Onaj tko moli nikad ne okreću svoja leđa svijetu. Ako u molitvi nisu sabrane radosti i tuge, nade i tjeskobe čovječanstva, ona postaje „dekorativna“ aktivnost, površan, intimističan stav, čista gluma. Svi trebamo interiornost: povući se u prostor i vrijeme posvećeni našem odnosu s Bogom. Ali to nikako ne znači bježati od stvarnosti. U molitvi nas Bog „uzima, blagoslivlja, a zatim nas lomi i daje“ da utaži glad sviju. Svaki je kršćanin pozvan da u Božjim rukama postane kruh koji se lomi i dijeli. Odnosno konkretna molitva, koja nije bijeg.

Molitva je naše srce i naš glas i ona postaje srce i glas mnogih ljudi koji ne znaju moliti ili ne mole, ili ne žele moliti ili nisu u stanju moliti: mi smo srce i glas tih ljudi koji uzlaze Isusu, koji uzlaze Ocu, kao posrednici. Onaj koji hoće moliti povlači se u osamu – bilo da je to dugotrajna samoća ili pak samoća koja ne traje ni pola sata – odvaja se od svega i sviju kako bi u Bogu našao sve i svakoga. Tako molitelj moli za čitav svijet, noseći na svojim plećima boli i grijehe. Moli za sve i za svakoga: kao da je Božja „antena“ na ovome svijetu. U svakom siromahu koji kuca na vrata, u svakoj osobi koja je izgubila smisao svega onaj koji moli vidi Kristovo lice.

U Katekizmu piše: „Zagovarati, iskati nešto u prilog drugoga […] vlastito je srcu koje je u suglasju s Božjim milosrđem“ (br. 2635). To je prelijepo. Kad molimo mi smo u suglasju s Božjim milosrđem. Milosrđem prema našim grijesima, jer je On milosrdan s nama, ali također milosrđem sa svima onima koji su tražili da se moli za njih, jer [za koje] želimo moliti u suglasju s Božjim srcem. To je prava molitva. U suglasju s Božjim milosrđem, s onim milosrdnim srcem. „U vremenu Crkve, kršćansko zagovaranje sudjeluje u Kristovu: to je izražaj općinstva svetih“ (ibid.). Kad zagovaram za nekoga ili molim za nekoga ja sudjelujem u Kristovom zagovaranju, jer Krist je pred Ocem zagovornik, moli za nas i u svojoj molitvi pokazuje Ocu rane na svojim rukama; jer Isus u tjelesnom obliku, sa svojim tijelom, stoji pred Ocem. Isus je naš zagovornik, a moliti znači biti pomalo nalik Isusu: utjecati se u Isusu Ocu za druge. I to je jako lijepo.

Kad zagovaram za nekoga ili molim za nekoga ja sudjelujem u Kristovom zagovaranju…

U molitvi nam je na srcu čovjek. Jednostavno čovjek. Tko ne ljubi svoga brata, ne moli ozbiljno. Može se reći: u duhu mržnje ne može se moliti; u duhu ravnodušnosti ne može se moliti. Molitva je samo ako se moli u duhu ljubavi. Onaj tko ne ljubi pretvara se da moli odnosno misli da moli, ali ne moli, jer nedostaje upravo duh koji je ljubav. U Crkvi oni koji poznaju tugu ili radost drugoga idu dublje od onih koji umuju o „glavnim sistemima“. Zato u svakoj molitvi postoji iskustvo onog ljudskog, jer se osobe, koliko god da zabludjele, nikada ne smije odbaciti.

U duhu mržnje ne može se moliti; u duhu ravnodušnosti ne može se moliti.

Kad vjernik, na poticaj Duha Svetoga, moli za grešnike, on ne bira, ne donosi osuđujuće presude: moli za sve. A moli i za sebe. U tom je trenutku svjestan također da se ne razlikuje previše od ljudi za koje moli: osjeća se grešnikom, među grešnicima i moli za sve. Pouka prispodobe o farizeju i cariniku uvijek je živa i aktualna (usp. Lk 18, 9-14): nismo bolji ni od koga, svi smo braća i svima nam je zajednička krhkost, trpljenje i grešnost. Stoga je molitva koju možemo uputiti Bogu sljedeća: „Gospodine, nitko živ nije pravedan pred tobom“ (usp. Ps 143, 2) – to se kaže u jednom psalmu: „Gospodine, nitko živ nije pravedan pred tobom“, nitko od nas: svi smo grešnici – svi smo dužnici koji imaju nepodmirene račune; nema nikoga tko je besprijekoran u tvojim očima. Gospodine, smiluj nam se!“ I kad se moli tim duhom molitva je plodna, jer ponizno idemo pred Boga moliti za sve. Farizej je, naprotiv, molio naduto: „Hvala ti, Gospodine, jer nisam poput tih grešnika, ja sam pravedan, činim redovito…“. To nije molitva: to je gledanje samoga sebe, vlastite stvarnosti u zrcalu, gledanje vlastitoga odraza u zrcalu zašaranom ohološću.

Svijet ide naprijed zahvaljujući ovom lancu moliteljâ koji zagovaraju i koji su uglavnom nepoznati… ali ne Bogu! Mnogo je nepoznatih kršćana koji su u vrijeme progona mogli ponoviti za našim Gospodinom: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23, 34).

Crkva, u svim svojim udovima, ima poslanje prakticirati zagovornu molitvu, zagovara za druge.

Dobri pastir ostaje vjeran čak i kad gleda grijeh svoga naroda: dobri pastir nastavlja biti otac čak i kad se njegova djeca udalje od njega i napuste ga. Ustraje u službi pastira čak i prema onima zbog kojih mora zaprljati ruke; ne zatvara srce pred onima koji su ga čak natjerali da pati.

Crkva, u svim svojim udovima, ima poslanje prakticirati zagovornu molitvu, zagovara za druge. Posebno su to dužni činiti svi oni koji imaju neku odgovornu ulogu: roditelji, odgajatelji, zaređeni ministri, poglavari zajednice… Poput Abrahama i Mojsija, oni ponekad moraju pred Bogom „braniti“ osobe koje su im povjerene. Zapravo je riječ o tome da ih se gleda Božjim očima i srcem, njegovom nepobjedivom samilošću i nježnošću. Moliti nježno za druge.

Braćo i sestre, svi smo lišće s istoga stabla: svako odvajanje nam doziva u svijest veliku samilost koju u molitvi moramo gajiti jedni prema drugima. Molimo jedni za druge: to će biti dobro i za nas i za sve.

Cijelu Papinu katehezu pročitajte na ika.hkm.h