Budi dio naše mreže

Vlč. Stipan Mišura: U vojsci mi ništa nije nedostajalo kao pričest, sanjao sam da se pričešćujem

Došao je iz Vrhbosanske nadbiskupije u Labinski dekanat da bi pomogao mjesnim svećenicima u radu s prognanim i izbjeglim u ratno vrijeme u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te tamo ostao do danas. Vlč. Stipan Mišura je od 1998. godine župnik u Rapcu, u kojem je život župne zajednice podignuo na zavidnu razinu.

/ Svjetlana Đuran, Gordana Krizman

Iza vlč. Stipana Mišure više je od 50 godina svećeništva, a sve je započelo u Kandiji kod Bugojna u Bosni i Hercegovini. Rođen je 23. veljače 1943. Imao je teško djetinjstvo. Bio je trogodišnjak kada su u poratnom vremenu vršene premetačine kuća. Prisjeća se otimanja i gladi, a o njemu i braći i sestrama brinula se majka, jer mu je u ratu otac bio ubijen. „Nismo imali nikakve zaštite jer je moj otac bio domobran. Poginuo je 1945. godine, a mojoj su majci nakrcali puno toga. Pritisak je bio toliko velik da, iako smo bili iz bogate obitelji, znali smo danima gladovati. Sjećam se da nisam imao što jesti i po nekoliko dana”.

Takva događanja budila su u dječjoj glavi brojna pitanja. „Postavljao sam Bogu brojna pitanja? Pitao sam ga zašto mi je uzeo tatu? Pitao sam zašto mi je uzeo strica koji me je htio posiniti jer nije imao djece, a stradao je na Križnom putu? To me je uvijek mučilo. Danas shvaćam zašto je bilo tako. Moj put je bio drugačiji, i znam da sam zbog toga danas svećenik, jer je Bog htio od mene da proživim jedan takav život. Ja sam Bogu na tome zahvalan”. Nakon četverogodišnje osnovne škole u Kandiji, nastavio je daljnje školovanje kao jedino dijete u obitelji. „Moja je sestra počela raditi s 13 godina, pod tuđim imenom, kako bi nešto imali. Upisan sam u gimnaziju u Bugojnu koja je poslije pretvorena u osmogodišnju školu. Kada sam završio osmogodišnju školu išao sam u Dubrovnik u sjemenište. Maturirao sam 1963. godine”.

Kandija, naselje koje se uzdiglo iz pepela nakon zadnjega rata u BiH. Foto: Ramski vjesnik

Svoj poziv vlč. Stipan je otkrio ministrirajući. „Moja je kuća bila u blizini crkve i bio sam ministrant od prvog razreda. U ono vrijeme svećenik je morao misiti s ministrantom, tako da je često puta mene zvao da ministriram. Bio sam često sa svećenicima i promatrao sam ih, a sa župnikom koji je došao 1953. godine bio sam jako dobro povezan. Preko njega sam, i ministrirajući, došao do svoga zvanja. Razmišljao sam zašto i ja ne bi pretvorio kruh u Tijelo Kristovo. To mi je nekoliko puta došlo na pamet kada sam bio u šestom razredu škole. To se onda dalje razvijalo i sazrijevalo do kraja osnovne škole, te sam se upisao u sjemenište u Dubrovniku. Ja sam prvi svećenik u povijesti svoje župe”.

Slijedila je zatim bogoslovija u Đakovu gdje je stigao 1963. godine. Nakon prvoga semestra pozvan je na odsluživanje vojnoga roka u Trebinju i Mostaru. „U vojsci sam imao nekih problema, ali ne mojom krivicom, i nije baš bilo ugodno. Moram istaknuti jednu stvar – za to vrijeme mi ništa nije nedostajalo kao pričest. Sanjao sam da se pričešćujem. Prije toga ništa nisam osjećao posebno dok sam kao sjemeništarac, ali i prije, svakodnevno išao na misu i pričešćivao se. Prvih četiri-pet mjeseci nisam imao kontakata sa svećenicima, onda sam pisao svome prof. Mraku u Dubrovnik. On je dolazio u Trebinje i povezao me je s još nekima. Po odsluženju vojnoga roka završio sam teološki studij”.

Razrušena crkva na Stupu 1992. godine. Foto: Župa Stup

Svećeničko ređenje bilo je u Đakovu 29. lipnja 1969. godine. Mlada misa bila je u rodnom mjestu. „Bila je to prva mlada misa u mojoj župi. Pozvali smo cijelu župu da sudjeluje i odazvali su se. Župnik je zamolio da mladomisničko slavlje ne bude nedjeljom, nego blagdanom kroz tjedan kako bi više svećenika moglo doći. Predložio mi je blagdan Gospe Snježne 5. kolovoza, a upravo njoj nas je mama preporučivala. Imao sam 70 svećenika na mladoj misi. Sjećam se da mi je tada jedan stari svećenik Jozo Matković rekao: ‘Stipane, na mladim misama svi govore budi orao, sokol, galeb, a ja ti kažem budi obični vrabac među narodom. Toga se sjećam, i to sam zapamtio i svakodnevno nastojao biti blizak čovjeku. I, to sam volio”.

Uslijedile su službe u Zavidovićima, u Starom Travniku, Kandiji, Glavicama, da bi zatim došao u sarajevsku župu Stup. „Dolaskom u župu Stup predložio sam biskupu Marku Jozinoviću da Jozo Tomić, koji je tada imao nezgodu s lomom kuka, vodi župu odlučujući, a ja ću raditi. Tako sam radio tri godine, a kasnije sam preuzeo župu na Stupu, koja je marijansko svetište. Tu me je zatekao rat. Teško mi je bilo kada su ljudi bježali. Osjećao sam jednu osamljenost. Kada je crkva na Stupu zapaljena onda je negdje oko 800 granata palo na kvadratni kilometar. Meni je pala dva metra pred vratima, a ja sam bio s druge strane. Iako su popucali prozori meni nije ništa bilo. Bio sam svjestan da ako Bog želi da umrem, ne mogu pobjeći. Kod izlazaka i ulazaka u Sarajevo s konvojem bilo je teško prolaziti kroz četnički dio. Nekada bi tih 30 kilometara prolazili za pola sata, a nekada je to trajalo i četiri sata. Bilo je maltretiranja i svega i svačega, nikada nisam bio siguran da ću izaći živ. Ali, Bogu hvala, i to se preživjelo”.

Obnovljena crkva na Stupu nakon zadnjega rata u BiH. Foto: Župa Stup

U kolovozu 1992. vlč. Mišura je izašao iz Sarajeva, ali se više nije mogao vratiti. Išao je od župe do župe i bilo mu je teško. Onda mu je kardinal Vinko Puljić rekao da biskup Antun Bogetić traži svećenike za pomoć dok ratni vihor ne prođe. „Odlučio sam se javiti biskupu Bogetiću. Prije sam uspio iz Sarajeva izvesti starog svećenika Jozu Tomića, kojem sam se obvezao da ću ga dohraniti. Došao sam biskupu Bogetiću u Poreč uoči blagdana sv. Barbare 3. prosinca 1992. Odlučeno je da pomažem prof. Josipu Grpcu koji se puno bavio s Caritasom, te opsluživao cijelu Istru, a uz to je predavao na riječkoj Teologiji”.

U osvrtu na pastoralne izazove u tome vremenu vlč. Mišura ističe: „Bilo je teško. Ljudi su bili frustrirani jer su izgubili sve. Bilo je beznađa. Živio sam s njima u hotelu i dijelio njihovu patnju, a oni su vidjeli da sam i ja doživio isto što i oni. Jedino sam pravim načinom života mogao na njih djelovati. Trebao sam se boriti s njihovim očajem da se neće moći nikada vratiti. Još jedan problem bio je da su ljudi, koji su imali svoje kuće, dvorišta, svoj mir, odjednom bili strpani među četiri zida. I meni je to bilo poput zatvora, ali me je spasilo to što sam surađivao kasnije s Vilimom Grpcem, koji je tada bio župnik u Labinu”.

“Zelena katedrala” u Rapcu. Foto: Gordana Krizman

Vlč. Mišura je došao u Rabac 11. prosinca 1992. godine, a župu je preuzeo 1. listopada 1998. godine. Razlog je bio u tome što je naišao na zatvorenost pučanstva, pa je nastojao raditi s vlč. Vilimom u Labinu u nadi da će biti prihvaćen i u Rapcu. A, u svemu su mu puno pomogla djeca. „Godine 1994. započeo sam predavati vjeronauk u školi i djeca su me odmah prihvatila. Iskoristio sam to što su djeca za vrijeme odmora pjevala duhovne šansone, pa sam se dosjetio da bi ih mogao okupiti i da bi mogli sudjelovati na festivalu u Vodnjanu, a započeo sam i s dječjom misom u 12 sati. Od 40 do 70 djece bilo je na misi, i bili su aktivni u svemu na misi. Djeca su bila moji apostoli, oni su utjecali na starije i od tada je sve krenulo”.

Župa Rabac ima i jednu specifičnost na kojoj bi mogli mnogi pozavidjeti. Polnoćka se slavi na otvorenom 50 metara od mora, a sve je krenulo, kako ističe vlč. Mišura, s prvom krizmom u župi. „Pripremajući svetu potvrdu 1997. godine vidio sam da je nemoguće u malom crkvenom prostoru organizirati krizmanike, njihove roditelje i najbližu rodbinu. Biskup Bogetić je dopustio da se slavlje održi vani. Unatoč prvom otporu kod župljana, kada je misa slavljena vani svi su rekli ‘hvala Bogu’. Tako smo počeli s nedjeljnim misnim slavljima tijekom ljetnih mjeseci, počeli smo uređivati taj prostor, osvijetlili smo ga. Za taj prostor biskup Ivan Milovan je rekao da je ‘katedrala na otvorenom’. Ljudima je to predivno, turistima je to predivno kada gledaju more u pozadini oltara”.

Proslava zlatne mise. Foto: Gordana Krizman

U kolovozu 2019. godine vlč. Mišura je proslavio 50. obljetnicu svećeništva. Na svojoj mladomisničkoj sličici dao je napisati: „Hvala ti Bože na svim radostima i žalostima”. Na temelju bogatog svećeničkog iskustva ističe: „Sve što je teško moramo prihvatiti. Kršćanstvo je križ, i moramo ga prihvatiti. Ne možemo bez križa, on samo može biti Božji blagoslov. Danas sam Bogu zahvalan na patnjama koje sam proživio. One su mi dale snagu od Boga da mogu dalje. Rekao bih da me Bog šokirao mojim svećeništvom. Sve ono što sam očekivao nije bilo, ali dogodile su se mnoge velike stvari koje nisam očekivao. Na tome Bogu zahvaljujem, jer je to bogatstvo jednog svećeničkog života”.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja