Gostujući na Hrvatskom katoličkom radiju 2019. godine u emisiji “Aktualno” koje je i posljednje njegovo gostovanje na HKR-u, ali i jedan od njegovih posljednjih velikih razgovora za medije, biskup Mile Bogović govorio je kako je to biti prvi biskup jedne biskupije, krenuti s jednom poviješću. Osvrnuo se na svoj svećenički put koji je, kako je u šali volio reći, započeo u Krivom Putu. Analizirao je napetosti u odnosima Srpske pravoslavne i Katoličke Crkve, posebice u slučaju Stepinčeve kanonizacije.

Prisjećajući se svojih početaka istaknuo je: “O tome kakvi se temelji postave ovisi kako se poslije može graditi. Ja sam tu biskupiju na neki način mislio i prije i pripremao kao povjesničar, kao onaj koji zna kako je bilo prije na tim prostorima i koji čita sadašnjost i misli kako bi ona trebala izgledati”.

Prepoznat je kao vrsni povjesničar i znanstvenik, ali prije svega svećenik, vjernik i čovjek koji Hrvatsku osjeća, živi i ljubi te čuje bilo svoga naroda. Pojašnjavajući otkud mu ljubav prema povijesti istaknuo je: “Ja sam iz Slunja, preko Korane su bili pravoslavci i u neko vrijeme, a to je bilo ratno vrijeme, naši ljudi su govorili da će trebati ići na Koranu, da ne bi oni prešli preko. A ja sam još kao dijete mislio ‘a zašto se treba bojati onih preko’ Poslije sam tu misao nastojao razraditi, pa sam radio i doktorsku radnju o odnosima katolika i pravoslavaca, a time sam se bavio cijeli život”.

Svećeničku službu obnašao je prvo u mjestu koje se zove Krivi Put i posvjedočio je kako je upravo tu doživio svećeničko iskustvo. “Jedanaest i pol kilometara iza Senja nalazi se mjesto Krivi Put u kojem sam dobio prvu svećeničku službu. Bio sam kapelan u Senju i upravitelj župe Krivi Put. Tada nije bilo neke jake prometnice da bih se mogao voziti, nije bilo niti vozila. Uglavnom sam iz Senja u Krivi Put išao pješke. To je tri i pol sata do crkve, a na povratku odozgor dva i pol jer nizbrdo se ipak kotrljam brže. Ali puno puta je netko bio sa mnom tako da se pješke mnogo toga bolje upozna, pogotovo ljude. Tamo sam naučio čitati ljude i njihove prilike. To mi je bila velika pomoć cijeli život i pouka da prije nego što doneseš sud o knjizi moraš je dobro pročitati, prije nego dadeš sud o narodu trebaš ga dobro pročitati. Tamo sam na neki način bio i prisiljen da budem blizu ljudima i sada kad sretnem nekoga iz Krivog Puta osjećam da je to kao netko iz moga rodnoga mjesta jer sam se njima tako približio, a kaže se i da je prva ljubav najjača i najteže se zaboravlja.

U Krivom Putu doživio sam i nešto neočekivano. Jedna bolesnica je željela da dođem k njoj. A ja sam u tim pješačenjima i u popravku crkve bio već dosta umoran i mislio sam pa što ja mogu toj bolesnici učiniti, uliti nadu koja je u meni slaba. Borio sam se dugo vremena i na koncu, ali iskreno to kažem, kad sam išao k njoj osjećao sam se kao da me nešto gura natrag, a ja sam se svom snagom borio da probijem taj obruč. Ali kad sam došao tamo to je bilo nešto sasvim drugo.

Ta žena koja je bila teško bolesna, imala troje male djece, uspjela je misliti o teškoćama drugih. Rekla je da zna da je meni teško kao mladom kapelanu, da trebam puno pješačiti i pročitala je sve moje brige i muke, imala je vremena. Ona je meni dala utjehu koja je mene gotovo preporodila.

Rekao sam pa dobro, mlad sam i zdrav i tu cmizdrim, a ona je na samrtničkoj postelji i ima troje djece i ne zna kako će im osigurati budućnost jer muž je okolo tražio posao i u takvim okolnostima ona je meni dala utjehu. Taj doživljaj u Krivom Putu ostavio je trajni pečat na meni i mogu reći da sam zahvalan i toj osobi i s njezinom djecom sam ostao u dobrim odnosima kao da su mi braća i sestre. Nakon povratka iz Rima biskup me je poslao da budem župnik u Praputnjaku, pa samo rekao ‘E sad sam se ispravio, ono je bio Krivi Put, a ovo je pravi put Praputnjak’. U Praputnjaku sam osjetio ljepotu biti župnikom”, rekao je.

Osjetio sam da nam jedini svećenik prijateljski pristupa i da nam želi dobro.

Mon. Bogović govoreći o svom svećeničkom pozivu rekao je: “Poslije rata računalo se da mi djeca na selu možemo držati plug, čuvati ovce. Ali meni su rekli da jedan treba ići u školu. Ja sam rekao da neću ići u školu da budem činovnik jer znadem da je činovništvo u ono vrijeme bilo protiv nas. Onda sam rekao da ću ići za popa. Osjetio sam da nam jedini svećenik prijateljski pristupa i da nam želi dobro. I to je bio neki signal da ja krenem u tom smjeru, a zapravo nisam ni znao postoji li sjemenište, poslije su me uputili i tako sam dospio u pazinsko sjemenište”.

Naglasio je da je sretan i Bogu zahvalan zbog tog odabira te da nikada nije požalio zbog toga odabira. “Htio sam biti svećenik, osjetio sam kako smo mi bili progonjeni poslije rata, i želio sam narodu dati neku utjehu. Izabrao sam taj put vjerujući da postoji malo zvanja u kojima bih mogao više za njih učiniti nego što mogu kao svećenik”, rekao je mons. Bogović.

Izabrao sam taj put vjerujući da postoji malo zvanja u kojima bih mogao više za njih učiniti nego što mogu kao svećenik

Stvaranje nove biskupije je zaista izazov za sve pa tako je to bilo i u trenucima stvaranja Gospićko – senjske biskupije. Mons. Bogović je istaknuo je da u samostalnoj hrvatskoj državi treba misliti Hrvatsku na hrvatski način. “Ovo područje je svakako bitna karika između hrvatskog sjevera i juga i tu ju je trebalo ojačati. Kao crkveni povjesničar i kao svećenik radio sam na tome da Crkva dođe s najjačom institucijom na taj prostor. Vjerovao sam da to može pridonijeti ne samo da Lika bude čvrsta nego i Hrvatska jer je ta najosjetljivija karika čvrsta. Kada je Lika bila jaka, kad nije bila samo most preko kojega se prelazi, pogotovo kao sada, nego kada je tu stvarno bilo života i stvaranja i umjetničkog i proizvodnje, onda je i Hrvatska bila jaka”. rekao je.

“Učio sam čitati narod i vjerujem da sam ga pročitao. Kad sam nešto predložio narodu pa sam vidio da oni mene nekako blijedo gledaju, onda sam vidio da nisam narod dobro pročitao. Ali kada sam vidio da narod nešto prihvaća kao svoje, onda sam znao da sam ga pročitao”, prisjetio se.

Govoreći o bl. Alojziju Stepincu rekao je: “Teško se može očekivati neki konstruktivni dijalog dok se jasno ne odvoji vjera od državne politike. Stepinac je prihvatio hrvatsku državu i može se reći da i Srbi imaju pravo na svoju državu. Stepinac je rekao da Hrvati imaju pravo na svoju državu, ali ne na bilo kakvu, nego na državu koja će biti pravedna, koja neće progoniti ni jedan narod, niti Židove, niti Srbe. Dakle to je Stepinčeva ideja i njegova suradnja s državom. On kaže da Hrvati imaju pravo na svoju državu, ali ne da u toj državi rade po nekim paragrafima koji su protiv drugih naroda i koji su protiv morala. Stepinac je rekao Srbima i Židovima da ako su ugroženi dođu k njemu. Stepinac se nikada nije poistovjetio s politikom fašizma ili ustaštva”.

Stepinac je rekao da Hrvati imaju pravo na svoju državu, ali ne na bilo kakvu, nego na državu koja će biti pravedna, koja neće progoniti ni jedan narod, niti Židove, niti Srbe.

“Papa ima pravo pitati za mišljenje najviše predstavnike Srpske pravoslavne Crkve kada se radi o blaženom Alojziju Stepincu i nema osporavanja toga prava. Ali može se analizirati koliko je to povijesno, crkveno i teološki opravdano u smislu dosadašnjih zakona i propisa. U tom smislu dogodilo se nešto što mislim da nije dobar potez za Crkvu. Ali ipak mislim da to neće štetiti Stepincu kao osobi i njegovoj svetosti. Dapače, mislim da ove kušnje na koje je stavljen on pa i naš hrvatski narod mogu pomoći da istina bolje dođe na vidjelo. Da nije Papa osnovao mješovito povjerenstvo Srpske pravoslavne i Katoličke Crkve ne bi se moglo reći, kao što se sada može kazati, da Stepinčevi tužitelji nisu donijeli ni jedan jedini valjani dokument koji bi ga osporavao. Sada se to može vidjeti” naglasio je.

“Nama je povijest nepoznata, mnogo toga je propušteno, a mnogo toga je iskvareno. Dao sam si zadatak da tu povijest na neki način spasim. Uskoro će biti objavljen zbornik meni u čast koji upravo nosi naslov „Spašavanje povijesti“. Uključila su se 54 znanstvenika da moju ideju o spašavanju povijesti prikažu sa svoje strane”, zaključio je mons. Mile Bogović.