Rođen je u Zbjegovači (župa Ilova) 25. lipnja 1864., kao drugo je dijete Marijana Pavletića i Ane, rođene Stanković. Istog dana kada je rođen kršten je u crkvi Gospe Snježne u Kutini, župi koja se u to vrijeme protezala sve do rijeke Ilove. U dobi od 11 godina, u siječnju i veljači 1875. Ivan je iskusio bol siročeta, jer su mu u razdoblju od mjesec dana umrli roditelji, pa su zajedno, mlađi brat Vinko i starija sestra Ruža reorganizirali obiteljski život. Stric Vinko, čovjek pošten i ugledan u naselju Zbjegovača, preuzima vodstvo i sudbinu obitelji. Ivan, premda je pohađao osnovnu školu, posvećuje brigu stoci, vodi je na pašu i pomaže obiteljskom gospodarstvu. To je isto tako vrijeme razmišljanja o budućnosti, dok koristi trenutke samoće na obližnjim brdašcima i uzduž prelijepe doline rijeke Ilove. To su također mjesta mnogih bitki u prošlosti između Otomana i kršćanskih knezova: ljepote i povijesti, mjesta koja ujedinjuju urođeni vjernički osjećaj i pomažu Ivanu uzdizati molitve i snove k nebu, donosi Sisačka biskupija.

Sudjelovanje u euharistiji u Kutini, Gojlu i u Međuriću, omogućilo mu je dozrijevanje zauzetog kršćanskog poziva prema crkvenoj tradiciji. Napušta želju da postane liječnik, te uz pomoć strica prelazi u Kutinu, gdje izučava postolarski zanat. Ivan, u dobi od 14 godina, priznaje da mu ova promjena omogućuje svakidašnje sudjelovanje u Euharistiji i zadovoljavanje njegove vjerničke žeđi. Nakon završenog naukovanja prelazi u Križ, u radionicu majstora, a s 21 godinu odlazi na rad u Graz, radionicu u Mariahilfestrasse. Pohađa “Društvo katoličke radničke mladeži”, koje vodi mons. Wehr, a u prosincu 1885. privatno čini zavjet čistoće. Tu je upoznao mladića Alberta Müllera i s njim dogovara odlazak u Rim kako bi ušli u redovničku zajednicu. U lipnju 1887. Ivan se vraća u Kutinu: pozdravlja se s rodbinom, a svoj imetak ostavlja bratu Vinku.

O svojoj odluci da postane redovnik izvješćuje mons. Wehra i svog župnika Karla Pavčeca, a zagrebački nadbiskup izdaje mu pismo preporuke i Ivan preko Dalmacije stiže u Rim. 28. lipnja 1887. Ivan je primljen u Družbu Sinova Bezgrješne. Primio ga je sam Utemeljitelj, blaženi Luigi Maria Monti. Započinje vrijeme pripreme (postulatura). Cijenjen je zbog svojih ljudskih i vjerničkih sposobnosti, te kao osoba vrlo raspoloživa za služenje bolesnicima u bolnici Santo Spirito. Svi su cijenili njegove ljudske i duhovne kvalitete. 9. prosinca iste godine ulazi u novicijat i oblači redovničko odijelo Družbe. Sam otac Monti daje mu ime brat Bonifacije. Nakon trogodišnje formacije, koju je proveo studirajući Pravila redovnika oca Montija i njihovu duhovnost služenja bolesnicima i vršenja postolarskog zanata, u prosincu 1890. polaže prve redovničke zavjete. U Saronnu, u kući Matici (nedaleko Milana) vrši svoj zanat postolara i poučava o tom poslu siročad. Njegove stručne sposobnosti, a nadasve njegova duboka duhovna i ljudska osjetljivost, pomažu mladima rasti u vjeri, ljubavi i nadasve nadi u bolju budućnost. Po povratku u Rim 1892., brat Bonifacije vrši dužnost zamjenika učitelja novaka. 25. ožujka 1896. polaže doživotne zavjete i u lipnju ga Utemeljitelj imenuje učiteljem novaka. Godinu dana kasnije, 4. studenog 1897. umire u Rimu od tuberkuloze u dobi od 33 godine.

Sluga Božji brat Ivan Bonifacije Pavletić (službeno proglašen u Rimu 13. svibnja 2016.) za života i nakon smrti priznat je kao svetac i taj glas traje sve do naših dana.

Njegovo ime nose dvije važne institucije: “Zaklada Ivanova kuća” kojoj je cilj razvijanje volonterstva radi promicanja društvene solidarnosti te pomoći oboljelima od Alzheimerove bolesti i drugih demencija te članovima njihovih obitelji, pružanje psihosocijalne podrške te savjetovanje radi prevencije bolesti i promicanja zdravlja te “Zaklada fra Ivan Bonifacije Pavletić” čija je svrha stipendiranje uspješnih studenata u potrebi s područja Sisačke biskupije.