Povodom smrti pape emeritusa Benedikta XVI. koji je preminuo u subotu 31. prosinca u samostanu Mater Ecclesiae u Vatikanu podsjećamo na njegove riječi, odnosno što je on sam govorio o važnim događajima iz svog života.

U autobiografiji Moj život Papa piše: “Rođen sam na Veliku subotu, 16. travnja 1927.. U obitelji se uvijek držalo značajnim da je dan mojega rođenja bio zadnji dan Velikoga tjedna i predvečerje Uskrsa jer s time je bilo povezano to što sam dan nakon svog rođenja bio kršten vodom upravo posvećen u uskrsnoj noći, koja je u ono vrijeme slavljena prijepodne: biti prvi krštenik koji je poliven novom vodom držalo se značajinim znakom. Uvijek me ispunjalo zahvalnošću to što je moj život od sama početka na ovaj način bio uronjen u uskrsnu tajnu jer je to mogao biti samo znak blagoslova. Dakako, nije bila uskrsna nedjelja nego upravo Velika subota. Međutim, što više razmišljam, sve ,i se više čini da je to primjerenije biti našeg života koji još čeka Uskrs, koji još nije u punome svjetlu, ali s pouzdanjem ide prema njemu”.

Crkva je, unatoč nekim ljudskim slabostima, bila uporište protiv pogubnih ideologija sivokošuljaša; u paklu koji je progutao moćnike ona je opstala sa svojom snagom koju je dobivala iz vječnosti

Već kao devetnaestogodišnjak 1945. sjemeništarac u Freisingu Joseph Ratzinger suočen s patnjama II. svjetskog rata koje je većinski uzrokovao njegov narod ovako je promišljao: “Nitko nije sumnjao da je Crkva mjesto naših nadanja. Ona je, unatoč nekim ljudskim slabostima, bila uporište protiv pogubnih ideologija sivokošuljaša; u paklu koji je progutao moćnike ona je opstala sa svojom snagom koju je dobivala iz vječnosti. Potvrdilo se: vrata je paklena neće nadvladati. Znali smo – iz onoga što smo sami vidjeli – što su to ‘vrata paklena’, a svojim smo očima mogli vidjeti i to da se kuća izgrađena na stijeni održala”.

Uskoro su se pojavile glasine da sam i ja među kandidatima za njegova nasljednika. Nisam ih mogao shvatiti ozbiljno jer su granice mojega zdravlja bile isto tako poznate kao i moja nesklonost zadaćama vodstva i pravljanja

Dvadesetak godina kasnije, točnije 24. srpnja 1976. pronijela se vijest o iznenadnoj smrti munchenskog nadbiskupa, kardinala Juliusa Doepfnera. “Svi smo bili potreseni”, piše u autobiografiji Ratzinger i nastavlja: “Uskoro su se pojavile glasine da sam i ja među kandidatima za njegova nasljednika. Nisam ih mogao shvatiti ozbiljno jer su granice mojega zdravlja bile isto tako poznate kao i moja nesklonost zadaćama vodstva i upravljanja. Osjećao sam se pozvanim za život znanstvenika. Akademske su službe – ponovno sam bio dekan i vicerektor sveučilišta – ostale u području funkcija što ih profesor mora preuzeti i veoma su se razlikovale od odgovornosti biskupa”.

Biskupsko ređenje i papinstvo

Na dan Ratzingerova ređenja za biskupa – uoči Duhova 1977. katedrala u Muenchenu bila je, kako je sam zapisao ispunjena ozračjem radosti koje je neodoljivo privlačilo. Tada je, piše, “iskusio bit sakramenta: da se ovdje uistinu događa nešto stvarno. Susret s mnogim ljudima koji su neznanca srdačno i radosno prihvatili. No, ta srdačnost nije bila toliko upravljena meni, nego mi je ponovno pokazala što je sakrament: ljudi su pozdravljali biskupa, nositelja Kristova otajstva, premda većina njih toga možda nije bila svjesna. Radost je toga dana uistinu bila nešto drugo od izražavanja pristanka određenoj osobi, koja je tek morala pokazati svoje sposobnosti. Bila je to radost zbog toga što je ova služba, ovo služenje, ponovno bilo u jednome čovjeku koji ne djeluje i ne živi za sama sebe nego za Njega, a zbog toga i za sve ljude”.

Ovdje nemamo trajnoga boravišta

Za biskupsko geslo Ratzinger je izabrao riječi iz Treće Ivanove poslanice suradnici Istine, a u njegovu se biskupskom grbu između ostalog našao i simbol školjke koja je, kako je zapisao u autobiografiji, jednostavno znak našeg hodočašćenja, našega biti na putu: “Ovdje nemamo trajnoga boravišta”. No, ona me podsjeća, kaže Ratzinger, i na legendu o svetom Augustinu koji je mozgao o tajni Presvetog Trojstva i na žalu vidio dijete kako školjkom pokušava preliti morsku vodu u mali jarak. Tada mu je rečeno: kao što ovaj jarak ne može obuhvatiti more, tako ni tvoj um ne može obuhvatiti Božju tajnu. Napokon sam iz legende o Korbinijanu, utemeljitelju freisinške biskupije, uzeo medvjeda: dok je svetac putovao u Rim, jedan je medvjed rastrgao njegova konja, kaže priča. Tada ga je Korbinijan strogo prekorio zbog toga zlodjela i za kaznu natovario na nj prtljagu koju je do tada nosio konj. Medvjed je morao nositi ovaj teret sve do Rima i tek ga je tada svetac pustio… Ja sam u međuvremenu svoju prtljagu donio u Rim i godinama već hodam njome ulicama Vječnoga grada.”

Nakon velikog pape Ivana Pavla II. gospoda kardinali izabrali su mene, poniznog i jednostavnog radnika u vinogradu Gospodnjem… Tješi me činjenica da se Gospodin zna služiti i raditi i s nesavršenim sredstvima

Nije želio biti biskup, nije želio biti pročelnik Kongregacije za nauk vjere, na koncu nije želio biti papa. Prve riječi koje je papa Benedikta XVI. uputio Gradu i svijetu bile su: “Nakon velikog pape Ivana Pavla II. gospoda kardinali izabrali su mene, poniznog i jednostavnog radnika u vinogradu Gospodnjem… Tješi me činjenica da se Gospodin zna služiti i raditi i s nesavršenim sredstvima…”

Papa Benedikt XVI. istaknuo je i  kako se uzda u molitve vjernika. “U radosti uskrsloga Gospodina, s pouzdanjem u njegovu trajnu pomoć, idemo dalje. Gospodin će nam pomoći i njegova će Presveta Majka biti na našoj strani.”

Bio sam sasvim siguran da ova služba nije određena za mene – nego da će mi Bog sada, nakon napornih godina, udijeliti malo mira i počinka. Tada sam mogao samo reći, posvijestiti sebi: volja je Božja očito drukčija i započinje nešto sasvim drugo, novo za mene. On će biti sa mnom

U razgovoru s novinarom Peterom Seewaldom kasnije je priznao: “Da, došla mi je pomisao na giljotinu: sada ona pada i pogađa me. Bio sam sasvim siguran da ova služba nije određena za mene – nego da će mi Bog sada, nakon napornih godina, udijeliti malo mira i počinka. Tada sam mogao samo reći, posvijestiti sebi: volja je Božja očito drukčija i započinje nešto sasvim drugo, novo za mene. On će biti sa mnom”. U trenutku izbora papa Benedikt XVI. jednostavno je Gospodinu rekao: “Što činiš sa mnom? Sada si ti odgovoran. Ti me moraš voditi! Ja to ne mogu. Ako si me htio, onda mi moraš i pomoći!”

Premda ni jednu službu osim profesorske nije želio, Ratzinger je posvjedočio: “Kada se na svećeničkom ređenju kaže ‘da’, čovjek, doduše, može imati svoju zamisao o tome što bi to mogla biti vlastita karizma, ali također zna: stavio sam se u ruke biskupu i u konačnici Gospodinu. Ne mogu birati ono što hoću. Na koncu se moram dati voditi. Doista sam mislio da je moja karizma biti profesor teologije i bio sam vrlo sretan kada se moja predodžba ostvarila. Ali mi je također bilo jasno da sam uvijek u Gospodinovim rukama te da moram računati sa stvarima koje nisam htio. U tome su smislu sigurno posrijedi bila iznenađenja kada sam odjednom bio odvojen od toga i kada više nisam mogao slijediti svoj put. Ali, kao što je rečeno, u temeljnome ‘da’ bilo je sadržano i ovo: na raspolaganju sam Gospodinu i jednoga ću dana možda morati činiti stvari koje sam ne bi želio”.

Molitva

A kako moli papa Benedikt? Na to pitanje Sveti Otac ovako odgovara: “Što se tiče pape, i on je jednostavan molitelj pred Bogom – još i više nego drugi ljudi. Dakako, najprije se molim našemu Gospodinu, s kojim me takoreći jednostavno povezuje ovo staro poznanstvo. Ali – zazivam i svece. Prijatelji su mi Augustin, Bonaventura, Toma Akvinski. Tim svecima znam reći: ‘Pomozite mi’! A Majka je Božja ionako uvijek velika polazišna točka. U ovome se smislu povjeravam zajedništvu svetih. Zajedno s njima, koji me jačaju, govorim potom i s dragim Bogom, prije svega proseći, ali i zahvaljujući – sasvim jednostavno i radosno”.

Shvatio sam da ću postati zaista ‘ja’ budem li Gospodina slušao i hodao s Njim

Obraćajući se mladima u poruci za susret u Madridu prošle godine papa Benedikt XVI. posvjedočio je osobno iskustvo: “Shvatio sam da ću postati zaista ‘ja’ budem li Gospodina slušao i hodao s Njim”.

Neki je pisac bio rekao da anđeli mogu letjeti, jer se ne shvaćaju preozbiljno. Možda bismo i mi mogli malo više letjeti, kad si ne bismo davali toliko važnosti.

Iz svega napisanog i više je nego očito da je papa Benedikt XVI. veliki molitelj. Neka nam, svjedočanstvo njegova života i lakoća kojom se pokoravao Božjoj volji te povjerenje koje je imao u Gospodina bude primjer nasljedovanja. Gospodin ga primio u svoje Kraljevstvo. Za kraj, sjetimo se i riječi koje je izgovorio u svom intervjuu njemačkoj televiziji 2006. godine:

“Ja nisam čovjek kojemu vicevi stalno dolaze na pamet. No, znati vidjeti i zabavni vidik života i njegovu radosnu dimenziju, te ne uzimati sve tako tragično, to držim vrlo važnim, i rekao bih da je to potrebno i za moju službu. Neki je pisac bio rekao da anđeli mogu letjeti, jer se ne shvaćaju preozbiljno. Možda bismo i mi mogli malo više letjeti, kad si ne bismo davali toliko važnosti.”