Crkveno ruho u širem smislu obuhvaća svako ruho koje koristi crkveni službenik, bilo u svagdanjem životu, bilo pri vršenju bogoslužja. Ono je nastalo iz svjetovnog načina odijevanja kakvo je bilo uobičajeno u vrijeme stare Grčke i Rima.

Seobom naroda, promijenio se način odijevanja i oblik svjetovnog odjela, ali Crkva nije mijenjala izgled liturgijske odjeće, već ga je postepeno usavršavala da služi bogoštovlju. Rimski kanon liturgijskih boja usustavljen je s papom Inocentom III. koji kao liturgijske boje navodi bijelu, crvenu, crnu i zelenu. Papa Pio V. uvodi konačni raspored boja.

Crkveno ruho

Zato sveto ruho opominje svećenika da pobožno vrši svete čine, da obavlja Kristovu svećeničku službu te ga podsjeća na krjeposti kojima se treba odlikovati. Crkvenim ruhom u užem smislu smatramo ono ruho koje svećenik nosi kad ne vrši bogoštovlje i kojim se razlikuje od svjetovnjaka. Takvo je ruho:

1. Talar – duga haljina koja seže do gležanja (talus). Talar se još naziva reverenda. Talar je u svjetovnih svećenika crne boje. Biskup nosi ljubičasti, kardinali crveni, a papa bijeli.
2. Kolar (collum = vrat) – ovratnik, obrubljen bijelim platnom. Iste je boja kao i talar. Danas se koristi i modernija inačica skraćenog kolara izrađena od plastične mase.
3. Pojas (cingulum) – izrađuje se od vune ili svile, njim se pripasuje talar.
4. Kapa (biret) – četverouglasta oblika, kojom svećenik pokriva glavu. Biskup ima i ljubičastu kapicu koja se zove “zuccheto”, “submitrale”, kalota ili “soli Deo” ( jedino Bogu ) jer se skida samo kod pretvorbe na misi.

Foto: Bogoslovno sjemenište “Ivan Pavao II.” u Rijeci

Liturgijsko ruho naziva se još i paramenti (parare – pripraviti) jer služi za pripravu susreta s Bogom u liturgiji. Strogo liturgijsko ruho je:

1. Misno ruho
2. Ruho izvan mise
3. Ruho đakona i biskupa

1. Misno ruho

1. Humeral, amikt (oplećak) – platnen rubac koji se stavlja oko vrata, ramena i plaće (humeri – pleća). Nekada je humeral pokrivao glavu svećenikovu kao kaciga, a od tuda je nastao običaj da se humeral prvo stavi na glavu, a potom položi na pleća. Od običaja u Rimu da se humeral nosi iznad albe, nastao je papinski fanon u X. stoljeću. Humeral ima značenje da opominje svećenika da se brani od napasti nečistoga duha, te ga sjeća na rubac kojim su vojnici pokrivali lice Kristovo kada su mu se rugali i udarali ga.

2. Alba vestis ( alba, lat. bijelo odijelo ) – bijela platnena haljina koja seže do pete. Na rubovima može biti urešena čipkama. Alba označuje posvetnu milost, te opominje na čistoću srca. Označuje i bijelu haljinu kojom je Herod zaodjenuo Krista da mu se naruga.

3. Cingulum (pojas) – laneno uže bijele boje kojim misnik opasuje albu. Opominje svećenika da kroti svoje strasti. Označuje i uže kojim su presvete Kristove ruke bile vezane kad su ga uhvatili na Maslinskoj gori.

4. Manipul (naručnik) – maleni komad bijelog platna stavljen na lijevu ruku. Iste je boje i tvari kao i kazula. Nekada je to bio na lijevoj ruci privezan rubac za otiranje znoja. On označuje rubac kojim je Sv. Veronika pružila Kristu na križnom putu. Misnika opominje na strpljivost kojom treba da snosi težinu svoga zvanja.

5. Stola (štola) – uska traka od platna koju svećenik stavlja oko vrata i pada preko prsa. Iste je boje i tvari kao i kazula (misnica). Na sredini i na oba kraja ima znak križa. Štola označava milost koju nam je Krist pribavio, jer Spasitelj u prispodobi o svadbi uspoređuje posvetnu milost sa svadbenim ruhom, a opominje nas i na križ koji je Krist Spasitelj iz poslušnosti Bogu Ocu uzeo na svoja leđa, tj. ramena. Štola je ujedno znak svećeničke vlasti, zato je svećenik mora uvijek nositi kada vrši kakav crkveni čin.

6. Kazula (misnica, casa – kuća) – najgornje misnikovo odijelo koje mu pokriva prsa i leđa. Naziv je dobila jer su kršćani svoja bogoslužja prvo imali u privatnim kućama (domus Ecclesiae). Nekada je kazula obuhvaćala tijelo misnika, samo je imala otvor s gornje strane da misnik provuče glavu. Poradi toga mu ruke nisu bile slobodne, te bi kod podizanja đakon ili subđakon (podđakon) pridizali misnicu. Na to podsjeća običaj kod mise da poslužitelji (ministranti, podvornici) kod podizanja podižu misnicu. Poslije su izrezali misnicu s jedne i druge strane, tako da misnik ima ruke slobodne. Misnica označuje nešivenu haljinu Kristovu i Njegov križ. Svećenika opominje na slatko breme kršćanske ljubavi kojom će jedino moći dostojno prikazati Svetu Žrtvu.

Foto: Cathopic

2. Ruho izvan mise

1. Roketa (parvus roccus – kaputić) – skraćena roketa kojom se služi svećenik kod svih bogoslužnih čina koji nisu vezani s misom, npr. kad dijeli sakramente, kad propovijeda. Preko rokete u tom slučaju svećenik stavlja štolu.

2. Superpelicej (cotta, kota) – produžena roketa, koju obično ju nose klerici nižih redova, a i kanonici. On simbolizira nevinost duše.

3. Pluvijal ( plašt, pluvia – kiša ) – širok plašt sprijeda otvoren. Nekada je imao kapuljaču kojom se pokrivao svećenik za nevremena. Ostatak te kapuljače je trokutasti ili obli dodatak na plaštu odmah iza vrata svećenika. Upotrebljava se kod procesija, sprovoda i večernjica.

4. Velum (veo) – ogrtač kojim svećenik ogrće ramena, a okrajcima ovija monstrancu kad daje blagoslov s Presvetim Sakramentom.

5. Nebo (nebnica, baldahin) – kod procesija s Presvetim Sakramentom nosi se nad svećenikom, a negdje je običaj da se nosi i nad biskupom kod njegovog dočeka.

3. Ruho đakona i biskupa

Đakon je službenik koji zajedništvo Crkve očituje ponajviše kroz službu biskupu kod svečane mise. Nekad su se đakona i subđakon nazivali jednim imenom leviti.
Đakon je grčka riječ, a znači službenik. On ima skoro isto ruho kao i svećenik, samo što umjesto kazule nosi dalmatiku. Dalmatika je iste tvari kao i kazula, a i slična joj je, samo što ispod pazuha ima kopče ili vrpce kojima se pričvršćuje, tako da stoji uz tijelo.

Đakon prebacuje štolu preko lijevog ramena, te oba okrajka pričvršćuje na desnoj pojasu cingulumom. Dalmatika je dobila ime po rimskoj pokrajini Dalmacija gdje se slično odijelo nosilo, a naziva ju se “odjećom spasenja i dalmatikom pravde”. Prijašnja služba subđakona (podđakona) je također imala slično odijelo, a nazivala se tunicela (tunica – odijelo). Tunika je poludugačka, neopasana haljina slična dalmatici, ali duža. Ona nema širokih okomitih pruga zvanih “clavi”. Naziva se još “tunikom radosti i odjećom veselja”.

Foto: Cathopic

Biskupu osim redovnoga misnog ruha kod svečane mise (pontifikalne mise) pripada:

1. Mitra, infula – kapa s dva šiljka naprijed i iza te s dvije trake koje padaju niz leđa. Označuje učiteljsku vlast biskupovu. Dva šiljka mitre označuju dva Zavjeta, Stari i Novi, koje je Crkva ovlaštena tumačiti, ali i dvije zrake svijetlosti koje su izbijale iz Mojsijevog lica prilikom silaska sa Sinaja.

2. Pod kazulom biskup ima pravo nositi dalmatiku i tunicelu jer biskupska služba sadržava sve crkvene službe.

3. Pektoral (prsni križ, pectus – prsa) – zlatni križ koji visi o zlatnom lancu, a stavlja ga oko vrata. Označuje biskupovu svećeničku službu.

4. Biskupski prsten – označava da je združen s Crkvom kao njezin zaručnik. Papinski prsten se naziva ribarski prsten (annulus piscatoris).

5. Rukavice – znače da Svetu Žrtvu valja prikazivati čistim srcem. Izrađene su u liturgijskoj boji dana.

6. Pastoral (biskupski štap, baculus, pedum, pastor – pastir ) – obično od srebra, umjetnički izrađen, a na vršku zavinut, označava pastirsku vlast biskupa.

7. Sandale – znače da Evanđelje mora spremno naviještati. Sandale su obično izrađene u liturgijskoj boji dana.

8. Cappa magna – ogrtač, plašt kojim se služi biskup u svečanim prilikama, izuzetno dugačak. Ljubičaste je boje.

9. Mozzeta – manji ogrtač sa sasvim malim naglavkom, koji se na prsima zatvara nizom puceta, a ljubičaste je boje.

10.  Gremiale – pokrivalo za biskupovo krilo kod Glorie (Slave) i Credo (Vjerovanja), te kod podjeljivanja svetih redova. Namjena mu je štititi svečano pontifikalno odijelo.

Nadbiskup metropolit nosi u određene dane palij. To je znak njegove časti. Sastavljen je od vunene vrpce, bijele boje, sa šest utkanih crnih križeva. Palij podjeljuje Papa. Pred nadbiskupom se nosi nadbiskupski križ koji se nosi okrenut prema metropolitu, a nasljedovanje je onog križa koji se nosi pred papom.

Foto: Bogoslovno sjemenište “Ivan Pavao II.” u Rijeci

Liturgijske boje

U početku kršćanstva  nije postojao propis o bojama liturgijskog odijela. Najviše se kao najjednostavnija upotrebljavala bijela boja. S vremenom su se počele koristiti različite boje, dok nije Crkve propisala slijedeći kanon boja:

1. Bijela boja – označava veselje i nevinost. Upotrebljava se na blagdane Gospodnje, Marijine, anđela i svetaca koji nisu mučenici.
2. Crvena boja – označava ljubav i trpljenje. Upotrebljava se na Duhove kad su apostoli primili Duha Svetoga u obliku ognjenih jezika i na dane svetih mučenika, kao i na Cvjetnu nedjelju, Veliki petak i blagdane apostola i evanđelista, osim Ivana.
3. Zelena boja – označava nadu. Upotrebljava se vrijeme kroz godinu, iza Bogojavljenja i Duhova.
4. Ljubičasta boja – označava poniznost i pokoru. Upotrebljava se u adventu i korizmi te u drugim pokorničkim danima u godini (npr. kvatre), a može se koristiti i za pokojne.
5. Crna boja – označava tugu i žalost. Upotrebljava se na misama za pokojne ako se ne koristi ljubičasta.
6. Ružičasta boja – označava radost u žalosnim danima. Upotrebljava se treće nedjelje došašća (Gaudete) i četvrte nedjelje korizme (Laetare).

Crkva upotrebljava različite boje da njima misnika i vjernike probudi na raspoloživost koja odgovara pojedinim bojama.

Izvor: Bogoslovno sjemenište “Ivan Pavao II.” u Rijeci