Neki ljudi imaju obožavatelje koji ih prate u stopu. Nekad je to i uznemirujuće i opasno. Obožavatelj se razočara kada se sudare dvije slike: osoba kakvu je obožavatelj zamislio i stvarna osoba koju obožavatelj susreće, jer su međusobno suprotstavljene i nepomirljive. Razočarenje u stvarnost obožavane osobe može biti oslobađajuće iskustvo. Čovjek vidi obožavanu osobu kao nekoga sličnog sebi i prihvaća je. Može biti i traumatično iskustvo. Čovjek ne može prihvatiti stvarnost obožavane osobe i odbacuje je ponekad do takve radikalnosti da je pokušava poništiti. Kao što se događa nekoj slavnoj osobi da je pokuša ubiti njezin najveći obožavatelj jer obožavanje prelazi u maniju i ludilo, u nasilje prema osobi.

Čovjek ne može živjeti bez obožavanja uvijek se nadajući kako bi i sam jednog dana mogao biti obožavan ili se zadovoljava iskustvom susreta s obožavanom osobom. Kao oni koji dobiju autogram ili se uspiju fotografirati sa svojim ljudskim idolom. Takav događaj se prepričava cijeli život i ima status religioznog iskustva.

U svakom intenzivnom susretu s Bogom u snažnom vjerničkom iskustvu čovjek nerado ostavlja Boga i vraća se svojim životnim obvezama.

U zgodi preobraženja u kojoj se Isus susreće s Mojsijem i Ilijom postoje dva trenutka preko kojih upoznajemo fenomen kršćanstva slave. Trenutak ljudskog kada Petar govori kako bi trebali ostati zauvijek tu i napraviti tri sjenice: jednu Isusu, jednu Iliji i jednu Mojsiju. Vidimo čovjekov ushit božanskim i čovjekovu potrebu biti u blizini božanskog i svetog čak i onda kada mu je božansko strano i nepoznato. Kao kada obožavatelj slavne osobe želi ostati koliko je moguće s tom osobom jer je vrijeme za susret ograničeno. U Petrovoj reakciji vidimo čovjekovu glad za Bogom i nevoljkost čovjeka da Boga pusti iz ruku. U svakom intenzivnom susretu s Bogom u snažnom vjerničkom iskustvu čovjek nerado ostavlja Boga i vraća se svojim životnim obvezama.

Dimenzija susreta s Bogom ima i onu neugodnu stranu za čovjeka kada se Bog povlači i čovjeka ostavlja da se vrati i u sebi prebire događaj Boga koji je iskusio.

Lijepo nam je biti ovdje, reći će Petar, ponavljajući time u jednoj rečenici mnoštvo ljudskih glasova i potraga za Bogom kojima je čovjek pokušavao doći u dodir s onim što je „gore na nebu“. Dimenzija susreta s Bogom ima i onu neugodnu stranu za čovjeka kada se Bog povlači i čovjeka ostavlja da se vrati i u sebi prebire događaj Boga koji je iskusio. Na to nas upućuju riječi u kojima čujemo kako su nakon iskustva Boga šutjeli o tom događaju. U tom povlačenju Boga kada nas ostavlja da sami promišljamo ono što smo u susretu s njim iskusili susrećemo i opasnost zaborava Boga. Kao što obožavatelj zaboravi slavnu osobu nakon nekog vremena jer je dobio od nje što je htio, autogram ili neki predmet. Zaborav se može pretvoriti u ravnodušnost, kao neko daleko sjećanje na osobu koja više nema utjecaja na naš život, kao kad se obožavatelj podsjeti događaja sa slavnom osobom, ali sada više onako udaljeno i bez neke radosti i živosti. Rekli bismo, ah da sjećam se, dobio sam autogram, ali to iskustvo ne utječe i ne mijenja čovjekov život.

Iskustvo sa slavnom osobom je drugačije od iskustva s Bogom. Obično u susretu s nekim poznatim susret se odvija kao susretanje i napuštanje, odnosno odlaženje. Slavna osoba se povlači u svoj svijet, a obožavatelj odlazi, napušta slavnu osobu kako bi se vratio dnevnom životu. Iskustvo s Bogom odvija se kao susretanje i nastavak hoda za Bogom i s Bogom. Tako i silazak apostola s brda preobraženja i silazak u tišini i šutnju ne opisuje odnos između obožavatelja i slavne osobe. Nije u pitanju nekakav trajni rastanak s Bogom. Dogodio se trajni sastanak s Bogom i on će se sada odvijati u svakodnevnici i običnosti življenja kao neprekidno druženje i susretanje između čovjeka i Boga.

Božja slava ide u susret čovjeku, ali ne kao ljudska slava nego kao Božja, koja je, kako nas poučava iskustvo proroka Ilije, događaj blagog i laganog lahora.

Božja slava nije ona koja bi trebala oduzeti dah čovjeku i u njemu poroditi zaborav i ravnodušnost prema Bogu, kao što je to slučaj kada obožavatelj susretne filmsku zvijezdu kojoj se divi i koja mu nakon potpisivanja autograma okreće leđa i odlazi da se više nikad ne susretnu. Božja slava ide u susret čovjeku, ali ne kao ljudska slava nego kao Božja, koja je, kako nas poučava iskustvo proroka Ilije, događaj blagog i laganog lahora. Čovjek se mora napregnuti, umiriti, pripremiti za susret sa slavom Božjom jer ona dolazi ponekad neprimjetno i nevidljivo, a opet dolazi čovjeku. Tako i silazak apostola s brda i njihovu zamišljenost o onomu što se dogodilo i što su vidjeli ne treba gledati kao iskustvo nostalgije i tuge jer se Boga više neće susresti. U pitanju je iskustvo vjere kojim oni sada poučeni počinju razumijevati kako se najveći dio susreta između čovjeka i Boga ne događa u sjaju, oblacima i svjetlosti, nego u svakodnevnici života za koju je čovjek skoro pa izgubio sposobnost divljenja i čuđenja.

Paradoksalno, kršćanstvo slave nema ništa s čovjekovim ljudskim poimanjem slave kao obožavanja, mnoštva očiju, svjetla reflektora; ono se potpuno razlikuje od čovjekovog razumijevanja.

Lijepa je ta slika silaska apostola. Oni se ne vraćaju kao razočarani obožavatelji nekog glumca, glumice, pjevača i sportaša jer tko zna kad će imati prigodu opet ih susresti, a tek dobiti autogram. Oni se vraćaju duboko prožeti iskustvom susreta s Bogom za kojega sad vjeruju i znaju kako ne mora svaki put biti u oblacima i slavi kako bi znali da je Bog uz njih i s njima. Iskustvo kršćanstva slave. To je vjerničko iskustvo susreta s Bogom u koje vjernik mora uložiti napor ako ga želi sačuvati i održati živim i životnim. Bog se ne povlači, ali ne čini baš sve tako da čovjek bude izuzet iz djela zadaće koju treba izvršiti kako bi se susreo s Bogom.

Paradoksalno, kršćanstvo slave nema ništa s čovjekovim ljudskim poimanjem slave kao obožavanja, mnoštva očiju, svjetla reflektora; ono se potpuno razlikuje od čovjekovog razumijevanja. Čovjekovo razumijevanje slave u središte stavlja drugog čovjeka kao objekt obožavanja. Čovjek nikad nije subjekt i tu nema istinskog susreta između obožavatelja i obožavanog. U kršćanstvu slave Bog nije objekt obožavanja, niti je čovjek objekt poniženja – susreću se osobe, žive i životne osobe – odatle je i moguće pristupiti Bogu i govoriti mu kao osobi, zvati ga Abba (tata), a ne mu pristupati kao neosobnom objektu divljenja.

I u kršćanstvu slave Bog i čovjek stupaju u odnos s istinskom željom da čovjek upozna Boga i ostane s Bogom u trajnom sastanku ljubavi…

U kršćanstvu slave čovjek i Bog idu jedan drugom u susret, analogno susretu između zaljubljenog muškarca i zaljubljene žene, oboje prilaze jedno drugom kao osobe sa snažnom želju da se istinski prepoznaju i upoznaju. I u kršćanstvu slave Bog i čovjek stupaju u odnos s istinskom željom da čovjek upozna Boga i ostane s Bogom u trajnom sastanku ljubavi, kao kad bi mogli zamisliti čovjeka i Boga zajedno za obiteljskim stolom kako dijele zajednički obrok, uživaju u hrani i smiju se jedan drugom (jer zašto Bog ne bi imao smisao za humor, veselje i smijeh). I tu u takvoj slici čovjek prepoznaje koliko treba biti duboko zahvalan Bogu za mogućnost susreta i kakva je milost moći susresti Boga dok Bog, nemajući nikakvog posebnog motiva, čovjeka želi susresti i pronaći iz nepatvorene i čiste ljubavi prema svom stvorenju. Kršćanstvo slave istovremeno je i kršćanstvo susreta, što nije uvijek slučaj kada iskusimo ljudsku slavu i odnos koji postoji između obožavatelja i obožavanog.