Budi dio naše mreže

"Potrebno je tražiti načine kako učvrstiti 'put istinskog jedinstva', kojemu nas vodi Isus"

O vjerničkoj i nacionalnoj povezanosti Hrvata govori biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Petar Palić koji je u svom životnom hodu već do sada prošao mnoge državne granice kako bi služio tome narodu.

/ mp

Biskup Petar Palić potječe iz Janjeva na Kosovu. Rođen je 3. srpnja 1972. u Prištini, kao najstariji od petorice sinova u obitelji oca Antona i majke Zore, rođ. Gucić. Osnovno obrazovanje stekao je u Janjevu, a Klasičnu gimnaziju pohađao u Skopju i Subotici, nakon čega je od 1990. do 1995. studirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Za svećenika Dubrovačke biskupije zaređen je 1996. Potom je doktorat iz teologije postigao 2009. na Teološkom fakultetu Karl-Franzens Sveučilišta u Grazu. U Dubrovačkoj biskupiji obnašao je različite službe: predstojnika Katehetskog ureda (1996. – 2005.), osobnog tajnika dubrovačkog biskupa (1998. – 2005.), ravnatelja Ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika (1999. – 2017.), biskupskog vikara za pastoral (2009. – 2011.), generalnog vikara (2011. – 2017.). Na Izvanrednom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije 25. siječnja 2017. izabran je za generalnog tajnika HBK-a. Papa Franjo imenovao ga je hvarskim biskupom 9. ožujka 2018., a za biskupa je zaređen 30. travnja iste godine u hvarskoj katedrali uzevši za geslo: Na tvoju Riječ. Za šestog po redu biskupa mostarsko-duvanjskog i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskog, nakon uspostave redovite crkvene hijerarhije u BiH, imenovan je 11. srpnja 2020., a službu je preuzeo 14. rujna.

Donosimo razgovor s mons. Palićem objavljenog na Nedjelja.ba.

Preuzvišeni, iz Vašega se životopisa može iščitati cijela jedna dinamika hrvatskoga naroda: od Kosova, preko Skopja, Subotice i Zagreba, do Dubrovnika i Hvara pa, evo, Mostara. Kakav su to narod Hrvati? Možemo li govoriti o nekim općim odlikama?

Na dan svoga imenovanja sam rekao, a to sam osobno iskusio i ponavljam i sada, da je naš Bog Bog iznenađenja. Kročio sam putovima kamo me je Providnost vodila. Mnogo puta u nepoznato. Ali uvijek s povjerenjem u Njegovu očinsku ruku.

Neka, sukladno ovome, prva odlika Hrvata bude da su vjernički narod, posebno odan štovanju Blažene Djevice Marije. Hrvati su ponosan narod, ali taj im ponos nije bio radi uznositosti i ponižavanja drugih. Povijest ih je učila da se ponašaju zaštitnički prema svome, ali to nipošto ne isključuje poštivanje drugoga i drukčijega. Nadalje, Hrvati su vrijedan narod. Rođen sam u prosječnoj radničkoj obitelji i znam kako su se i moji roditelji, ali i drugi roditelji trudili i koliko su se odricali da bi svoju djecu stavili na pravi put. U prigodi svoga pastoralnog pohoda Australiji i Novom Zelandu u studenome prošle godine, osvjedočio sam se u postignuća hrvatskoga čovjeka na tom kontinentu. Ispunjala me ponosom činjenica da su neke ulice nazivane po našim ljudima i slušati od biskupa tih mjesnih Crkava da su sretni što imaju Hrvate u svojim biskupijama.

Još kad bismo uspjeli iskorijeniti zavist, ljubomoru i podjele iz našega nacionalnog bića, gdje bi nam bio kraj.

Živeći u različitim državnim i geografskim okvirima, imaju li Hrvati osjećaj nacionalnoga jedinstva i pripadnosti? Ili ni na ovom polju ne možemo generalizirati?

Mislim da se na ovo pitanje ne može dati jedinstven odgovor. Svakako da se može primijetiti da se Hrvati drže zajedno i podržavaju jedni druge kad žive negdje dalje od svoje domovine, bila to Hrvatska ili Bosna i Hercegovina, ili kad se pokaže neka velika potreba. Potvrda ovoj tvrdnji nam je naša bliža i daljnja prošlost.

Koju ulogu katolička vjera ima u identitetu ovoga naroda? Prepoznaju li se procesi otuđenja od vjere u aktualno vrijeme postmoderne?

Katolička vjera je oblikovala identitet hrvatskoga naroda. Ali ne samo hrvatskoga. Katolička vjera je oblikovala identitet suvremene Europe. Žalosno je promatrati činjenicu kako se velika većina europskih zemalja stidi svojih kršćanskih korijena i čini sve da te vrjednote i ti korijeni ne budu prepoznatljivi u društvu. I kod nas se s vremena na vrijeme pojave glasovi koji žele dovesti u pitanje jednu ili drugu stvarnost povezanu s katoličkom vjerom, odnosno Crkvom.

Međutim, moramo jednoj drugoj činjenici pogledati u oči. Neki suvremeni teolozi govore o „umornom kršćanstvu“ u Europi. Pokojni teolog i moj nekadašnji profesor p. Tomislav Janko Šagi Bunić napisao je knjigu Kršćanstvo ne može biti umorno, u kojoj su prikupljene njegove propovijedi iz zagrebačke katedrale. Očito smo postali umorni od trčanja za onim „imati“, pri čemu smo zaboravili da je važno i ono „biti“. K tome, jedan od velikih izazova današnjice jest proces sekularizacije koji ostavlja svoje tragove i pokazuje se kao veliki izazov koji iziskuje adekvatan i konkretan odgovor.

Pod sintagmom „Crkva u Hrvata“ misli se na živi zbroj katoličkih vjerničkih zajednica koje egzistiraju na hrvatskom govornom području, u nekoliko različitih država. Koliko je ta Crkva u današnjici ujedinjujuća snaga? Na čemu bi se to poglavito zrcalilo?

Dok nije bilo samostalne države Hrvatske, odnosno Bosne i Hercegovine, Crkva je odigrala nezamjenjivu ulogu u očuvanju nacionalnog identiteta i u domovini i u svijetu djelovala kao čimbenik koji ujedinjuje. Država polako preuzima ili bi trebala preuzeti neke djelatnosti koje nisu u svezi s izravnim poslanjem Crkve (hrvatski klubovi ili škole itd…), a našim katoličkim misijama ostaje zadaća okupljati katolike hrvatskoga govornoga područja i čuvati u njima iskru onog specifično hrvatskog u krilu i u zajedništvu sveopće Crkve. Što se tiče konkretno Hrvatske i Bosne i Hercegovine, dvije biskupske konferencije usko surađuju na mnogim područjima kao što su: liturgija, Papinski hrvatski zavod Sv. Jeronima, martirologij, hrvatska inozemna pastva, i smatram da to djelovanje treba sve više poticati i učvršćivati. Različiti prigodni susreti na različitim razinama pridonose učvršćivanju jedinstva i promicanju zajedništva.

U svom ste govoru na objavi imenovanja biskupom mostarsko-duvanjskim, uz ostalo, kazali da ćete sve snage uložiti kako bi se „izgrađivalo Kristovo kraljevstvo i učvršćivao ‘put istinskog jedinstva’“. Na što ste konkretno mislili pod „istinskim jedinstvom“?

To je sintagma koju je papa Franjo izgovorio u jednoj homiliji u domu Sv. Marte. Papa je u toj propovijedi, između ostalog, rekao da postoje dva puta: put istinskog jedinstva kojim nas želi voditi Isus, i put lažnog jedinstva u kojem se ogovara, osuđuje i dijeli (Homilija 17. svibnja 2018.). U situaciji i u okolnostima u kojima živi Crkva u Hercegovini smatram da nam je potrebno tražiti načine kako učvrstiti taj „put istinskog jedinstva“ kojemu nas vodi Isus. Ništa više, niti išta manje.

Današnja država Bosna i Hercegovina plod je sporazuma u Daytonu koji ove godine bilježi četvrt stoljeća od nastanka. Kako gledate na taj međunarodni dokument i aktualnu situaciju koju narodi u ovoj zemlji žive?

Zanimljivo je, pomalo i obeshrabrujuće, pročitati ovih dana izjavu jednoga od svjetskih političara koji su igrali važnu ulogu na ovom prostoru. Taj visoki međunarodni dužnosnik je izjavio – ukoliko su mediji točno prenijeli – da je Daytonski sporazum Bosnu i Hercegovinu učinio nemogućom za upravljanje i da joj prijeti raspad, te da su temeljna prava mnogih Bosanaca i Hercegovaca izbrisana Daytonskim sporazumom. Nakon ovoga, a i nakon svakodnevnih nejasnoća i problema u odnosima među političarima, s pravom se postavlja pitanje je li, osim prestanka rata, ovaj međunarodni dokument išta drugo riješio.

Kako ocjenjujete ulogu i angažman političkoga vodstva Republike Hrvatske u nastojanju ostvarenja političkih i ostalih prava Hrvata u BiH? Opraštajući se od njih, kazali ste kako se nadate da će suradnja biti još intenzivnija „osobito u očuvanju identiteta i zaštiti prava hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini“…

Slušajući i čitajući izjave pojedinaca, čini mi se kao da narodi na prostorima bivše Jugoslavije imaju jednu zajedničku dijagnozu: kolektivni Alzheimer. Nije mi namjera prizivati duhove prošlosti jer je rat „poguba (propast) ljudske naravi“, kako reče veliki Držić u Dundu Maroju, ali bez istine i pravde ne možemo graditi budućnost. Dijelim mišljenje uvaženih pojedinaca i sudionika važnih političkih procesa iz bliske prošlosti da „pored SAD-a najveće zasluge za opstanak BiH idu Hrvatskoj“ (Mate Granić). K tome, čini se da su neke promjene Daytonskog sporazuma, zahvaljujući nekim visokim predstavnicima, pogoršale položaj Hrvata u BiH. Odnosno, dovedena je u pitanje konstitutivnost i suverenost Hrvata u mnogim elementima. Hrvatska, kao potpisnica Daytonskog, ali i drugih sporazuma koji se tiču Bosne i Hercegovine, ima odgovornost za stabilnost Bosne i Hercegovine, a jednako tako za ravnopravnost i konstitutivnost Hrvata u Bosni i Hercegovini. Naravno, u okviru međunarodnih ugovora i međunarodnih mehanizama i osluškujući ono što kažu ljudi na terenu.

Kakav je profil svećenika kojega zahtjeva današnje vrijeme i aktualna situacija u BiH?

Smatram da je prošlo vrijeme svećenika s nekim posebnim privilegiranim statusom, odnosno onoga koji se razumije u sve, iako katkad okolnosti zahtijevaju široki svećenički angažman. Iako se čini da svećenik u današnjem društvu postaje sve manje relevantan, ipak ljudi danas trebaju svećenika. Mnogi su crkveni dokumenti nakon Drugog vatikanskog sabora govorili o identitetu i službi svećenika.

Na početku svoga javnoga djelovanja, Isus je u nazaretskom Hramu pročitao tekst iz Knjige proroka Izaije o nekim karakteristikama Sluge Jahvina i zaključio: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima“ (Lk 4,16-21).

Današnje vrijeme treba svećenika služitelja i svjedoka. Svjedoka koji svojim životom svjedoči, utjelovljuje i potvrđuje da se te Isusove riječi doista i danas ostvaruju. Danas, odnosno u svakoj ljudskoj životnoj situaciji, za sve ljude. Potrebni su nam svećenici koji će svojim životom svjedočiti da nitko i ništa čovjeka ne može rastaviti od milosti Božje.

Današnje vrijeme traži svećenika koji je svjestan da sve izazove može izdržati samo ako ostane u živoj vezi s Onim koji ga je pozvao. Jedino će tad moći prikupiti snagu da može ostati s ljudima na krivudavim stazama njihova života i pratiti ih na tom putu.

U javnosti je dosta odjeknula Vaša nastupna propovijed u Mostaru 14. rujna 2020. u kojoj ste, uz ostalo, kazali da želite „sanjati Bosnu i Hercegovinu kao zemlju koja ujedinjuje, a ne dijeli“. Koji je put da ovaj san postane java?

Treba sve učiniti da se sva tri naroda osjećaju konstitutivno, suvereno i ravnopravno.

Očito je kako je to prvotna odgovornost političara. No, što i kako Crkva može doprinijeti?

Crkva nema, niti koristi političke mehanizme, niti joj je to potrebno. Ona je pozvana propovijedati evanđelje Isusa Krista i pozivati na poštivanje prava i dostojanstva svakoga, osobito ugroženih.

Čini se kako su Hrvati kao nijedan drugi narod u BiH podijeljeni na Hercegovinu i Bosnu i napose Posavinu, franjevce i dijecezanske svećenike, „prohrvatske“ i „probosanske“ političke opcije… Iz različitih razloga, čak i na crkvenom planu nekada se susretnemo s činjenicom da je teško realizirati neke zajedničke poduhvate. Živeći doskora izvan granica ove države, dijelite li taj dojam? I ako da, što činiti da se to promijeni nabolje?

Mogu se, nažalost, samo složiti s Vašom tvrdnjom. U vrijeme rata jednu su stariju ženu, podrijetlom iz Letnice na Kosovu, na graničnom prijelazu između Srbije i Hrvatske srbijanski policajci, da bi ju isprovocirali, upitali voli li više Miloševića ili Tuđmana. Starica, pobožna vjernica, zdravog jednostavnog promišljanja, odgovorila im je: „Nama je Tuđman otac, a Milošević svekar. Oca volimo, a svekra poštujemo.“ U svojoj jednostavnosti ta je žena poručila njima da ona zna da je važno voljeti i poštovati.

Sjećam se da mi je jedan klerik s ovih prostora prije koju godinu rekao: „Znaš, oni koji najglasnije kritiziraju Hrvatsku, prvi su podnijeli zahtjev za državljanstvo RH i putovnicu.“ Čini mi se da olako posežemo za kritikom, a konstruktivnih prijedloga nemamo. To nas pretvara u dežurna gunđala.

Volimo i poštujmo i Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu koja je, također, domovina hrvatskoga naroda. Ljubav je kadra učiniti čudesa. Vrijeme je i da pojedinci shvate da smo članovi Katoličke Crkve.

Od posljednjega rata naovamo prošlo je 25 godina. Poput Izraelaca po povratku iz Babilonskoga sužanjstva, tako smo i mi najprije krenuli u materijalnu obnovu. No, Pismo bilježi da je uslijedila i ona duhovna (usp. Neh 8). Koji su aktualni pastoralni izazovi s kojima se susreće Crkva u BiH?

Bilo bi veoma neodgovorno da odmah na početku svoje biskupske službe pružim, ne cjelovitu, nego bilo kakvu sliku o pastoralnim izazovima s kojima se susreće Crkva u BiH. Međutim, već osjećam da je zajednički izazov iseljavanje, sekularizacija koju smo spomenuli, odgoj laika za odgovorni angažman u društvenom i crkvenom životu i odgoj za zajedničku odgovornost. U tom promišljanju o pastoralnim izazovima ne bismo, međutim, smjeli zaboraviti naše temeljno poslanje: naviještati i svjedočiti Isusa Krista i njegovo evanđelje.

Ključne riječi:
biskup petar palić

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja