majke Franziske Lechner i načina redovničkoga života po zavjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti, kao i usvajanju vještine izrade misnoga ruha u tamošnjoj samostanskoj šivaonici.

Još kao novakinja bila je poslana u župu Glogovnica kod Križevaca, gdje je s jednom starijom sestrom obavljala poslove u župnom domaćinstvu i gospodarstvu.

Prve zavjete položila je na blagdan Imena Marijina, 12. rujna 1955., u Splitu te je godinu dana ostala djelovati u tamošnjem samostanu Majke Divne, a potom je svoje redovničko posvećenje živjela vršeći različite dužnosti u samostanima Družbe i na župama.

Od 1956. do 1958. vodila je župno domaćinstvo u Petrinji, potom godinu dana u Brezovici. U Samostanu Majke milosrđa u Supetru radila je u pletionici, a od 1960. do 1968. ponovno je živjela i djelovala u Petrinji.

s. M. Magdalena Mikašek u Petrinji / Foto: HKM

Na svetkovinu Velike Gospe 15. kolovoza 1961. polaganjem doživotnih zavjeta potpuno se prikazala Gospodinu, obećavši mu da će sve svoje snage upotrijebiti da Njegovu ljubav čini vidljivom u svijetu.

Poglavarice su s. M. Magdaleni 1968. povjerile vođenje zajednice u samostanu Presvetog Srca Isusova u Koprivnici, gdje je kao predstojnica zajednice svojim primjerom poticala sestre da radosno i s ljubavlju služe potrebitima.

Brinuti o malenima

Kada su joj se obratile za pomoć majke koje nisu imale kome ostaviti djecu kada su odlazile na posao, nije se ustručavala, iako u tadašnjim skučenim prostorima, prihvatiti brigu za djecu, čiji je broj ubrzo rastao. Tako je svojom ljubavlju i požrtvovnošću omogućila nastavak prvotne djelatnosti sestara – dječjeg vrtića, koji i danas djeluje pri koprivničkom samostanu.

Slijedio je ponovni premještaj u šivaonicu splitskog samostana Majke Divne, a od 1977. do 1985. s. M. Magdalena djelovala je na Župi Dragalić, odakle je premještena u Petrinju.

Domovinski rat dočekala je u Petrinji

U jesen 1991. petrinjska zajednica bila je primorana napustiti samostan, zajedno s mnoštvom izbjeglica koji su ostavljali svoje domove zbog granatiranja i napada JNA i srpskih paravojnih postrojbi na grad.

Nakon godine dana boravka u Samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu, s. M. Magdalena je u jesen 1992. premještena u samostan sv. Jelene Križarice u Kastav, gdje je marljivo obavljala kućanske poslove te sudjelovala u životu tamošnje Župe. Nakon 16 godina premještena je u samostan Anđela čuvara u Križevcima te joj je povjeren apostolat molitve i žrtve na mnoge nakane Crkve i svijeta.

Danas, kako kaže, najviše moli za duše u čistilištu.

U studenom 2015. premještena je u samostan sv. Josipa u Granešinu, gdje do danas nastavlja moliti za sestre koje su aktivne u apostolatu i s velikim interesom prati njihov rad, zanima se za događanja u Crkvi i svijetu, u Družbi i Provinciji te rado moli za sve te nakane, želeći tako doprinijeti da se Božja slava i ljubav nastani u srcima onih koji ga još ne poznaju ili su se od njega udaljili.

U srpnju prošle godine proslavila je 70. obljetnicu zavjetovanja.

U sto godina života obilježenog molitvom i predanjem, ističe samo jedno:

Najvažnije je moliti se. Moliti, moliti, moliti i ne prestajati moliti.