U zavađenim srednjovjekovnim komunama koje su često međusobno ratovale bilo je puno govora o miru, pišu na svojim stranicama Manja braća iz Porcijunkule pojašnjavajući što je to istinski mir koji je propovijedao sveti Franjo. Svaki stupajući na dužnost, sukladno političkoj situaciji, održao je govor u kojem je naglasio volju za očuvanjem mira ili, naprotiv, za donošenjem rata susjedima.

Sjajne freske koje je 1338.-1339. naslikao Ambrogio Lorenzetti u palači Pubblico u Sieni danas se smatraju freskama dobre i loše vlade, ali u srednjem vijeku bile su poznate kao freske Mira i Rata. No ako na freski promatramo sjajni lik Mira odjeven u bijelo, s glavom okrunjenom maslinom i maslinovom grančicom u ruci, odmah vidimo da je to vrlo čudan Mir jer počiva na ležaju od oružja, dok su noge položene na štit.

U srednjem je vijeku, naime, pružanje masline imalo drugačije značenje od našeg današnjeg: maslina je davana u znak poraza neprijatelju gubitniku. Dakle, oružani mir i maslina kao simbol poraza.

Ambrogio Lorenzetti – “Alegorija dobre i loše vlade”

Franjo Asiški u svojim ranim dvadesetim godinama sudjelovao je u katastrofalnoj bitci kod Collestrade u kojoj je Perugia porazila Asiz te su Asižani proveli gotovo godinu dana u surovim zatvorima tog grada. Izašao je snažno obilježen. U dugim godinama koje su dovele do njegova obraćenja, a zatim tijekom njegova novog propovjedničkog života, preuzeo je odgovornost za strašnu političku situaciju svoga vremena te je Asižanima svojim primjerom i primjerom svoje subraće pokazao da je moguć i drugačiji način. Tadašnja stvarnost Asiza bila je laboratorij meditacije za izgradnju modela ponašanja koji se mirno suprotstavljao onom postojećem.

Jednom je asiški biskup Guido I. rekao Franji: “Čini mi se da vam je život težak i grub, jer nemate ništa na ovom svijetu.” Svetac je odgovorio: «Gospodine, kad bismo imali dobara, trebali bismo imati i oružje za obranu. Iz bogatstva proizlaze pitanja i svađe, pa je tako ljubav prema Bogu kao i ljubav prema bližnjemu onemogućena na mnogo načina. Zbog toga ne želimo posjedovati nikakva materijalna dobra na ovom svijetu.” Franjo je oružje smatrao takvom strahotom da je čak savjetovao da čovjek ne posjeduje nikakvo dobro kako ne bi riskirao da se mora naoružati. Na prelijepoj stranici Svetog saveza s Gospođom Siromaštinom, fratri odgovaraju na zahtjev lijepe dame za nožem za ručak: “Nemamo kovača koji bi nam izrađivao mačeve.” Prakticirajući radikalno evanđeosko siromaštvo, oni čak ne obrađuju niti mali vrt, jer ga ne žele posjedovati, kao što odbijaju čak i malu oštricu, jer bi se mogla pretvoriti u oružje.

Franjin mir nije se temeljio na političkom dogovoru, već na nutarnjem obraćenju, u prepoznavanju vlastitih krivnji, otvaranju prema bližnjemu. Kad je svetac saznao za ozbiljne nesuglasice između biskupa i gradonačelnika, dodao je stih u Pjesmu brata Sunca: “Hvaljen da si, moj Gospode, za one koji praštaju iz ljubavi Tvoje i podnose slaboće, boli i nevolje svoje; blago onima što pretrpe u miru, jer Ti ćeš ih, Višnji, okruniti na svom piru!“ Zamolio je biskupa, gradonačelnika i građane da se okupe u klaustru biskupske palače i poslao ondje svoju braću da pjevaju Pjesmu brata Sunca, upotpunjenu novim stihom o praštanju.

Na kraju je gradonačelnik briznuo u plač, a zatim se bacio pred biskupove noge govoreći: “Zbog ljubavi našega Gospodina Isusa Krista i njegova sluge Franje, ovdje sam spreman u potpunosti vas zadovoljiti, kako želite.” Biskup je s druge strane javno priznao da ga je obuzela srdžba, optužio se za nedostatak poniznosti i zatražio oprost. “I tako su se njih dvojica zagrlili i poljubili s velikom srdačnošću i naklonošću.” To je bio Franjin mir.