U predvečerje svetkovine Božjeg milosrđa, 30. travnja 2011., stotine tisuća hodočasnika iz cijelog svijeta cijelu je noć bdjelo u molitvi čekajući u redu ulazak na Trg sv. Petra kako bi sudjelovali u Misi beatifikacije Ivana Pavla II., koji je umro u predvečerje ove svetkovine, 2. travnja 2005. Kada su službe sigurnosti otvorile ulaze na Trg sv. Petra, trg se vrlo brzo ispunio hodočasnicima. Preostalo mnoštvo tiskalo se u ulici della Conciliazione i u brojnim pokrajnjim ulicama i trgovima. Desetci tisuća hodočasnika koji nisu mogli ući u Vatikan okupili su se na prostoru Circo Massimo, moleći i prateći beatifikaciju putem velikih video zidova, prenosi portal Božje milosrđe. 

Sv. Misa beatifikacije započela je u 10 sati. Dok je papa Benedikt XVI. čitao obrazac proglašenja blaženim Ivana Pavla II., otkriven je njegov portret. Slika nasmiješenog Pape bila je spuštena niz glavnu ložu Bazilike sv. Petra. Sabrani hodočasnici teško su mogli suspregnuti suze ganuća i radosti koju su izrazili burnim pljeskom.

Nakon toga, francuska redovnica Marie-Simon Pierre koja je na čudesan način ozdravila od uznapredovale Parkinsonove bolesti po zagovoru Ivana Pavla II. donijela je Papinu relikviju na oltar. Pratila ju je s. Tobiana koja se za bolesnog Papu brinula posljednjih godina njegova života.

Pomogao nam je ne bojati se istine, jer istina je jamstvo slobode!

Na svečanosti beatifikacije sudjelovale su delegacije iz 87 zemalja svijeta, s predsjednicima država i vlada na čelu. Prisutna su bila i izaslanstva svih kraljevskih obitelji. Bilo je 2300 akreditiranih novinara, a cijelu je svečanost prenosilo 1300 svjetskih televizijskih postaja.

Za vrijeme homilije sv. otac Benedikt XVI. rekao je: “Ivan Pavao II. je blažen zbog svoje snažne, apostolske i velikodušne vjere.” Za geslo svog pontifikata uzima rečenicu sv. Ljudevita Marije Montfortskoga: Sav sam tvoj i sve što imam tvoje je. Zahvaljujući svojoj herojskoj vjeri Ivan Pavao II. “otvorio je Kristu društvo, kulturu, političke i ekonomske sustave… Svojim svjedočanstvom vjere, ljubavi i apostolskom hrabrošću, popraćenim velikim ljudskim nabojem, ovaj primjeran sin poljskog naroda pomogao je kršćanima cijelog svijeta da se ne boje zvati kršćanima, da pripadaju Crkvi, govore o Evanđelju.

Dao nam je snagu da vjerujemo u Krista!

Jednom riječju: pomogao nam je ne bojati se istine, jer istina je jamstvo slobode. Još sažetije: dao nam je snagu da vjerujemo u Krista, jer je Krist Redemptor hominis, Otkupitelj čovjeka, što je središnja tema njegove prve enciklike i nit vodilja svih ostalih. (…) Njegova je poruka slijedeća: čovjek je put Crkve i Krist je put čovjeka. (…) Primjer njegove molitve uvijek me doticao i izgrađivao: on je uranjao u susret s Bogom i usred višestrukih zadaća svojega služenja. Zatim njegovo svjedočenje tijekom patnje: Gospodin ga je polako lišio svega, a on je ostao uvijek „stijena“, kakvog ga je Krist želio.

Njegova duboka poniznost ukorijenjena u osobnom jedinstvu s Kristom nastavila je voditi Crkvu i dati još jasniju poruku svijetu upravo kada su fizičke snage nestajale. Tako je na izvanredni način ostvario poziv svakog svećenika i biskupa: postati jedno s onim Isusom kojeg svakodnevno prima i pruža u Euharistiji. Blago tebi, ljubljeni Ivane Pavle II, jer si povjerovao! Nastavi – molimo te – s neba jačati vjeru Božjeg naroda.”

Ne bojte se otvoriti Kristu vrata svojih srdaca!

Po svojoj beatifikaciji Ivan Pavao II. pozvao je sve nas s još većom snagom nego je to činio za zemaljskog života po svojoj duhovnoj baštini koju nam je ostavio: Ne bojte se otvoriti Kristu vrata svojih srdaca! Ne bojte se ići putem svetosti; ne bojte se svakodnevno govoriti Kristu: “želim biti svet, želim biti onakvim kakvog me Ti, Gospodine, želiš!” Ne bojte se svakodnevno ići za Kristom putem zapovijedi i Evanđelja, putem vjere koja djeluje po ljubavi.

Svetost sjedinjenje je s Kristom, ucjepljenje u Krista!

Ne bojte se potpuno se pouzdati u Krista koji nas je ljubio do kraja, uzevši naše grijehe na se otkupljujući ih po svojoj smrti i uskrsnuću. Ne bojte se priznati Kristu svoje grijehe u sakramentu Ispovijedi i uzdati se u Njegovo beskrajno milosrđe.

Ivan Pavao II. posvješćuje nam da je svetost sjedinjenje s Kristom, ucjepljenje u Krista: “Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.” (Iv 5, 15) Ucjepljenje u Krista ili sjedinjenje s Njim, čini čovjeka sudionikom u životu i ljubavi samog Boga i postiže puninu ljubavi, slobode i sreće.

Ustanite, hajdemo!

Ivan Pavao II. daje vlastiti primjer i potiče iskoristiti tu jedinstvenu priliku i krenuti na put koji vodi do punine sreće, odnosno do svetosti. S tom nakanom prvo odi na sv. Ispovijed, priznaj sve svoje grijehe, a po primanju sv. Pričesti reci Isusu da želiš da te On očisti, oslobodi od okova zla i da izliječi tvoje grijesima izranjeno srce. Zamoli Ga da te nauči ljubiti čistom ljubavlju i učini svetim. Svakodnevno, po primjeru Ivana Pavla II., potpuno se predaj Isusu po Mariji! Predaj mu svoju prošlost, sadašnjost i budućnost, sve što jesi i što posjeduješ. U svakodnevnoj molitvi ponavljaj: Sav sam Tvoj / Sva sam Tvoja.

Svima koji se još uvijek kolebaju Ivan Pavao II. upućuje svoj poziv: Ustanite, hajdemo! i umiruje: “Ako te riječi označuju i vrijeme kušnji, velike borbe i mučni križ, ne smijemo se ničega bojati. Riječi te u sebi nose i radost i mir koje su plodovi vjere. Božja ljubav ne opterećuje nas teškim bremenom koji nismo u stanju nositi, niti pred nas stavlja zahtjeve koje ne bismo mogli ispuniti, jer ako poziva, tada i dolazi s potrebnom pomoći.” (Ustanite, hajdemo!)

Odluka volje mora poticati na rad!

Kako bismo svakodnevno išli putem vjere potrebna je samodisciplina. Treba učiniti dnevni raspored i željeznom ga voljom i ustrajnošću realizirati. U svakodnevnom planu posebno vrijeme mora biti određeno za molitvu, za vrijeme kada ćeš biti sam s Kristom, vrijeme za posao i službu drugima kao i za odmor. U sve svoje obveze, posao i molitvu treba uložiti svega sebe, cijelo svoje srce. Treba nadvladati samog sebe, pobijediti vlastiti egoizam koji se javlja u nevoljkosti, u lijenosti i ugađanju sebi. Na koji način? Odluka volje mora poticati na rad, na molitvu i izvršavanje drugih obveza, osobito onda kada se čovjeku najmanje hoće.

Ako, usprkos slabosti i padovima, čovjek bude išao putem zapovijedi i Evanđelja, iščitavajući i ispunjavajući Božju volju u svim segmentima svog života, tada će Krist moći oblikovati njegovo čovještvo, dovršavati djelo svoga stvaranja i učiniti ga svetim.

Foto: rp.pl

Snaga molitve i sakramenata

Potrebno je uvijek imati na pameti da sva duhovna snaga i jakost čovjeka izranja iz molitve. Na molitvi i u sakramentima, a prije svega u Euharistiji, dopuštamo Isusu da mijenja naše srce, oslobađa ga od grijeha i osposobljuje za ljubav. Zato je tako velik propust kada čovjek zanemaruje molitvu ili potpuno prestane moliti. Tada njegov duhovni život kržlja i umire. Čovjek postaje ranjiv, nezaštićen od napada Zloga koji ga zarobljuje i njime manipulira.

Svakog dana treba odrediti točno određeno vrijeme za molitvu: Gospina krunica, Krunica Božjeg milosrđa, razmatranje Sv. Pisma, klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom ili drugi oblici molitve. Nije moguće osloboditi se obveze molitve s obrazloženjem da nam se ne da ili da nemamo vremena. Upravo tada kada nam se ne da treba moliti dva puta duže, žrtvujući Isusu svoju bezvolju i loše raspoloženje. Nevoljkost prema molitvi i odgađanje za kasnije najpodmuklija je i najopasnija kušnja zloga duha. Treba biti svjestan postojanja zlih duhova i odlučno im se suprotstaviti. Brigom za duhovni život nije moguće zanemariti redovitu, jednomjesečnu ispovijed. Preporučljivo je pronaći stalnog ispovjednika.

Molitva nas pripravlja na susret s drugima!

Ivan Pavao II. piše: “Sve u mom životu započinjalo je uz noge Krista skrivenog u Presvetom Oltarskom Sakramentu.” (Ustanite hajdemo!) Tajna veličine Ivana Pavla II. upravo je u molitvi, u osobnom kontaktu s Kristom prisutnim u Presvetom Sakramentu. Svakodnevno je za molitvu odvajao nekoliko sati. Iz sv. Mise i molitve crpio je ljubav Kristovu, mudrost, znanje i jakost, jer jedino je Krist Izvor, u kojem “skriveno je sve blago mudrosti i znanja” (Kol 2,3). Sjećajući se krakovskih vremena Sveti Otac piše: “U kućnoj kapelici nisam samo molio već sam i sjedio i pisao. Tu sam napisao svoje knjige, među njima i djelo Osoba i čin. Uvjeren sam da je kapelica mjesto iz kojeg izvire osobito nadahnuće. I veliki je privilegij moći stanovati i raditi u sjeni te Prisutnosti.” (Ustanite, hajdemo!)

Ivan Pavao II. ističe da jedino onaj koji moli može ljubiti svog bližnjega: “Molitva nas pripravlja na susret s drugima. To su susreti u kojima se, zahvaljujući duhovnoj otvorenosti,  možemo upoznavati, razumjeti jedni druge, pa i onda kada nema dovoljno vremena. Ja molim za sve svaki dan. Kada susretnem čovjeka, već se za njega molim i to mi pomaže u kontaktu s njim. Teško mi je reći kako to ljudi prihvaćaju – trebalo bi ih pitati. Ipak, ravnam se po načelu da svakoga prihvaćam kao osobu koju mi šalje Krist – kao onoga kojega mi je On dao.” (Ustanite, hajdemo!)

Sveto pismo oblikuje dušu čitatelja!

Vjera uvijek traži dublje razumijevanje, stoga je neizmjerno važno produbljivanje znanja o vjeri po čitanju dobrih knjiga i katoličkih časopisa. Ivan Pavao II. daje nam po tom pitanju izvrsne savjete: “Uvijek sam bio u dilemi: Što čitati? Trudio sam se izabrati ono što je najvažnije. Toliko toga se objavljuje. Nije sve vrijedno i za preporučiti. Treba znati izabrati i savjetovati se, što čitati. Još kao dijete volio sam knjige. Naučio me tome moj otac. Sjedio bi uza me i čitao mi cijelog Sienkiewicza i druge poljske pisce. Kada je umrla moja mama, ostali smo otac i ja sami. I nije me prestao poticati na čitanje najvrjednije literature.” (Ustanite, hajdemo!)

Među svim knjigama koje su do sada napisane, najveću vrijednost ima Sveto pismo koje oblikuje dušu čitatelja: “Ključni element duhovne formacije  koji je povezan s razmatranjem i molitvom je čitanje Riječi Božje (lectio divina), ponizno i puno ljubavi slušanje Onoga koji govori. U svjetlu i snazi Riječi Božje možemo, naime, otkriti, razumjeti i uzljubiti vlastiti poziv, poći za njim i ispuniti svoje poslanje.” (Pastores dabo vobis)

U vrijeme kušnje

Budemo li ustrajno hodili putem vjere do svetosti, onda ćemo sigurno biti izloženi različitim kušnjama. Ivan Pavao II. daje nam praktičan savjet u takvim situacijama: “Kušnje će nas sigurno snaći. Nije to ništa neobično. To je sastavni dio života u vjeri. Ponekad su kušnje lake, ponekad vrlo teške, a ponekad čak dramatične. U kušnji se možemo osjećati osamljeni, ali milost Božja, milost pobjedničke vjere, nikada nas neće napustiti. Poradi toga, iz svake kušnje, pa i najteže, možemo izići kao pobjednici.” (Ustanite, hajdemo!)

I ovdje Ivan Pavao II. poziva na neustrašivu bitku s vlastitim slabostima i silama zla. Simbol te dramatične borbe i pobjede je stav neustrašivih poljskih vojnika u odnosu prema Hitlerovoj vojsci u rujnu 1939. na Westerplatte koji je do danas ostao znakom “vjernosti u teškoj kušnji”. Treba biti vjeran Kristu sve do kraja, vjeran u čuvanju svih zapovijedi, vjeran u poslušnosti učiteljstvu Katoličke Crkve i Evanđelju.

Budite sveti jer sam ja svet!

Ivan Pavao II. poziva sve nas: “nikada više ‘imati više’ ne može pobijediti. Jer tada čovjek može izgubiti ono najvrednije: svoje čovještvo, svoju savjest, svoje dostojanstvo. (…) Od sebe trebate zahtijevati pa i onda kad drugi od vas ne zahtijevaju. (…) Svaki od vas naići će u životu na svoj Westerplatte. Neki zadatak koji treba izvršiti. Neku pravu stvar za koju se isplati boriti; neku obvezu, potrebu koju se ne može zanemariti. Nije moguće dezertirati. Konačno – neki poredak istine i vrijednosti koji treba ‘zadržati’ i ‘obraniti’ kao što je Westerplatte, u sebi i oko sebe. Da, obraniti za sebe i za druge.” (Westerplatte, 12. lipnja 1987.)

Učenje i primjer života bl. Ivana Pavla II. pokazuje nam put prema Nebu, posvješćuje da poziv do punine radosti u nebu, dakle do svetosti svakog čovjeka, bez izuzetka, nije toliko obična mogućnost, već obveza koja proistječe iz bîti našeg čovještva stvorenog na sliku Božju. Prvi papa, sv. Petar, izrazio je tu obvezu riječima. “Kao poslušna djeca ne supriličujte se prijašnjim požudama iz doba neznanja. Naprotiv, kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svemu življenju. Ta pisano je: Budite sveti jer sam ja svet.” (1 Pt 1, 14-16)

Mieczysław Piotrowski, TChr – Ljubite jedni druge, XI(2012), 14-16, prema Miłujcie się, 3/2011, 3-7. Prijevod s poljskog: Jelena Vuković