Iako ga je brat upozoravao da to ne čini, Vincenzo je zagrabio i popio vodu iz obližnjeg bunara. Kako se uspostavilo, ta je voda bila zagađena i dječak je obolio od trbušnog tifusa. Tog je ljeta vladala prava epidemija i mnogi su ljudi umrli od te bolesti.
U srpnju 1949. dvanaestogodišnji Vincenzo Di Lello obolio je od smrtonosne bolesti. Jednog vrućeg dana s bratom je bio nadomak plaže te osjetio veliku žeđ.
Iako ga je brat upozoravao da to ne čini, Vincenzo je zagrabio i popio vodu iz obližnjeg bunara. Kako se uspostavilo, ta je voda bila zagađena i dječak je obolio od trbušnog tifusa. Tog je ljeta vladala prava epidemija i mnogi su ljudi umrli od te bolesti.
Vincenzo je doveden u bolnicu gdje mu je liječnik propisao penicilin, no njegovo se zdravstveno stanje sve više pogoršavalo. Temperatura tijela bila mu je toliko visoka da je izgubio svijest. Vidjevši tako naglo pogoršanje, liječnik je kazao obitelji kako su izgledi da Vicenzo ozdravi vrlo mali.
Dječakov otac odlučio je odmah otići u San Giovanni Rotondo i zamoliti Padre Pija za pomoć.
14. kolovoza, dok je otac još bio u San Giovanni Rotondu, obitelj je kupila lijes i bijelu tkaninu za šivanje odjeće u kojoj su namjeravali pokopati Vicenza. Sljedećeg su se dana okupili uz njegov bolesnicki krevet i iako je bio u besvjesnom stanju više od tjedan dana, ostali su u šoku kada je Vicenzo odjednom glasno zazvao ime Padre Pija. Bolesničku sobu ispunio je intenzivan miris, a baš tog dana dječakov je otac došao na red i susreo se s Padre Pijom koji mu je rekao: “Sada možeš ići. Tvoj će sin ozdraviti.”
Od tog trenutka Vicenzo se počeo oporavljati i krajem kolovoza, nakon dva mjeseca provedenih u krevetu, mogao je samostalno ustati. Ubrzo je, zahvaljujući molitvama Padre Pija, potpuno ozdravio.
(D. Allen: “Pray, Hope, And Don’t Worry: True Stories of Padre Pio” prijevod preuzet s mrežne stranice u potpunosti posvećene svetom Padru Piju)