“Ni sadašnje tmurno doba nije moglo da zamrači njegova optimizma”, napisao je Petar Grgec o dr. Rudolfu Eckertu o kojem također u časopisu ‘Luč’ iz 1928., u tekstu “Portreti iz naše prošlosti: uzori sadašnjosti i budućnosti”, piše: “Išao je neodoljivom energijom prema svojemu cilju da bude hrvatski katolički publicista i socijalni organizator najpotlačenijih društvenih slojeva.” To nam, pak, sve donose pokretači ove hvalevrijedne i nove inicijative u Lijepoj Našoj.

Nevjerojatna je činjenica, naime, koliko se raznoraznih dragulja skriva po našoj zemlji, a koji čekaju na dan svog otkrivanja. Jedan od njih je Rudolf Eckert, hrvatski Pier Giorgio Frassati, koji je umro na glasu svetosti i čiji se slučaj nalazi negdje zakopan u Kongregaciji za kauze svetaca više od 70 godina.

Bio je jedna od vodećih osobnosti Crkve u Hrvatskoj s početka 20. st.

Foto: Dr. Rudolf Eckert/ Facebook

Eto, valjda je došao i taj čas da zaživi karizma ovog vrsnog intelektualca, borca za društvenu pravdu, koji je umro u 26. godini, napisali su hrvatski čestertonijanci, uz ostalo, na novoj Facebook stranici ‘Hrvatski Frassati‘, s nakanom na našu publiku i čitateljstvo bolje upoznaju s ovim uzornim, a potpuno neznanim mladićem, u članku kojeg su objavili na svojim mrežnim stranicama Gilbert.hr.

Prije pisanja ovog članka kontaktirali smo Inicijativu i najnovije su nas izvijestili kako su prije nešto više od mjesec dana stupili u kontakt s jednim talijanskim karmelićaninom, djelatnikom Kongregacije za kauze svetih, jer riječi – ‘navodno se rukopis o dr. Rudolfu Eckertu nalazi u Kongregaciji’ – napisao je sam hrvatski katolički intelektualac s početka prošlog stoljeća Petar Grgec u svojoj knjizi o dr. Eckertu i sada to oni nakon 50 godina žele nanovo ispitati i istražiti, jer bi bila velika stvar da je to tako.

I sada se nameće ono ključno pitanje: Tko je zapravo bio dr. Rudolf Eckert – hrvatski Frassati (Travnik 1889. – Rijeka 1915.). O njemu, dakle, ovako pišu:

Premda nije pušio lulu, Rudolf Eckert, kao jedna od vodećih osobnosti Crkve u Hrvatskoj s početka 20. stoljeća, svojom vjerom te angažiranim životom, ni malo ne zaostaje za svojim bratom u Kristu, bl. Pier Giorgiom Frassatijem. Umro je mlad, borio se za siromašne, radnike i seljake, za hrvatski narod; bio je intelektualac, novinar i pravnik te je iskustvo i znanje sticao diljem Europe.

Bio je miran, tih, povučen i zamišljen!

“Ovim kratkim prikazom života i djela Rudolfa Eckerta htjeli bismo u kratkim crtama načiniti portret ovog skrivenog intelektualnog i duhovnog dragulja hrvatske baštine.

K tome, vjerujemo da je potrebno pokazati kako među nama prebiva još nepoznati svetac, ili barem blaženik, u kojem možemo pronaći ono isto čudesno nadahnuće kakvo nalazimo kod poznatijeg sveca,, talijanskog mladića bl. Pier Giorgija.”

Naslovnica Grgecove knjige / Foto: Dr. Rudolf Eckert/ Facebook

Uz to, ovaj portret je zapravo skica, jer se radi o prvom u nizu poteza kistom s kojim ćemo otkrivati lik i djelo Rudolfa Eckerta – nastavljaju – a možda će, ujedno, nekom ‘slučajnom’ prolazniku Eckert zapeti za oko, pa će steći novog prijatelja na Nebu.

Sljedeći biografski podatci uzeti su iz knjige Petra Grgeca koja je objavljena u Zagrebu 1995. u nakladi HKD Sv. Ćirila i Metoda.

Rudolf Josip Eckert je rođen u Travniku od oca Otona iz Rokyona iz Češke i majke Helene iz Hrvatske Kostajnice. Od 1895. do 1896. Rudolf pohađa prvi razred osnovne, pučke škole u Travniku i Stocu. U školi su drugi od njega bili jači i spretniji, ali je on sve nadmašio u pisanju, čitanju, računanju, marljivosti i urednosti. S majkom je vrlo rado obavljao pobožnost sv. Josipu.

Odlučio se za život laičkog apostola u svijetu!

Rudolf od 1899. do 1907. pohađa gimnaziju u Sarajevu. Bio je miran, tih, povučen i zamišljen. Volio je prirodu i planinarenje po okolnim sarajevskim planinama. Gotovo svakodnevno se pričešćivao. Uvijek se priznavao i nastupao kao Hrvat. Njegovi profesori su se čudili kako momku s njemačkim prezimenom najteže od svih predmeta ide njemački jezik. Tražio je rasvjetljenje u molitvama, duhovnim vježbama i u čitanju dobrih knjiga gdje bi mogao svoje umne i ćudoredne sposobnosti najbolje upotrijebiti za spas duša i slavu Božju. Konačno se odlučio za život laičkog apostola u svijetu.

Eckert upisuje 1907. pravo na Zagrebačkom sveučilištu. Živio je siromašno, ali se nikad nije odao lagodnom životu. Išao je samo za onim užitkom koji proistječe iz obavljanja dužnosti. Te iste godine se prijavljuje za člana Marijine kongregacije i u “Domagoja”. Strogošću prema samome sebi stekao je enciklopedijsko znanje te je redovito polagao svoje fakultetske obaveze:

“Svaki dan klesati; malo, ali sigurno.(…) Ne razmišljaj što ćeš raditi poslije dvadeset godina, nego ono što imaš raditi sutra; dalje se ne brini…”, piše između ostalog on.

U svojem je rodoljublju obuhvaćao sve hrvatske staleže!

Pred drugima je uvijek nastupao vedro. Nikada nije unosio mrzovolju, tmurnost ili pesimizam. Razgovarajući, uvijek je nosio lagani smiješak dobrote te izraz razumijevanja i poštovanja. Bio je dobrohotan, bez zajedljivosti ili nadmenosti. Stišavao je razmirice. Išao je za junačkim krepostima, samo što je bio premlad i neiskusan pa je ponekad letio previsoko:

Foto: Dr. Rudolf Eckert/ Facebook

“Kršćanstvo je već jednom preporodilo svijet; zadaća mu je da ga danas socijalno preporodi u istini i pravdi!(…) Preostaje mladež koju treba oduševiti, obrazovati, disciplinirati pa će onda ona i stare moći povući.” Godine 1909. je izabran za predsjednika “Domagoja”. Nije zaboravljao društvene zabave, a osobito je pomno pazio na zajedničke mjesečne pričesti.

Na socijalnom tečaju u Sloveniji na blagdan Sv. Jošte je zapisao: “Upravo smo gnjavili dr. Kreka i pohlepno gutali njegove pouke o mehanizmu opće narodne organizacije i o metodi i načinu samih udruženja, gospodarskih, vjerskih i političkih vještina. Uz to, smo pogdjegdje i praktično vidjeli kako izgleda demokratski rad, kad je dr. Krek obučen kao kakav kranjski gorštak, zapodjenuo razgovor sa seljacima. Exempla trahunt.”

U ljetnim mjesecima 1910. putuje po Njemačkoj i Belgiji. Ondje mu se – kako kaže – “otvorio posve novi vidik uređenja moderne države i modernoga društva”, te je tamo iz prve ruke svjedočio o snazi Katoličke akcije, o životu seljaka, radnika te uređenosti države.

Uvijek je bio vedar i spreman na diskusiju o aktualnim pitanjima!

O domovini je govorio, pak, ovako: “Hrvatski narod mora opet biti sretan i bogat, jak i nesavladiv, neumorni radnik u vrtu Božjem. Socijalni je rad najbolji rad za narod. Za rad treba ljubavi i oduševljenje, volje i energije, pregaranja i ustrajnosti, a nada sve znanje. (…)”

“Spoznati moramo dušu i život hrvatskoga naroda, njegove misli i težnje, vrline i mane, potrebe i nevolje, a usporedno naučiti od drugih naroda, kako treba socijalnim potrebama pomoći. (…) Trebamo dakle paziti na naš značaj, da očuvamo svoju individualnost i samostalnost.”

Eckert je u svojem rodoljublju obuhvaćao sve hrvatske staleže. Pošao je među radnike i seljake kako bi s njima dijelio ne samo svagdašnji kruh nego i stečeno znanje. Sav svoj kratki život posvetio je, ne samo zajedničkom ispovijedanju vjere, već i borbi za socijalnu pravdu. Tako su Rudolf i njegovi istomišljenici ispovijedali novo hrvatsko rodoljublje, te su osuđivali ostatke feudalizma i kapitalizam na temelju kršćanskog solidarizma.

Na četvrtoj godini prava izabran je za urednika socijalne rubrike časopisa “Luči” kojeg je uređivao dr. Ljubomir Maraković. U travnju 1911. umire Rudolfov otac Oton u sarajevskoj bolnici, a 2. prosinca iste godine u Zagrebu umire i njegova majka Helena. Te godine je krenuo i na studij na Sveučilištu u Münchenu. Sljedeća 1912. je bila itekako ispunjena. U srpnju je položio državno-znanstveni teoretski ispiti s pohvalom iz svih predmeta.

Foto: Dr. Rudolf Eckert/ Facebook

Krajem studenog polaže u Zagrebu prisegu kao ugarsko-hrvatski državljanin, a koncem studenog polaže posljednji ‘rigoroz’ za doktorata, dok početkom prosinca postaje glavni urednik “Riječkih novina”, kako već to piše arhaičnim hrvatskim jezikom sam Petar Grgec. Kao osoba je uvijek bio vedar i spreman na diskusiju o aktualnim pitanjima.

Sa svojim mladim prijateljima je znao raznositi darove po zagrebačkim tavanskim i podrumskim stanovima, gdje su u prnjama na podu spavali odrasli i djeca. Nagovarali su ga na sveučilišnu karijeru, ali je on držao da mu je dužnost odabrati ono zvanje gdje može najbolje upotrijebiti svoje sile na slavu Božju i za napredak hrvatskoga naroda.

Pred kraj života je primljen u Treći red sv. Franje!

Polazi u Louvain 1913. gdje se upisuje na Sveučilište. Drži predavanje o Hrvatskoj u belgijskim sveučilišnim klubovima, a u belgijskim, francuskim i njemačkim novinama piše o hrvatskim prilikama. Na slovensko-hrvatskom katoličkom kongresu u Ljubljani drži predavanja o radničkom pitanju. U prosincu iste godine stupa u vojnu službu.

Početkom 1915. u Karlovcu stupa u 96. pješačku pukovniju da bi krajem siječnja završio u Rijeci u 79. pješačkoj pukovniji. Ubrzo, u veljači završava u bolnici. Tamo ga posjećuje prijatelj Petar Rogulja te biskup Antun Mahnič. Pred kraj života je primljen u Treći red sv. Franje. U najtežim trenucima Eckert je uvijek molio strelovite molitve, a utjehu i snagu mu je pružalo razmatranje o Bogu.

Foto: Dr. Rudolf Eckert/ Facebook

Znao je da neće dugo živjeti – bio je već tada jako bolestan – ali se s obzirom na tu spoznaju držao kao pravi svetački asketa: “Ne marim za zdravlje, ako to nije Božja volja. Hoću sve ono što dragi Bog hoće! Potpuno odan u Njegovu presvetu volju živim i umirem.” I godine 1915. na dan 12. ožujka, točno u 3 sata i 15 minuta, u dobi od 26 godina, umire. Sprovod je bio dva dana kasnije na groblju na Kozali u Rijeci.

“Da je poživio, izradio bi lijep broj naučnih djela i bio bi svojom superiornom ličnošću ujedinitelj svih struja, koje su se već tada počele javljati u hrvatskom katoličkom pokretu”, zaključuje Grgec.

Eckertovi posmrtni ostaci prenijeti su s Kozale 7. srpnja 1935. godine na trsatsko groblje. Čitav sanduk Eckertovih spisa je uništen 1945. godine kada su pisac njegove biografije Petar Grgec i knjigoveža Jerolim Mlinar bili uhapšeni. Grgecov životopis dr. Rudolfa Eckerta objavljen je tek puno poslije: 1995. godine.

Rad inicijative ‘Hrvatski Frassati’ možete pratiti OVDJE.