Čini se kako otvaranje teme o muškarcima i njegovoj ulozi danas postaje izvor polemika ne samo u svjetovnim nego i u vjerničkim krugovima. To se može tumačiti kao još jedna potvrda krize muževnosti, ali i znak nade da dolazi do posvješćivanja te krize i izraz želje da se ona prevlada. Bez sumnje, potrebno je razgovarati, jer je problematika složena i uvjetovana brojnim čimbenicima, a to uvijek valja činiti na dijaloški način uvažavajući sugovornike u izravnoj i u elektroničkoj komunikaciji. Toj temi sustavno se pristupilo i u Drugom ciklusu obiteljskog pastorala Crkve u Hrvatskoj od 2016. – 2018. u sklopu kojega su nastali katehetski materijali »Izazov očinstva« za osnaživanje muškaraca/očeva u ispunjavanju odgovornog poslanja u obitelji, Crkvi i društvu te »Izazov majčinstva« za osnaživanje žena/majki u ispunjavanju odgovornog poslanja u obitelji, Crkvi i društvu. Iz podnaslova je već jasno da se ni uloga muškarca ni uloga žene ne iscrpljuje u vlastitoj obitelji, jer na kraju krajeva dio njih iz različitih razloga ostaje neudano i neoženjeno, već su i jedno i drugo pozvani dati svoj specifičan doprinos društvu, a vjernici i Crkvi.

Pokušavajući čitati znakove vremena u današnjem postmodernom društvu, između ostalog, obilježenom diktaturom relativizma, koja nastoji relativizirati i onu biološku datost da je čovjek stvoren kao muškarac odnosno žena kao i razlike koje iz te datosti proizlaze, i osobno me kao supruga i oca četvero djece već neko vrijeme zaokuplja tema muževnosti i očinstva. To je rezultiralo i aktivnim sudjelovanjem u nastajanju spomenutog katehetskog materijala. Važna sastavnica svake kateheze bila je i dio u kojoj su muškarci mogli raspraviti što kažu žene o temi kateheze kako bi se problematika sagledala iz oba kuta. Na isti način se pristupilo i u materijalima za žene/majke jer se željelo potaknuti supružnike na zajedničko promišljanje i uzajamno osnaživanje. Osobito me dojmila Odluka koju po završetku deset kateheza potpisuju sudionici odnosno sudionice. Ona podrazumijeva shvaćanje i prihvaćanje svojega poslanja, ali i hrabrost da ju se potpiše i zatim još veću hrabrost da ju se živi i potvrđuje u svakodnevnici, a osobito onda kada nastupe teškoće i kušnje odnosno kada »zapljušti kiša, navale bujice i duhnu vjetrovi« (usp. Mt 7,25-27). Hoće li muškarac odnosno žena ostati stajati ili će postati ruševina, ponajprije ovisi o tome što uzimaju kao svoj temelj, a potom i od »kakvog su materijala sazdani«. U nastavku, usredotočio bih se na specifičnu ulogu muškarca.

Na  svakodnevno junaštvo pozvani su svi ljudi dobre volje. Ljubav i požrtvovnost nikada ne ostaju besplodni, već rađaju dobrim plodovima od kojih čitavo društvo ima dobrobiti.

Za katoličkog muškarca čvrst temelj morao bi biti Isus Krist koji, u ljubavi prema Crkvi, pruža najsavršeniji uzor za nasljedovanje, a u zapovijedima ljubavi i u Blaženstvima daje upute kako ga valja nasljedovati. Kreposti bi, pak, trebale biti potpornji koje katolički muškarac od djetinjstva treba razvijati i učvršćivati kako bi mogao podnijeti terete života, preuzeti odgovornosti koje su vezane uz njegovo poslanje i opremiti se za duhovni boj tako svojstven današnjem vremenu u kojemu su osobito brak i obitelj na udaru. Za to je ključan redoviti molitveni i sakramentalni život, jer kako upozorava sveti Pavao, za duhovan boj potrebna je duhovna oprema (usp. Ef 6,10-17). Kako bi mogao biti oslonac svojim bližnjima i muškarcu koji nije kršćanin potrebno je čvrsto uporište. On ga može pronaći u glasu savjesti, darovanom svakom čovjeku, te u općeljudskim vrijednostima koje su prošle test povijesti pokazavši se kao one koje jamče trajnu opstojnost društva.

Petar-Krešimir Hodžić /Foto: HKM

Muškarci su, dakako, različiti, a različito je i poimanje idealnog muškarca današnjice, kako među ženama tako i u društvu općenito, koje je uvelike uvjetovano medijski nametnutim slikama idealnog muškarca. Pri tome, svakako, valja izbjeći zamku da se muškarca i oca prikazuje kao problem, a upravo takav prikaz dominira medijskim prostorom, ali i da se od njega očekuje da bude superheroj s čudesnim moćima poput čitanja misli. Ovdje, treba imati na umu ono što je uistinu temeljno, a to je da je kršćanski muškarac, kao i svaka kršćanka, pozvan na svetost, a da se do svetosti dolazi nasljedujući Kristov primjer. To podrazumijeva svakodnevnu borbu sa samim sobom, sa svojim slabostima i svojim nagonima kako bi muškarac postao njihov gospodar, a ne sluga. Riječ je o procesu u kojemu će muškarac doživljavati i padove, ali se, računajući na Božje milosrđe, uvijek iznova treba dizati i koračati naprijed svjestan svojih ograničenja, ali i Božje milosti. Puno će mu značiti da u tome ima razumijevanje i potporu svoje okoline, a napose svoje obitelji. Dobar i iskren prijatelj koji će ga s ljubavlju upozoriti da je krenuo stranputicom, također ću mu biti zlata vrijedan.

Uz to, važno je razumjeti da žena nije protivnik i takmac, ili još gore neprijatelj, kojega valja pobijediti i svladati, već da je ona, u svojem specifičnom komplementarnom poslanju, suradnica i suputnica na ovozemaljskom životnom putu odnosno na kršćanskom putu svetosti. Muškarac koji je ne poštuje ženino dostojanstvo ili je doživljava kao objekt požude i zadovoljavanja svojih sebičnih potreba ne razumije što znači istinski ljubiti niti shvaća svoje poslanje koje papa Franjo lijepo opisuje u svojoj pobudnici »Radujte se i kličite« o pozivu na svetost u suvremenom svijetu navodeći: »Jesi li u braku? Budi svet tako što ćeš ljubiti i brinuti se za svoga muža ili ženu, kao što je to Krist činio sa svojom Crkvom.« (GE, 14)

Uzajamna ljubav i briga trebala bi se očitovati i u dogovoru supružnika oko raspodjele poslova te drugih aspekata bračnog i obiteljskog života, pri čemu valja imati na umu da supružnici najbolje poznaju svoju konkretnu situaciju kao i svoje jake odnosno slabe strane. Taj dinamični prostor slobode i intime podložan je promjenama, kao što se i životne okolnosti u braku i obitelji neminovno mijenjaju, ali spomenuti dogovor uvijek ostaje diskrecijsko i nepovredivo pravo samih supružnika.

Čvrst temelj je Isus Krist koji, u ljubavi prema Crkvi, pruža najsavršeniji uzor za nasljedovanje, a u zapovijedima ljubavi i u Blaženstvima daje upute kako ga valja nasljedovati.

Moglo bi se u nedogled nabrajati mane današnjih muškaraca kao i odlike koji bi ih trebale krasiti i kojima bi trebali težiti. Međutim, mišljenja sam da se sve te odlike mogu sažeti upravo u ljubav i požrtvovnost odnosno na spremnost za žrtvu, pa i junačko polaganje vlastitog života, za ono što je muškarcu uistinu vrijedno – za Boga, za svoju ženu i obitelj, za domovinu.

To kristoliko junaštvo obilježeno bogoljubljem, čovjekoljubljem i domoljubljem, najčešće se očituje u onim malim svakodnevnim umiranjima sebi i svojoj sebičnosti. U konačnici, na takvo svakodnevno junaštvo pozvani su svi ljudi dobre volje. Naime, ljubav i požrtvovnost nikada ne ostaju besplodni već rađaju dobrim plodovima od kojih čitavo društvo ima dobrobiti. U tome da bude onaj koji prvi ljubi, koji je prvi spreman služiti i prvi oprostiti, primjerice u braku, očituje se istinska snaga muškarca, a ne znak slabosti. Takvi muškarci nam trebaju u Hrvatskoj. Ali oni ne padaju s neba, niti se takvima rađaju, njih je potrebno odgajati počevši od malih nogu i odgoja u obitelji, a zatim i uz pomoć drugih odgojnih subjekata.

U tome kontekstu, istinski me raduje rastući broj inicijativa diljem svijeta pa tako i u Hrvatskoj poput škola za dječake, skupina katoličkih muškaraca u župama, programa Exitus, seminara i kampova za muškarce, programa za očeve i sinove, zajednicâ muškaraca koje se utječu svetom Josipu, zaručniku Blažene Djevice Marije. Pokazalo se da je takav oblik okupljanja izraz duboke potrebe muškaraca za bratstvom koje izgrađuje, a da pritom valja voditi računa da ne remeti odnose u obitelji, već da ih unapređuje. U tom slučaju i žene će rado poduprijeti takav oblik okupljanja.

Neka sveti Josip, uzor očeva, zaštitnik obitelji i Hrvatske, bdije nad tim nastojanjima i pomogne u njihovom širenju da stasaju novi naraštaji muškaraca u Hrvatskoj koji će autentično i odgovorno ispunjavati svoje poslanje u obitelji, Crkvi i društvu, a da postojeći naraštaji budu osnaženi za to isto poslanje na način kako je to Bog zamislio od samoga početka Stvaranja.

Petar-Krešimir Hodžić, dr. med.