Pokajnički čin sadrži svaka sveta misa. Zašto je to na početku mise važno?

“U pokajničkom činu priznajemo svoje grijehe i ako se pitamo zašto to činimo, to je zbog toga da bismo dostojno proslavili sveta misna otajstva. Grijesi su u potpunoj suprotnosti naspram čovjeka jer kad stojimo pred Božjim veličanstvom i molimo za njegovo milosrđe kao da stojimo pred svojevrsnim ogledalom. Prvo što vidimo u ogledalu je kakvu frizuru imamo, jesmo li se dobro obukli, ali kad stanemo pred Gospodina čovjek vidi koliko je grešan i nije dostojan stajati pred takvim otajstvom i takvom veličinom. Jedino što tada čovjek može reći je: Gospodine smiluj se ili Gospodine oprosti mi”, rekao je vlč. Hačko.

Govoreći o pokajničkom činu na pitanje kako je nastala molitva Ispovijedam se, vlč. Hačko odgovara:” Molitva je to koja svoje korijene nalazi još u sedmom stoljeću i preuzeta je iz monaških zajednica. Monasi su nekad imali javnu optužbu za grijeh. Cijela zajednica se okupila u Crkvi. Svaki monah bi izlazio pojedinačno van iz kora (sakristije) i ispovjedio bi svoje grijehe. Kasnije je u zajednicama uveden običaj da se na početku svete mise, prisjetimo svojih grijeha. Ono što nam Gospodin govori, da ako ima netko tko je u svađi s nekim ili ako znamo da brat ima nešto protiv nas, pozvani smo pomiriti se s braćom, a onda doći čista srca na svetu misu i prinijeti dar. Tako je pokajnički čin ušao na početak svete mise zahvaljujući monaškim zajednicama iz sedmog stoljeća.”

Ne možemo ići na svetu misu ako nismo na čisto s Bogom i s našim bližnjima. Kada molimo Ispovijedam se, ispovijedamo se Bogu i kažemo: “vama braćo i sestre”. Jeli ispravno reći i sestre ili samo braćo.”

“Ispravno je samo braća”, istaknuo je vlč. Hačko te dodao: “Kada smo govorili o novom prijevodu Očenaša u talijanskom izdanju, dotakli smo se i ovog pitanja “braćo i sestre”. Važno je napomenuti da svaki prijevod iz Rimskog misala uvijek iza njega slijedi onaj tipski izvornik, dakle u tipskom izvorniku samo piše: Fratres (i vama braćo), fratres ima puno širi smisao i značenje i on uključuje i sestre.”

“Ponekad u društvenom govoru čujemo, govor o sveopćem bratstvu. Nikada tu nisu isključene sestre. Kad se s nekim susrećemo prvi puta u svom životu, ne pitamo ga koliko imaš braće i sestara već koliko imaš braće te ujedno mislimo i na sestre. Vidimo da je taj govor o bratstvu prisutan i u kolektivnom svakodnevnom govoru”, naglasio je vlč. Hačko.

Također, dokument Fratelli Tutti (Svi smo mi braća) ne dodaje još i sestre. “Mogli bismo smo reći da ovaj sveopći univerzalni naziv fraternitas ne isključuje sestre, s tim nazivom uključeni smo svi u zajedništvo i muško i žensko”, kazao je vlč. Hačko.

Za pokajnički čin koriste se i drugi oblici molitve. Koji su to i dopušta li ih Crkva?

“U nekim dijelovima liturgija omogućava određenu kreativnost. Biti kreativan na svetoj misi ne znači da čovjek sam može izvoditi što hoće i kako hoće jer ne predstavljamo sebe. Sa svojom kreativnošću ne činimo da nekome misa bude zanimljiva i zabavna već nam Crkva omogućava da mise ne budu jednolične. Ispovijedam se ima još tri načina pokajničkog čina”, rekao je vlč. Hačko.

U obnovljenoj liturgiji nalazimo tri oblika pokajničkog čina. Svaki od njih ima poziv na pokajanje, stanku za osobno razmišljanje, pokajničku molitvu i “odrješenje”. Klasična je molitva Ispovijedam se. Moli je puk zajedno sa svećenikom, a “odrješenje” se odnosi na sve: Smilovao nam se…

Drugi je oblik kratak i sastoji se od dva retka iz psalama: Smiluj nam se, Gospodine, jer smo sagriješili tebi. Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i spasenje svoje daj nam. Budući da je kratak, najmanje se upotrebljava.

Treći oblik je zapravo: “Gospodine, smiluj se; Kriste, smiluj se; Gospodine, smiluj se”. Oni dolaze poslije pokajničkog čina, a ovdje je uzeto samo “Gospodine, smiluj se”. To su vapaji. Sva tri vapaja idu Kristu.

“Svim tim molitvama zajedničko je što izriču molbu za Gospodinovo milosrđe jer mi smo grešni. Na sva tri ova pokajnička čina dobivamo oproštenje. Svećenik zaključi rječima: “Smilovao nam se svemogući Bog, oprostio nam grijehe naše i priveo nas u život vječni.” To Bog govori na usta svećenika, on nas odrješuje od grijeha i prima nas natrag u svoj zagrljaj i možemo dalje nastaviti sa slavljem svete mise”, rekao je.

“Ovaj pokajnički čin daje oproštenje od malih grijeha. Ako netko ima poslije zadnje ispovijedi učinjen, a još neispovjeđen teški grijeh, smrtni grijeh, od ovog pokajničkog čina ne dobiva oprost grijeha. On radi toga grijeha mora ići na ispovijed. Samo sakrament ispovijedi oprašta teške smrtne grijehe. KKC za kaže: Smrtni je grijeh onaj kojemu je objekt teška stvar, a učinjen je pri punoj svijesti i slobodnim pristankom. Ukoliko izostane neki od ta tri uvjeta, radi se o lakom grijehu. A za te svakidašnje, male/lake grijehe, pogreške, može se dobiti oproštenje i u pokajničkom činu”, zaključuje vlč. Hačko

Mr. sc. Tomislav Hačko / Foto: Filip Vukina

Vlč. mr. sc. Tomislav Hačko liturgičar je, vicepostulator za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije, te pročelnik Tiskovnog ureda Nadbiskupije.

Emisija “Što se događa u svetoj misi”  emitira se u programu HKR-a nedjeljom u 7:30. Cijelu emisiju možete poslušati ovdje: