O gestama naroda Božjeg u liturgiji za portal Hrvatske katoličke mreže razgovarali smo s kapelanom župe sv. Vida u Brdovcu vlč. Majkom Rušecom. Nakon što mise s narodom nisu slavljene više tjedana, polako se vraćamo stvarima i stvarnostima kakvim smo ih ostavili prije nego li nas je pogodila epidemija koronavirusa. O razumijevanju liturgije, a samim time i gestama koje činimo pri svakom misnom slavlju, govorio je ovaj brdovečki kapelan.

Ne radi se o tome da netko nešto ne smije, nego da svatko u liturgiji ima svoje mjesto i zadaću

Znamenovanje znakom križa

Ovo je svakako najčešća gesta u našim životima, a činimo ju s posebnom pozornošću tijekom misnog slavlja. Pri samome ulasku u naše crkve, (ili pak na početku molitve ili slavlja sakramenata) znamenujemo se najprepoznatljivijim simbolom našeg kršćanskog identiteta – križem. Znamen križa obuhvaća cijelo naše biće: glavu – “centar” čovjeka, srce “centar” emocija, te ruke, udove kojima činimo sva naša djela. Otvorenim dlanom dotičemo čelo, prsa, lijevo pa desno rame, i završavamo na trbuhu. Važna je svijest o tom činu, te pobožno izgovaranje riječi: “U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga, amen!” Ovaj nas čin podsjeća da cijelim svojim bićem ulazimo u Božju prisutnost i da se Njemu predajemo i posvećujemo. Postoji i mali znamen križa, koji se čini na čelu, kažiprstom ili palcem lijeve ruke. Ovaj znamen povezan je sa simbolikom hebrejskog slova tau, koje Boga označava kao posljednje savršenstvo.  U šestom stoljeću bilo je uobičajeno znamenovati se s dva ili tri otvorena prsta kako bi se označile ili dvije Isusove biti (ljudska i božanska), ili tri Osobe presvetog Trojstva, ili sveti trinomij IXC – Isus Krist Spasitelj. To se zadržalo u Istočnim Crkvama. S obzirom na to da su svi ti načini križanja bogati simbolikom, loše je “dijeliti” kršćane prema načinu križanja! Križanje je također i odraz unutrašnjosti, Krista koji je u nama, i refleksija te zahvaćenosti Kristom. Brojne su prilike za znamenovanje križem u misi i izvan nje: prije Evanđelja – križ na čelu: znači da sam uzdignuta čela spreman svjedočiti ono što će biti naviješteno, na usnama: da sam isto spreman propovijedati (ako treba i riječima), na srcu: da sam spreman srcem čuvati ono što ću čuti.

Poklecanje

Zanimljivo je kako je ova draga nam gesta u povijesti bila čak zabranjivana u Zapadnoj Crkvi jer je previše podsjećala na poklecanje vojnika koji su prije raspeća izrugivali Isusa (Mt 27, 29). Danas se ta gesta koristi kao znak klanjanja euharistijskom Isusu. I u Svetom Pismu često ćemo naći ovu gestu, na primjer u poslanici Filipljanima 2, 10 – 11, gdje apostol Pavao govori kako će se na ime Isusovo prignuti svako koljeno, nebesnika, zemnika i podzemnika. Ova gesta je živa ispovijest vjernika u Kristovo Vazmeno otajstvo, u kojem pridruženi mu vjernici kroz poniženje (prigibanje) u Kristu bivaju uzdignuti na novi, vječni život. Spuštanje na koljena stav je kajanja i grešnika, te također označava umiranje starom, grešnom čovjeku, a rađanje na obraćenje i novost života. Ovu gestu potrebno je učiniti s dužnom skrušenošću, ne ometajući svojim poklecanjem već prisutne vjernike.

Slušanje u svetoj misi je obredni stav, a ne vid pasivnosti

Liturgija

Pogledamo li samo etimološko značenje riječi, vidjet ćemo da dolazi od grčke riječi “leiturgia” (grč. ergon-djelo i leitos-pripadajući narodu), što možemo doslovno prevesti kao “narodno djelo”, ili pak izvršenje službe na dobrobit naroda. Ova formulacija kroz povijest poprimit će kršćanski kontekst, u kojem će označavati djelo kršćanskog naroda, to jest njegov prinos Bogu. Pored evangelizacije, služenja vjere i svjedočenja, liturgija je jedna od temeljnih funkcija Crkve. U središtu liturgije je euharistijsko slavlje, a u koncentričnim krugovima se raspoređuju sakramenti, služba riječi, časoslov. Nije nam sada teško primijetiti kako je važno liturgiju što više razumjeti, kako bi i naš osobni prinos Bogu bio što potpuniji i smisleniji, te kako bismo izbjegli nerazumijevanje gesti koje činimo u liturgijskim slavljima. U liturgiji nismo pojedinci i organizatori liturgije, nego smo svi pozvani sudjelovati u liturgiji jednog i jedinog Velikog Svećenika. Ne radi se o tome da netko nešto ne smije, nego da svatko u liturgiji ima svoje mjesto i zadaću.

Slušanje

Današnje društvo obilježeno je gubitkom sposobnosti aktivnog slušanja, te nam se ova opasnost može “potkrasti” i u službi Božjoj. Bernard Sienski govorio je kako nam je Bog dao dva uha i jedan jezik ne bez razloga, već da bismo mogli manje govoriti a više slušati. Slušanje je stav nas učenika pred svojim uskrslim Učiteljem koji nam na poseban način progovara kroz liturgijske tekstove. Ovo slušanje nije pasivno, prazno, nego je na tragu služenja koje Bogu prikazujem, ono je u liturgiji čin obožavanja Boga i dopuštanja da nas njegov Duh ispunja, prožima i mijenja. Slušanje u svetoj misi je obredni stav, a ne vid pasivnosti. Onaj koji sluša očituje poštovanje i ljubav prema onome koga sluša. Molimo često u svom srcu riječi “Govori Gospodine, sluga tvoj sluša”(1 Sam 3, 10).

Prisjetimo se samo Marije koja je izabrala bolji dio sjedeći kraj nogu Gospodinovih i upijajući Njegove riječi i ljubav

Stajanje

Mnogima možda zvuči neobično da i stajanje ima svoju liturgijsku simboliku i vrijednost, no u liturgiji ništa nije slučajno ili nevažno. Položaj tijela također nije zanemariv. Uspravno stajanje odraz je unutarnje težnje čovjeka koji je tražitelj Boga, da Boga “dohvati”, da mu se približi. Sva simbolika stajanja nije iscrpljena u traženju čovjeka. Možda i više od toga, stajanje pred Bogom govori nam o toj mogućnosti – koja nam je dana kroz opravdanje koje smo zadobili Isusovom smrću i uskrsnućem! Tako ja više nisam rob koji mora klečati pred svojim Gospodarom, nego sam sin, opran Krvlju Kristovom i opravdan Njegovom žrtvom, dijete Boga živoga koji je moj Otac koji me ljubi, koji me prihvaća i oprašta, te pred njim smijem stajati. Iz ove geste proizlazi spasonosna svijest kršćanina da je iako grešan – opravdan te ima dostojanstvo djeteta Božjega. U povijesti Crkve, u prvim stoljećima čak je bilo zabranjeno klečanje u liturgiji uskrsnog vremena te nedjeljama, kako bi se više istaklo ljudsko i kršćansko dostojanstvo spašenika. Stajanje ima i svoje eshatološko značenje. U njemu možemo prepoznati budnost kršćana koji prema Kristovoj zapovijedi “budni budite”čekaju ponovni Kristov dolazak.

Sjedenje

Poput stajanja, i sjedenje ima svoju simboliku u liturgiji. Sjedenje je znak unutarnjeg povjerenja i spremnosti da se sluša onoga s kime i pred kime sjedimo. Ova je gesta vrlo životna i praktična, i u redovitom životu sjedimo samo s onima koje želimo čuti, kojima želimo posvetiti vrijeme. I u Svetom Pismu nerijetki su oni koji su sjedili do Isusa sa sličnim stavom. Prisjetimo se samo Marije koja je izabrala bolji dio sjedeći kraj nogu Gospodinovih i upijajući Njegove riječi i ljubav! Važno je napomenuti kako sjedenje za vrijeme liturgije u odnosu na gestu stajanja nema manju vrijednost. To ne znači da je nastala neka stanka koja nam omogućava neke druge aktivnosti. Naprotiv, sjedenje nam pomaže da ostvarimo unutarnji stav pažnje i aktivnog slušanja u odnosu na ono što se u tom trenutku događa. Poput stajanja, i u sjedenju možemo promatrati eshatološku dimenziju simbolike, u smislu da smo kao kršćani oni koji će jednom “sjesti” u Kraljevstvu Božjem , kako to na više mjesta slikovito govori knjiga Otkrivenja (Otk 21, 5 – 7).

Mi dakle taj mir ne dajemo od sebe, nego prosljeđujemo mir Krista Uskrsloga, mir koji Uskrsli daje svojim učenicima kada im se nakon uskrsnuća pridružuje i pozdravlja ih: “Mir vama!” 

Udaranje u prsa

Ova je gesta pokorničkog značenja. Udaranjem o prsa, točnije o srce, želi se istaknuti kako je baš grijeh srca koji nas udaljuje od Boga. Srce je središte čovjeka, njegovih osjećaja, te gestom udaranja očitujemo želju za duhovnim “vađenjem” našeg grešnog srca, to jest za promjenom njegovih stavova i navika, kako bi bilo što čišće i Bogu ugodnije, te kako bi se u njega usadile vrijednosti i osjećaji srca Isusovog. Naša želja za promjenom ne smije ostati samo na simbolici, već u nama treba raspaliti želju za konkretnom promjenom vidljivom u našim životima i kršćanskom djelovanju. Iz tog razloga ovu gestu nije dobro previše naglašavati, jer pregrubim ili preglasnim udaranjem u prsa možemo vjerniku pored nas skrenuti pažnju s onog što je uistinu važno – na izvanjsku gestu koja bi trebala biti samo odraz unutarnjeg stava kajanja.

Pružanje mira

Gesta – iako slična pozdravu kojim smo navikli pozdravljati se na ulicama i pri bliskim susretima – mnogo je više nego izraz opće kulture i pristojnosti. Imajmo na umu kako je to gesta kojom ponajprije braći i sestrama pružamo Kristov mir! Mi dakle taj mir ne dajemo od sebe, nego prosljeđujemo mir Krista Uskrsloga, mir koji Uskrsli daje svojim učenicima kada im se nakon uskrsnuća pridružuje i pozdravlja ih: “Mir vama!” (Iv 20, 19). Zanimljivo je primijetiti kako se ta gesta odvija prije samog pričešćivanja (što je za kršćanina najvažniji dio svete mise), kako bi se istaknulo da se naše spasenje postiže ljubeći braću i sestre, a Boga povrh svega – ljubeći upravo svoje bližnje. Ako ne prihvatim braću i sestre, ne mogu prihvatiti ni Krista prisutnog u euharistiji. Ako ne prepoznajem Krista u prosjaku pred crkvom, neću Krista prepoznati ni pod prilikama Kruha i Vina. Tehnički, znak mira nije potrebno pružiti svima do kojih nam je moguće doći, izlaziti iz klupa i slično, dovoljno je to učiniti s osobama koje su nam najbliže, da se ova snažna gesta ne pretvori u nepotreban metež. Bilo bi poželjno mir braći i sestrama pružiti uz stisak ruke i riječima: mir s tobom! Na što će nam oni odgovoriti: “I s duhom tvojim”.

Velečasni Majk Rušec svećenik je Zagrebačke nadbiskupije. Rođen je 1986. godine u Varaždinu, a djetinjstvo i mladenaštvo proveo je u Vugrovcu. Po završetku školovanja sedam godina se bavio slastičarstvom, a danas voli reći da je prepoznavši duhovni poziv koji je u njemu mirovao od djetinjstva, upoznao kruh koji je slađi od kolača. Na putu obraćenja i uspona prema svećeništvu važno mjesto je zauzimala i danas zauzima pobožnost Božjem milosrđu – s kojom je njegov put i započeo. U srpnju 2018. godine diplomirao je s odličnim uspjehom na području dogmatike, na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Iste godine u listopadu zaređen je za đakona Zagrebačke nadbiskupije, a 23. lipnja 2019. u zagrebačkoj katedrali za prezbitera. Danas je u službi župnog vikara u župi sv. Vida u Brdovcu.