Iako sv. Pavao nikada nije upoznao Krista za vrijeme njegovog zemaljskog života, postao je jedan od njegovih najgorljivijih sljedbenika i jedan od najvećih apostolskih misionara na svijetu. No, Aleteia navodi kako među svim njegovim odlikama možda je najzanimljivije to da po svim očekivanjima on uopće nije trebao postati misionar.

Naime, kada se sv. Pavao prvi put spominje u Svetom Pismu prikazan je kao gorljivi progonitelj kršćana. Promjena koja se dogodila u njegovom srcu – od kamenovanja sv. Stjepana (Dj 6, 58) do radosnog prihvaćanja vlastitog mučeništva jedna je od najšokantnijih preokreta u povijesti kršćanstva.

Čak i nakon toliko godina, njegovo obraćenje i dalje je od ključne važnosti, a njegove odlike koje su omogućile da se to dogodi mogu duboko utjecati i na naše svakodnevne živote.

Ovako se događa istinsko obraćenje.

Pavlovo naglo obraćenje otkriva nam jednu vrlo rijetku kvalitetu: bio je otvoren da mu netko promijeni mišljenje. Zvuči prilično jednostavno, no slušati nešto novo otvorena srca i zatim uključiti te nove spoznaje tako da promijenimo svoje mišljenje i ponašanje zahtjeva veliku poniznost. No, ovako se događa istinsko obraćenje.

Nitko ne voli priznati da je pogriješio. No Sveto Pismo nam neprestano poručuje kako ponos izjeda dušu. Zaista je potrebna ponizna duša kako bismo bili otvoreni nekoj promjeni mišljenja kao što se to dogodilo sv. Pavlu, a ta nas poniznost vodi bliže Bogu i njegovoj istini. “Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost” (Jak 4,6).

Kako izgleda takva svakodnevna poniznost? Netko tko posjeduje tu odliku poput sv. Pavla često može pomisliti iduće stvari:

Nisam imao pojma. Dobro je to znati. 
Promislit ću o tome što si rekao. 
Nisam trebao do učiniti/reći. 
Nisam znao to. Promijenio sam svoje mišljenje. 
Nikad nisam o tome razmišljao na taj način. Hvala na objašnjenju. 
Uzet ću te nove informacije u obzir. 

Ipak, lako je promijeniti mišljenje kada te Bog doslovno baci na pod, kao što se dogodilo sv. Pavlu na put u Damask. “Kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: ‘Savle, Savle, zašto me progoniš?’ On upita: ‘Tko si, Gospodine?’ A on će: ‘Ja sam Isus kojega ti progoniš!'” (Dj 9, 3-5)

Tko ne bi promijenio mišljenje pod tim neobičnim okolnostima? No većina nas ne čuje glas s neba koji nam govori kako se moramo popraviti. Stoga, zašto je to Pavlovo obraćenje vrijedno oponašanja?

Sv. Pavao je vrlo glasno čuo Božji glas, no On i nama progovara svakodnevno na razne načine.

Najprije je to zato što nam Bog svakodnevno govori, a drugo, Pavlova poniznost duše nije bila ograničena samo na taj događaj, već je to bila odlika koja je obilježila njegovo djelovanje i vlastitu svetost.

Sv. Pavao je vrlo glasno čuo Božji glas, no On i nama progovara svakodnevno na razne načine: kroz Sveto Pismo, događaje u našim životima, ljude oko nas, izravno u naša srca. Tada čujemo njegov glas, upoznajemo Njegovu volju za nas. Bitno je napraviti prostora u svom dnevnom rasporedu kako bi čuli taj miran, tihi glas u našim dušama.

Njegove poslanice neprestano naglašavaju poniznost, praštanje i milosrdno srce.

Nevjerojatan događaj koji se dogodio sv. Pavlu na put u Damask nije bio jedini izraz Pavlove poniznosti, već je pokrenuo niz nebrojenih preobraćenja Bogu. Papa Franjo je sv. Pavla prozvao “primjerom poniznosti za svećenike”. Njegove poslanice neprestano naglašavaju poniznost, praštanje i milosrdno srce.

Većina nas ipak nije pozvano na dramatičan životni preokret kao sv. Pavao, ali ga ipak možemo oponašati malenim djelima kao što su odricanje od ponosa i ljutnje i prihvaćanje križeva u vlastitom životnom pozivu.

Kao suvremeni apostoli nastojimo živjeti duh misionarstva koju je imao sv. Pavao, a trebamo uzeti u obzir i njegovu poniznost koja je poticala njegov evanđeoski žar. Spremnost na slušanje i promjenu promijenilo je Savlov život, a može promijeniti i naš ako to dopustimo.