Slušajući i gledajući preko medija tragične posljedice potresa na Banovini, i duboko suosjećajući sa stradalim stanovništvom, te im pomažući prema svojim mogućnostima, sjetih se jedne reportaže na Hrvatskoj TV iz vremena Domovinskog rata kada je te prostore zadesila drugačija tragedija koju je pak uzrokovala samo ljudska zla volja.

Bio je konac kolovoza 1991. g. Agresor je sve više napredovao i zauzimao sela i gradove na Banovini. Brojne izbjeglice bježe da bi spasili živote pred neprijateljem koji je bezdušno uništavao sve ispred sebe.

Tih je tjedana Hrvatska TV svakoga dana u 13,30 s. emitirala poseban ratni dnevnik koji je donosio vijesti o stanju na ratištima i na okupiranim područjima. Jednoga dana u dnevniku su bili prikazani razgovori s izbjeglicama koji su pobjegli pred agresorom. Među njima je bila i jedna žena srednjih godina. TV izvjestiteljica zamolila ju je za izjavu da komentira to što se događalo, a čega je i ta žena bila žrtva. Žena je bila srednjih godina, imala je tamnu maramu na glavi, izgledala je, naravno, ozbiljno, ali ne previše utučeno, a još manje da bi se na njezinu licu mogli zapaziti tragovi očaja ili mržnje. Na pitanje novinarke za njezin komentar žena je samo pogledala na nebo i rekla: “Zna Bog što radi!” I to je bilo sve što je imala za reći. Izrekla je to mirno, bez uzrujanosti, a načinom kako je to izrekla i tonom svojih riječi dala je do znanja da tu tešku, tragični situaciju prihvaća iz Božje ruke, vjerujući i izražavajući nadu da Bog i zlo može preokrenuti u dobro; nije to rekla, ali joj se vidjelo na licu da tako misli.

Često sam ovu njezinu rečenicu upotrijebio i u propovijedima i u razgovorima kada je trebalo odgovoriti na pitanje zašto Bog dopušta zlo. I odmah k tome nadodao bih odgovor sv. Augustina koji na to pitanje odgovara ovako: “Bog dopušta zlo da bi iz toga proizveo neko veće dobro.”

Tako sv. Augustin. A to veće dobro trenutno nam je skriveno. No često se već u ovom životu događa da kasnije i s vremenom uvidimo kakvo je dobro proizašlo iz situacije koju smo tada doživljavali kao tragediju. A tek ćemo na drugom svijetu sve jasno vidjeti zašto je Bog dopustio da nas snađe ovo ili ono u našem životu.

Jedan od najljepših primjera i odgovora na pitanje zla koje nije uzrokovano prirodnom nesrećom nego ljudskom voljom, imamo već u Starom Zavjetu, u opisu povijesti Josipa i njegove braće kojega su braća najprije htjela ubiti, a onda su ga prodali kao roba u Egipat. Svima nam je dobro poznat taj izvještaj. Nalazimo ga opisanog u Knjizi Postanka poglavlje 37. do 50., a događalo se oko 1.700 godina prije Kristova dolaska na zemlju.

Donosim ovdje vrhunac toga događanja: “Kad su Josipova braća vidjela da im je otac umro, rekoše: ‘Što ako je Josip na nas ljut i pokuša uzvratiti nam za sve zlo koje smo mi njemu nanijeli?‘ Stoga poruče Josipu ovako: Pred svoju smrt tvoj je otac naredio: ‘Ovako recite Josipu: Oprosti braći svojoj zlo i grijeh što su onako okrutno prema tebi postupili.‘ Oprosti, dakle, uvredu slugama Boga svoga oca! Na te riječi Josip brizne u plač.  Tada sama njegova braća dođu k njemu, bace se preda nj te mu reknu: ‘Evo nas k tebi da budemo tvoji robovi!‘ Josip im odvrati: ‘Ne bojte se! Ta zar sam ja namjesto Boga!‘ Osim toga, iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro: da učini što se danas zbiva – da spasi život velikom narodu. Zato se ne bojte! Ja ću se brinuti za vas i za vašu djecu.” (Post 50, 15-21)