Budi dio naše mreže

S. CLARE CROCKETT Od želje za svjetskom slavom do želje za slavom Božjom

Jedan poljubac Križu pokrenuo je bujicu, lavinu jednog osobitog svetačkog života. Bilo je to u Velikom tjednu, na Veliki petak, u Godini Velikog jubileja 2000. Nakon toga poljupca nogama raspetoga Krista na križu, ništa više u životu Clare Crockett nije bilo isto. Pijanica je postala redovnica. Doslovno. Poročnica je postala navjestiteljica. I to kakva!?

/ Ines Grbić/ps

Zadivljujući život te mlade Bogu posvećene djevojke, koja je u duši mističarka, a u djelovanju izvanredna, neumorna Kristova apostolica, u početku svoje preobrazbe Clare je zalijevala satima i litrama isplakanih, pročišćavajućih suza.

Mijenjati se – to je teško. Boriti se – to je naporno.

Clare Crockett od dana polaganja svojih vječnih zavjeta 8. rujna 2010. g. postala je S. Clare Maria od Trojstva i Srca Marijina u redovničkoj zajednici Sestara službenica od Kuće Marije (Servant Sisters of the Home of the Mother). Bila je to borba – od opijenosti alkoholom i tulumarenja do opijenosti Gospodinom i služenja. S. Clare kaže: “Mijenjati se – to je teško. Boriti se – to je naporno“.

Clare je rođena 14. studenog 1982. u mjestu Derry pokraj Belfasta, u Sjevernoj Irskoj. Odrasla je u katoličkoj obitelji, ali to je više politička konotacija u tom dijelu Irske. Clare je oduvijek bila energična, pokretna i okretna, žilava djevojka. Jako društvena, voljela je tulumariti, nasmijavati i pokretati ljude. Bila je glavni zabavljač među prijateljima. O sebi kaže: “Bila sam malo (ili puno) divlje dijete“.

Želim biti slavna i poznata, uspješna.

Njena obitelj i učitelji smatrali su je pokretačem problema (troublemaker). Možda i zato, da dokaže svoju vrijednost, htjela je učiniti nešto veliko u svom životu i od svog života. I za to je imala sve pretpostavke. Bila je iznimno talentirana, sposobna, voljela je književnost, kazalište i glumu. Pohađala je kazališnu školu i režirala predstave. Na put reflektora ovoga svijeta krenula je kao djevojčica. S 14 godina počela je glumiti i imala je menadžera. “Željela sam biti glumica. Ne tek neka obična glumica – nego slavna glumica!“, govorila je Clare, stalno i svima ponavljajući: “Želim biti slavna i poznata, uspješna“. I tako odmalena i u krug: slavna i poznata, svjetski uspješna.

Dok je nije zavrtio, odnosno zaustavio i sve njene talente prenamijenio Redatelj nad redateljima. Jer ona je bila sve ono što njeno ime Klara znači: jasna, čista, svjetla i puna svjetla. Sposobna prenositi ga i donositi drugima. Pravi ljudski i Božji kapitalac.

Sa 16 godina počinje osjećati prazninu u sebi, a nije znala što se događa.

S 12 godina počela je izlaziti po pubovima i bila je u lošem društvu. Puno je pila i pušila, nije mogla živjeti bez kutije cigareta uza se. S 15 godina uspješna je voditeljica na televiziji (Channel 4 u Engleskoj). No to joj se baš i ne sviđa te odbija biti voditeljica na poznatom kanalu Nickelodeon. Sa 16 godina počinje osjećati prazninu u sebi, a nije znala što se događa. Baš u to vrijeme, prijateljica Sharon ju je pozvala da ide na putovanje u Španjolsku, besplatno. Taj je put platio dobri čovjek koji je već bio na ‘tom mjestu’ i htio je da to iskustvo doživi jedna mlada osoba.

Clare je prihvatila poziv. Mislila je da ide na još jedan party, tulumariti na Ibizu. Ide se zabavljati, piti i sve te stvari, i to na deset dana! U njenoj glavi je bilo: Španjolska, sloboda, sunce, plaža, tulumi. A zapravo – odredište je bio španjolski samostan iz 16. st. Jedan sasvim drugi kamen i Sunce.

Idete… hodo… gdje!?

Pred odlazak na taj put, došla je na dogovor sa suputnicima i očekivala je pred sobom mlade ljude. A to je bila skupina od 30 ljudi, starosti između 40 i 60 godina. I svi su imali krunice u rukama. Upitala ih je: “Jeste vi svi ljudi koji idete u Španjolsku?“. “Da, mi smo ti koji idemo na hodočašće“.

“Idete… hodo… gdje!?“, s grimasom na licu, jedva izgovorivši pilgrim, zabezeknula se Clare. Prijateljica Sharon koja ju je pozvala iz prikrajka joj motira i šapće: “Daa, to je hodočašće, zabravila sam ti to reći“. “Pet dana u samostanu iz 16. st.! U hladni samostan, nije bilo centralnog grijanja. Ne baš ono što sam zamišljala“, reći će poslije. Duhovna obnova u Španjolskoj, u Kući Majke: “Samo ti i Bog ste tamo“.

Za Clare to nije bila samo duhovna obnova. Nego još neizmjerno i neslućeno više – tu je u njeno biće posijano sjeme njene redovničke formacije. U Velikom tjednu Godine Velikog jubileja, godine njenog prekretničkog životnog putovanja, grupi je rekla da te svete dane živi neprimjereno, nedostojno, loše: “Bila sam strahovito veliki pušač, stalno sam bila vani kako bih pušila“, kaže Clare, već tada istančane savjesti.

Nitko mi dotad nije rekao da je Bog umro za mene.

Kada su u grupi na tom hodočašću razgovarali o euharistiji, uopće nije razumjela niti znala što to znači. “Euha…ristija… što, o čemu oni to pričaju?“. I tu je lomila jezik dok je to izgovorila, kao kod hodočašća. “Također, nitko mi dotad nije rekao da je Bog umro za mene. Običavala sam ići kod bake, u njenoj kući na zidu bih vidjela križ, ali to mi nije ništa značilo. Došao je taj Veliki petak, i to je velika milost koju mi je Gospodin dao. Sjećam se toga dana kao da je danas. Bilo je to 2000.,u godini Velikog jubileja kršćanstva. Potpuno pasivno i nezainteresirano sudjelovala sam u bogoslužju toga dana. Sjedila sam u stražnjoj klupi u crkvi. Najprije nisam mislila niti da ću ići u crkvu, nisam uopće tako zamišljala Veliki tjedan. Oni su mi govorili: ‘Clare, moraš ići, danas je Veliki petak. Naš Gospodin je umro za nas’. Rekla sam, ‘U redu’“, pripovijeda Clare.

A onda opet, drugo uprizorenje i otkriće. Bilo je to prvi put i da je u kapeli toga samostana vidjela obred čašćenja križa naklonom, prignutim koljenima i poljupcem. Dotad Clare nije znala da to postoji niti da se to ‘radi’ u liturgiji na Veliki petak. Niti je ikad prije čula da je Isus umro za njene grijehe. Nije znala da je Isus umro na križu za nju. Ona je znala za i mislila na Hollywood, kamo je još kao mala govorila mami da će ići. I biti slavna glumica.

Moraš ići počastiti križ, svi to rade.

Najprije nije htjela ići poljubiti križ. Učinila je to među zadnjima, na nagovor. “Sjedila sam u dnu kapele u klupi. Govorili su mi: ‘Moraš ići počastiti križ, svi to rade’. Premišljala sam se, ali ipak sam ustala. Jer su i svi drugi tako učinili. Pomislila sam tada ‘Ovo je tako ludo’“, svjedoči kasnije Clare.

Konačno je ustala i među zadnjima počastila Križ. Čekala je u redu, dok dođe preda nj. Nezainteresirano, da to obavi. Nikakvog impulsa. Križ je bio pred njom, no njoj ništa nije značio.

“Ali nisam znala što je naš Gospodin pripremio za mene kad sam poljubila taj Križ. To govorim zbog milosti Božje i kako On nas gleda, koliko je njegovo suosjećanje za nas. Kad sam došla poljubiti križ, to je trajalo pet sekundi… Kleknula sam i poljubila sam noge našeg Gospodina. Ali kad sam vidjela našeg Gospodina raširenih ruku na križu, vidjela sam da je svaki moj grijeh koji sam učinila, Njega kao čavao prikovao za križ. Nitko mi to nikad nije rekao. Ali dok sam gledala Gospodina na križu, vidjela sam da su njega pribili moji grijesi. Vidjela sam da su moji grijesi pribili Isusa na križ. I to je nešto što me pokrenulo na način na koji vam ne mogu objasniti. Sjećam se da sam Ga pogledala i u tom trenutku osjećala sam Milost Gospodina. Taj jednostavan čin trajao je samo deset sekundi. Poljubiti križ – nešto što se činilo tako beznačajno, nevažno – imalo je tako snažan utjecaj na mene.

Kad sam išla natrag sjesti u klupu, plakala sam, plakala i plakala. I ono što je prolazilo kroz moju glavu bilo je: ‘Ubila sam Boga. Oh, moj Bože, ubila sam Boga’. Plakala sam i plakala. Ali istovremeno, dok sam osjećala težinu toga da sam ja ubila Boga, čula sam Ga i kako mi kaže: ‘Ali, ja sam ti oprostio’.

Bog nekad ne treba godine i godine da radi na duši. U dvije sekunde Bog ti može dati milost, može promijeniti tvoj život iz temelja. Tertulijan kaže: “Ništa čovjekov um tako ne zadivi, kao jednostavnost posvećenih radnji koje ljudi vide da se čine i veličanstvenost njihovog utjecaja, koja potom slijedi“. Nisam vidjela korove anđela ili bijelog goluba koji je došao iz oblaka i spustio se na mene. Ali imala sam sigurnost da je Gospodin bio na Križu, za mene. I usporedo s tim uvjerenjem, istovremeno sam osjećala veliku žalost i bol, to sam iskusila i kad sam bila malena, dok sam molila postaje Križnog puta. Kad sam se vratila u svoju klupu, u mene se već utisnulo nešto što u meni nije bilo prije. I mislila sam da moram učiniti nešto za Njega koji je dao svoj život za mene“, svjedoči s. Clare.

Znaš što? Pitaj me što god hoćeš, možeš me tražiti što god, dat ću ti što god tražiš od mene. Dat ću ti što god želiš.

Po povratku u klupu, nakon čašćenja križa poljupcem, njeno prvo izricanje predanja: “Onda sam našem Gospodinu rekla: ‘Znaš što? Pitaj me što god hoćeš, možeš me tražiti što god, dat ću ti što god tražiš od mene. Dat ću ti što god želiš’“.

Iako je doživjela živi pohod Gospodina i susret s Raspetim, pokajanje, obraćenje i promjena Clare nije se dogodila odmah i lagano. Nakon tog Velikog tjedna vratila se u ‘veliki loši svijet’, u svoju irsku okolinu i prijateljima. Zaboravila je na milost koju joj je Bog dao. “Lako je kad si okružen svetim ljudima reći: ‘Bože, dat ću ti što god želiš’. Ali kad se vratiš u svoju okolinu, u obitelj i među prijatelje, teško je reći Da Bogu. Jer toliko stvari te vuče dolje. Vidjela sam da to nije tako lagano, dati Gospodinu što god on traži. Imala sam puno prijatelja, puno sam pila, imala sam dečka, imala sam kazalište, menadžera. Hoću biti slavna, slavna“, svjedoči kasnije s. Clare ističući: “Jedno je biti na vrhu brda Tabor i tamo Kristu nešto obećati, a drugo i teže je ostvariti to kad se spustiš u svoje uobičajeno okruženje i svakodnevni život. Podsjeća pritom na misao sv. Edith Stein: “Raspeti gleda dolje na nas i pita nas jesmo li i dalje voljni počastiti ga, izvršiti ono što smo obećali u trenutku Milosti“.

Bog je bio tako milosrdan i imao je toliko strpljenja sa mnom.

Otac Rafaele Alonso Reymundo, svećenik iz španjolskog Toleda, osnivač zajednice Sestre službenice od Kuće Majke koji je kasnije postao redovnička zajednica s. Clare, pozvao ju je da ide na hodočašće na Svjetski susret mladih u Rim, u kolovozu 2000. g. 18- godišnja Clare pristaje, iako nije znala ni što je taj susret, niti tko je Ivan Pavao II. Imala je krunicu oko vrata, no u autobusu je nije molila zajedno s drugima. Dok su svi iz njene grupe pohodili sveta mjesta i Vatikan, Clare je za to vrijeme sjedila u kafićima, pušila, ne misleći o milosti koju joj Bog daje i tim hodočašćem.

“Nisam bila dobra na tom hodočašću. Ali Bog je bio tako milosrdan i imao je toliko strpljenja sa mnom. Opet mi je dao jednu od milosti. Sjećam se da sam sjedila u busu i  Gospodin mi je opet progovorio. Rekao mi je: ‘Clare, želim da živiš kao jedna od sestara. Želim da živiš u siromaštvu, čistoći i poslušnosti’. A živjeti kao te sestre značilo je biti redovnica. Bum! Mislim da sam mu u tom trenu mignula, zatvorila oko i upitno kimnula glavom. Ja sam bila u blagostanju, slavi i ljepoti, a Bog mi govori o nečemu potpuno suprotnom. Počela sam misliti što bih sve trebala ostaviti, moje snove, partije, mog dečka… Ja sam živjela potpuno suprotno od toga što On traži. Obilje, ljepota i slava. Rekla sam: ‘Bože, ne možeš to raditi. Ne mogu biti siromašna. Ne mogu to učiniti, to je nemoguće’. I onda sam mu navela sve razloge zašto ne mogu živjeti kao redovnica. Ali znala sam da mu moram vjerovati. I sjećam se da mi je Gospodin rekao: ‘Ako te tražim da to učiniš, dat ću ti i snagu i milost da ćeš to biti sposobna učiniti’“, svjedoči s. Clare.

Kad se vratila u Irsku, opet je počela živjeti po starom. “Da, dame i gospodo”, kaže Clare, podcrtavajući kako ne ide lagano odhrvati se starom čovjeku. Postala je uspješna u svijetu kazališta, imala je novca. Počela je sve više piti i na to je puno trošila. Od opijanja vikendom došlo je do dnevnog opijanja. Ljudi su je morali iznositi iz barova i voditi kući.

Zašto me nastavljaš vrijeđati, ranjavati?

U svemu tome, ipak nije zaboravila na redovnice i stalno je mislila na Sestre službenice od Kuće Majke. Sve što joj je nekad značilo i mislila da je čini sretnom, prestalo je imati smisla. Počela je osjećati duboku prazninu. “Jedne noći sjedila sam u kupatilu, što se obično događalo jer sam toliko pila. Sjedila sam na pod uz wc školjku, bila je u sredini između još dvije. Gledala sam u pod, osjećala sam se bolesno. Odjednom sam osjetila kao da netko gleda u mene. Ta Prisutnost je bila tako jaka da sam mislila da me gleda netko iz visine, preko zida. Mislila sam da je to netko s druge strane kupatila, jer je gore na zidu bio otvor. Pogledala sam na obje strane zida, nikoga nije bilo. Ali bilo je Nešto što je gledalo u mene. Pomislila sam, ‘Tko me to gleda?’. Znala sam da je naš Gospodin tu i da me gleda. I u svojoj duši čula sam riječi: ‘Zašto me nastavljaš vrijeđati, ranjavati?’ Znala sam da je to Bog koji mi to govori. Znala sam da je to Bog. Nije smiješno kad ti Bog to kaže. Još jednom sam vidjela da razapinjem našeg Gospodina sa svim grijesima. I počela sam plakati, plakati. Nakon toga iskustva, kasnije kad bih bila s prijateljima i u barovima, osjećala sam taj Pogled i čula sam iste te riječi: ‘Zašto me nastavljaš vrijeđati?’“, svjedoči s. Clare.

Sebe je činila kljastom i ranjavala je Boga. Nije odgovorila na ono što je Gospodin tražio od nje. Reći će kasnije: “Gospodin se nije natjecao s mojom glazbom. Nije vikao na mene. Samo je stalno ponavljao istu frazu“.

Znala sam da me to što radim nikad neće ispuniti.

Te godine prekinula je suradnju s menadžerom jer je mislila da može sve sama raditi. Dobila je ulogu u filmu zbog koje je otputovala u Englesku. Opet je imala svu uslugu svijeta i olakšice u pomoćnici, kako to na setovima biva. Poznati ljudi, skupi restorani. “Jedne večeri u hotelskoj sobi gledala sam raspored obveza koje imam sljedeći dan. I opet sam počela plakati, plakati i plakati. I opet me pohodila milost Božja. Osjetila sam prazninu i kako me sve te stvari, predmeti, moje želje i ti ljudi čine nesretnom. Plakala sam satima i nisam mogla prestati plakati. Mislila sam, ‘Zašto plačeš, Clare? Imaš sve’. Bila sam na putu da dobijem još više i veće uloge. Ali osjećala sam da sam postigla sve, da zaista imam sve u rukama i u isto vrijeme da nemam ništa, da sam jadna, siromašna djevojka koja nema ništa. Znala sam da moram promijeniti svoj život. Znala sam da moram prekinuti sa svime što me odvaja od Boga. Imala sam sve i istovremeno sam osjećala veliku prazninu u sebi. Znala sam da me to što radim nikad neće ispuniti. To me samo privezalo za dno. Tada sam rekla Bogu: ‘Dosta je!’. Mir koji  sam našla s Tobom i u tvojoj Kući ne mogu naći nigdje drugdje. Moram učiniti taj korak i to je sad ili nikad. Sjetila sam se Poziva našeg Gospodina, ‘Želim da živiš ovako…’. Znala sam da će me ispuniti samo ono što On traži da učinim. Točno je što kaže sv. Bonaventura: Volja Božja naš je mir“, svjedoči s. Clare.

I sad kad te vidim, mogu samo reći da si ti luda ili da Bog stvarno postoji.

Kad je obitelji i prijateljima rekla da će postati redovnica, reakcijama nevjerice i čuđenja nije bilo kraja. “Ti si luda”, govorili su joj. Clare to naziva blagoslovljenom ludošću. Jer zaista je “ludo” da svemoćni i veliki Bog treba siromašne duše u koje bi položio svoju Milost kako bi mu, živeći s Njim i Njemu, pomogle da spašava svijet, kaže. Jedan rođak joj je rekao: “Clare, poznajem te još iz vremena kad nisi bila redovnica. I sad kad te vidim, mogu samo reći da si ti luda ili da Bog stvarno postoji“.

S. Clare poručuje: “Bili bismo ludi da ne odgovorimo na ono što Bog traži od nas jer to je najbolje za nas“. Ušla je u samostan Sestara službenica 11. kolovoza 2001. g. Vatrena i poduzetna Clare, čime god se bavi i u što god uđe – izgara davanjem sebe do daske, do kraja. Imuna na ljudske obzire, jer takvi i postaju Bogu posvećene osobe.

Znaš što, pogodi? Ja ću biti redovnica!

“S cigaretom u jednoj ruci, a s pivom u drugoj, govorila sam ljudima: ‘Znaš što, pogodi? Ja ću biti redovnica!’ Vidjela sam da me Bog zove da ostavim sve. I ostavila sam sve, što je meni zapravo ništa. U stvarnosti to sve meni ne predstavlja ništa. Da bih Ga slijedila. Uz snagu, pomoć i milost naše posrednice Majke Marije, mogla sam to učiniti. Kažu mi, ‘Ostavila si svoju zemlju, obitelj’. Bog je vrijedan svega toga. Nisam znala španjolski kad sam išla tamo, znala sam samo dvije riječi. Gospodin mi je rekao: ‘Ostavljaš sve da bi mene našla. Ali ja ću biti tvoja mama, tvoj tata, tvoj jezik i tvoja zemlja. Drugim riječima, ja ću biti sve za tebe i sve tvoje’“, poručuje s. Clare.

Poletjela je do visina ta Kristova i Marijina golubica čije je životno  moto – Sve ili ništa!

Djevojka čiji se nutarnji svijet spoznaje kao vulkan pokrenuo i život promijenio od trenutka kada je poljubila noge raspetoga Gospodina, kada je počastila Križ na Veliki petak, u Godini velikog jubileja 2000. Kako se tkao život uzorne i poletne redovnice Clare od Trojstva i Srca Marijina, zaključno donosimo u tekstu za nekoliko dana. Htjela je sve, više i visoko. I poletjela je do visina ta Kristova i Marijina golubica čije je životno  moto – Sve ili ništa! Todo o nada. Ona je, na potresan način, zadobila Sve i sve.

Od njenih prvih zavjeta, sestra Clare je boravila u Španjolskoj, SAD-u i Ekvadoru, gdje je preminula u potresu na mjestu Playa Prieta, 16. travnja 2016., u 33. godini života.

Dokumentarac na engleskom jeziku o njenome životu možete pogledati ovdje:

 

Ključne riječi:
clare crockett veliki petak

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja