„U ovo vrijeme, kad je svijet zastario, Crkva je iznjedrila dva reda; i oni su joj, poput orlova, vratili mladost.“ Burchard iz Ursberga (umro oko 1230.) poetski hvali fenomen svoga vremena: reformu Katoličke Crkve odozdo, potaknutu novoutemeljenim pokretima Reda propovjednika i Manje braće, kasnije poznatijim kao dominikanci i franjevci.

Nikako se nije moglo predvidjeti da će Papa priznati reformne pokrete Dominika iz Caleruege (1170.-1221.) i Franje iz Asiza (1181.-1226.). Gledajući unatrag, pravo je čudo da je Franjo proglašen svetim dvije godine nakon smrti – a da nije završio spaljen na lomači ili u zatvoru. Tri su događaja u začetku mogla brzo zaustaviti pokret asiškog mladića.

S jedne strane, bili su križarski ratovi u jugozapadnoj Europi protiv reformatorskih pokreta kao što su katari, albigenzi i valdenzi. Drugo, deset godina nakon Franjine smrti, njegov dugogodišnji pokrovitelj i podupiratelj, papa Grgur IX., već je uspostavio inkviziciju. Konačno, papa i kurija tada su postigli razinu moći rijetko viđenu u 2000 godina kršćanskog Zapada. Dobro je došao radikalni propovjednik siromaštva i poniznosti, no Franjo je jednako lako mogao biti proglašen heretikom kao i svetim.

Kad je razmaženi Giovanni di Pietro di Bernardone, zvani Francesco, u proljeće 1208. ocu bacio halje sina bogatog trgovca i oko sebe okupio sličnomišljenike u kostrijeti s pojasom, slijedio je ideal vitae apostolicae. To je bilo popularno u to vrijeme. Osnova za ovakav način života je prizor u Novom zavjetu u kojem Isus šalje svoje učenike. Trebaju krenuti bez torbe i novca, promijeniti odjeću i biti samo u sandalama. Nigdje se ne bi smjeli duže zadržavati.

Brzo su mu se pridružili laici i klerici iz Asiza i okolice, formirajući prvu malu hodajuću zajednicu. Godine 1209. Franjo je napisao svojevrsni programski manifest – zbirku biblijskih citata. Predaje ga papi u Rimu.

Inocent III. usmeno pristaje na projekt. Ali prije nego što bilo što potpiše, želi pričekati da se eksperiment razvije. Zato što se to na mnogo načina moglo usporediti s nastojanjima evangeličkog pokreta valdenza. Ovaj reformatorski pokret južnofrancuskog trgovca Petrusa Valdesa osuđen je kao heretički 1184. godine.

U međuremenu, Franjin pokret stvarno uzima maha. On ga naziva manjom braćom, u smislu skromne i ponizne braće. Do 1220. pokret je imao više od 3000 članova, ali je bio u opasnosti da izmakne kontroli. Franjo brine za red, ali želi predati vodstvo. Osim toga, kardinal Ugolino, službeni pokrovitelj pokreta, poziva da se bratstvo pretvori u crkveni red, uključujući pripremu odgovarajućih pravila reda.

Prema uputama Rimske kurije i uz Ugolinuovu potporu, Franjo je 1223. godine napisao ono što je danas treća verzija pravila. Nakon što ih je donio Generalni kapitul Reda, potvrdio ih je papa Honorije III. 29. studenoga 1223. papinskom bulom „Solet annuere“.

Kako bi se mogao obuzdati društveno kritički „način života manje braće“, u prvom se poglavlju pojašnjava, osim života „bez posjeda i u čistoći“, prije svega hijerarhija poslušnosti: Franjo prema papi, manja braća prema Franji. To vrijedi i za njihove nasljednike. Svatko tko ulazi neka proda svoju imovinu i da je siromasima – a ne redu.

Zašto moćni Papa potpisuje statute pokreta zanesenog siromaštvom? Je li sumnjao da je Franjo bliži Isusovom životu nego Rimska kurija? Na to je već upozoravao njegov prethodnik Inocent III.: Svatko tko se miješa u poslove ovoga svijeta neće izaći neokaljan.

Manja braća i drugi franjevački muški redovi svoj trajni uspjeh ne duguju samo svojoj skromnosti. Uskoro su, poput dominikanaca, također korišteni za progone krivovjerja. Mandat i ovlasti papa, biskupa i svjetovnih knezova daju dodatni pritisak pokretu i njegovom širenju svijetom.

Da je izvorna ideja pobožnog Franje iz Asiza još uvijek živa, govori izbor imena i programa Jorgea Marija Bergoglija, koji je 790 godina kasnije postao papa – i nazvao se Franjo.