O Gozbi Jaganjčevoj na temelju Evanđelja promišlja doc. dr. sc. p. Arkadiusz Krasicki, CSSp, profesor na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru.

Igrice ili Gozba (Mt 22, 1-14)

Zanimljivo, riječ svadba o kojoj Isus govori u evanđelju, na grčkom jeziku znači “gamus”. Iskusni korisnici internetskih i ostalih igrica odmah će tu riječ povezati s engleskom riječi “games”. Je li to slučajnost ili možda netko se želi poigrati s Gozbom? Tko zna, možda satima ili danima, ovisni korisnici igrica ne ispuštaju iz svojih ruku elektronske uređaje.

Čini se kako su im mobiteli i ostali alati postali svakodnevna hrana do te mjere da su izgubili kontakt s realnošću. Svoj su identitet i život počeli poistovjećivati s igricama ili kako bi se reklo, postali su “gamesbojsi”. Kome je stalo do toga da mladog čovjeka omota, smota i iskoristi? Nasuprot spomenutim igricama – gamus, želim progovoriti o toj pravoj Gamus – Gozbi. To je Jaganjčeva Gozba.

“Blago onima koji su pozvani na Gozbu Jaganjčevu”. Svaki put kada izgovorim te riječi pred narodom koji se okupio na svetu misu zadrhtim od radosti – “To smo mi. Tu i sada, jer je upravo sada Jaganjčeva Gozba koja će se nastaviti na nebu.” Svaka Sveta misa je dolazak cijeloga neba na zemlju. Jaganjčeva Gozba je stvarnost koju svatko od uzvanika proživljava sada.

Isus je Jaganjac koji daje svoj život za sve ljude!

To je trenutak kada se Jaganjac kolje, kada se proljeva njegova krv po oltaru i po okupljenom narodu. U starini, na sve strane, posebnim hramskim kanalima, curila je krv janjaca koji su se klali zbog žrtve. Kod kuće žrtvovano meso, Židovi su blagovali u zajedništvu obitelji. Tada je bila velika gozba. No to je bila samo najava one istinske Jaganjčeve Gozbe. Njegova smrt na križu je sam vrhunac Gozbe. Isus je Jaganjac koji daje svoj život za sve ljude.

To je Gozba koja pretpostavlja žrtvu: muku, patnju, umiranje. Sve zbog toga da se čovjek, po krvi Jaganjčevoj, može pomiriti s Bogom. To je Jaganjčeva Gozba na kojoj se blaguje njegovo tijelo i pije njegova krv za spasenje.

Svaka Sveta misa skriva u sebi otajstvo realne prisutnosti tu i sada Jaganjčeve svadbene Gozbe. Da! Svadbene. Na križu Isus nas je zaručio. Na Gozbu si pozvan kao zaručnica! Tu ne primaš riječi svećenika. Ne jedeš njegovo tijelo i ne piješ njegovu krv. Na misi primaš Kristovo, Jaganjčevo tijelo, piješ njegovu krv i primaš njegove riječi.

Stojim na vratima i kucam!

Jaganjac je zaklan zbog tebe i za tebe. “Ovo je moje tijelo”. “Ovo je moja krv”. Otac je pripremio tu Gozbu. Isus te poziva. Sam kaže: “Stojim na vratima i kucam” (Otk 3,20; 4,1). Ne trebaš ti spremati Gozbu. Ti si pozvan na Gozbu.

Bog riskira sve radi tebe! Kralj iz Isusove prispodobe je ustvari Bog Otac koji je pripremio svadbenu Gozbu za svojeg Sina (gamus). Mnogi su ga odbili svojim “opravdanjima”. Znamo da “svaka škuža nađe muža”. To znači uvijek se nađe opravdanje prema izreci: “Ako hoću lako ću, ako neću kako ću?” Kako se kralj osjećao? Nije čudo da su pozvani, odbacujući poziv, završili u Geheni. Svezanih ruku i nogu su trpjeli, što je simbolički izraženo kao škrgut zubi.

Žao mi je onih koji odbijaju Gozbu Jaganjčevu zbog svojih “škuža”: “Moram odmoriti, netko mora raditi, neka idu drugi, gdje su oni bili kada sam ja išao”. Iza svega toga stoji nevjera. Ona uvlači upravo u sotonske igrice. U njima, čovjek na početku gubi svoj identitet, kasnije gubi stvarnost, a na kraju gubi život vječni.

Svoj grijeh predaj Zaručniku u sakramentu ispovijedi!

Uvijek mnoge zbunjuje čovjek koji je došao na Gozbu, ali nije imao svadbenu haljinu. Mnogi tumače kako je riječ o izgubljenoj posvetnoj milosti, to znači: on je živio u grijehu. Međutim, pogledajmo to malo drugačije. Prije svega, Isus je, kao Mesija, došao grješnicima. On je došao meni grješniku – zar bi se sada ljutio na mene i želio me se riješiti da više ne budem s njim na Gozbi? Mislim da valjda nije o tome riječ.

Prije svega, pogledajmo jedan detalj. Osim kralja, nitko nije primijetio kako čovjek nema na sebi svadbenu odjeću. To može vidjeti samo Otac. On vidi tvoje srce. On pozna tvoje misli. Kod proroka Izaije 61 čitamo da Bog šalje proroke, a onda i Mesiju obučenog u haljinu slave. To je ujedno haljina zaručnika! Tko je, dakle, čovjek bez svadbene haljine? To je onaj čija haljina nije poput Zaručnikove, nije haljina slave u koju bi se trebala obući zaručnica. To su ljudi koji odbacuju Isusov nauk, odbacuju Crkvu.

Ponekad svadbena haljina na tebi je zaprljana zbog grijeha. No grješnost se može izliječiti, ali ljudski stav okorjelog srca vrlo teško. Svoj grijeh predaj Zaručniku u sakramentu ispovijedi. Tvoja zaručnička haljina tada iznova postaje sjajna.