Isus je u svojem govoru na gori pozvao svoje buduće učenike na dublje i potpunije obraćenje. Slijediti Krista nije samo vanjska poslušnost, već odgovarajuća poslušnost srca, prenosi portal Simply Catholic.

Naša vanjska pobožnost i motivi našega srca trebali bi biti povezani, a ne razdijeljeni. Kao što katekizam objašnjava: “Kao nekoć u proroka, Isusov se poziv na obraćenje i pokoru, ne odnosi prvenstveno na vanjska djela, na »kostrijet i pepeo«, postove i mrtvljenja, već na obraćenje srca, na unutarnju pokoru. Pokornička djela ostaju bez nje neplodna i lažna; unutarnje obraćenje, naprotiv, teži da izrazi taj stav vidljivim znakovima, gestama i djelima pokore.“ (br. 1430).

Isus se izravno obratio ovom pitanju u svome učenju o molitvi, milostinji i postu: „Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima“(Mt 6,1).

Za one koji se iskreno žele približiti Isusu, koji teže milošću Isus govori: „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ (Mt 5, 48).

Kad nazočimo misi, najsvetijem događaju, svoju pobožnost tada prakticiramo pred ljudima. Često ne znamo koji su ispravni postupci koji ne. Ne razumijemo geste koje činimo i to nas udaljava od shvaćanja važnosti svete mise. Događa se da ne znamo kada trebamo kleknuti, prekrižiti se, a često ni što kada trebamo odgovoriti. Zaboravimo da je to i nepoštivanje svete mise.

S druge strane događa se i druga krajnost kada ljudi na svetoj misi pretjeruju u svojim osobnim pobožnostima i samim time ignoriraju ono što se događa na svetoj misi. Važno je preispitati se činim li ja to poradi Boga ili da me netko drugi vidi.  Neki u ime “slobode” odbacuju liturgijska pravila i obrasce jer smatraju da to nije bitno. Može se čuti kako govore: „Zaista nije važno kako se molite ili što radite sa svojim tijelom; važno je samo sjediniti srce s Bogom. Trebali bismo biti slobodni, a to znači biti spontani! ”

No, vrag se smije takvoj ideji, jer u našoj težnji da budemo “slobodni”, gotovo je nemoguće usredotočiti se na Boga jer smo tada ponajviše usredotočeni na sami sebe i na mišljenje drugih ljudi oko nas. U tim okolnostima prečesto motiv nije ugoditi Bogu, već hraniti svoj ego.

Kako izbjeći ovaj problem? U tome se sastoji prekrasna sloboda liturgije. U svojoj mudrosti Crkva inzistira na tome da nas liturgijska pravila oslobađaju tiranije pokušaja ugoditi drugima ili sebi.

Crkva u Općoj uputi rimskog misala uči: „Kretnje i držanje tijela, bilo svećenika, đakona i poslužitelja bilo naroda, treba da vode k tomu da čitavo slavlje odsijeva lijepom i plemenitom jednostavnošću, da se uvidi istinsko i puno značenje njegovih različitih dijelova te da se promiče sudjelovanje svili sudionika. Valjat će stoga obazirati se radije na ono što određuju ova Opća uredba i predana praksa rimskoga obreda i na ono što pridonosi općemu duhovnomu dobru Božjega naroda negoli na privatnu sklonost i slobodnu prosudbu. Zajedničko držanje tijela, kojega se imaju pridržavati svi sudionici, znak je jedinstva članova kršćanske zajednice koji su se okupili na svetu liturgiju: izražava i gaji duh i osjećaje sudionika “(br. 42).

Razmislite: Kada je željeznički vlak najslobodniji? Kad ostane na tračnicama tek onda može lutati punom parom u pouzdanim granicama.

A kada smo najslobodniji štovati Boga bez unutarnjeg sukoba miješanih motiva? Kad smo u voljnoj poslušnosti, jednostavno se klanjamo u skladu sa smjernicama svoje majke ljubavi, Crkve. Jer tada možemo biti sigurni da će nas naš Otac koji vidi u tajnosti nagraditi. “I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!” (Mt 6,4).