Tek nekoliko mjeseci prije potresa u župu sv. Kvirina u Sisku stigao je novi župnik. Mladi svećenik vlč. Robert Jakica zatekao je zajednicu koja je bila malo prestrašena pojavom pandemije koronavirusa. „Došao sam u kolovozu 2020. godine u župu sv. Kvirina u Sisku. Kako ni jedan početak nije lagan, nije bilo lako započeti službu u novoj velikoj župi u kojoj je oko 10 000 vjernika, bazilika sv. Kvirina,… Priznajem da nisam do tada imao tako velike odgovornosti jer sam došao iz manje župe Komarevo. Odgovorno sam shvatio ono što se od mene očekuje i što trebam činiti na toj župi. Zatekao sam veliku i živu zajednicu, možda i malo prestrašenu jer se tada nije puno znalo o svemu što se događa po pitanju pandemije. Još su bila na snazi velika ograničenja u sklopu kojih i broj ljudi na svetim misama u zatvorenim prostorima. Sve smo to pregurali i došla su malo bolja vremena preko ljeta i tada sam još više upoznao zajednicu”.

‘Bože hvala ti što za vrijeme potresa nisam bio u zatvorenom prostoru’

No, pred kraj godine dogodilo se nešto neočekivano. Područje Banovine osjetilo je svu snagu razornih potresa 28. i 29. prosinca 2020. godine. „Tako nešto nitko više ne bi želio doživjeti. Moram reći da sam sretan što tada nisam bio u zatvorenom prostoru. Onog potresa koji se dogodio 28. prosinca mislim da se više nitko ne sjeća. No, onaj koji se dogodio sljedeći dan s epicentrom kod Petrinje nas je jako protresao i njegove posljedice i danas osjećamo. Kada slušam ono što ljudi svjedoče, na koji način su doživjeli potres i gdje su se nalazili u tim trenucima, mogu reći da su neki jedva preživjeli. Mi ne govorimo puno o onima koji su tada bili ozlijeđeni, a bilo ih je jako puno. Kada sve to čujete prođe vam kroz glavu: ‘Bože hvala ti što nisam bio u zatvorenom prostoru. Ljudi pričaju da su se kuće doslovno ljuljale lijevo-desno, da su ceste vijugale, da su se rijeke uzibale, a ja sam u tome trenutku stajao pokraj Save i pored kuće iz koje sam izašao u blagoslovu obitelji. U tome trenutku nisam ništa vidio oko sebe, samo sam pazio da ostanem na nogama, a to je bilo jako teško u tom trenutku”.

Potres je bio jedan veliki šok. „Nakon što smo bili šokirani potresom osjetili smo nemoć. Nismo mogli ništa napraviti, nikoga dobiti, niste znali što se događa s vašim bližnjima jer je prvih sat-dva nakon potresa bilo teško stupiti s bilo kime u kontakt. No, onda se pojavilo svjetlo i nada. U jako kratkom vremenu od potresa počele su pristizati rijeke ljudi u pomoć. Vijest o potresu proširila se za čas i svi su znali da je katastrofa velika. U svim tim ljudima koji su u kolonama danima dolazili iskazalo se Božje milosrđe”.

Na prostoru župe tri kontejnerska naselja s oko 100 obitelji

Obzirom da se župa prostire na dijelu grada gdje je novija gradnja nisu bile velike štete na objektima. „Bogu hvala da mi u župi nemamo velikih oštećenja. Imamo malo oštećenje u diletaciji između tornja i bazilike. To nije nešto što se ne može riješiti, ali to trenutno nismo u mogućnosti napraviti. Sve četiri kapelice koje se nalaze na području župe dobro su prošle. Od njih su dvije starije od 100 godina i traže veliku restauratorsku i konzervatorsku obnovu. Što se tiče predmeta koji se u takvom potresu mogu pomaknuti, pasti i razbiti se, sve što se moglo razbiti u potresu se i razbilo. Inače, župa je u novijem dijelu grada u koji se ulazi pri dolasku iz Zagreba. Štete na obiteljskim objektima nisu velike, ali ima ljudi koji su ostali bez svojih domova i žive u drugom smještaju ili u kontejnerskom naselju. Na području naše župe su tri kontejnerska naselja, a u svakom je oko 30 obitelji. Tako je i u ostalim župama na području Siska. U svakoj župi se nalazi nekoliko kontejnerskih naselja”.

Vlč. Robert ističe da su ljudi na tome području i ranije imali iskustvo ostanka bez krova nad glavom. „Rođeni sam Petrinjac i mogu reći da je u Domovinskom ratu porušeno sve što se moglo srušiti. Dogodila se pandemija, pa potres i ljudi se pitaju: ‘Pa zar opet?’ Nekako, kao da se stalno kreće ispočetka. Ako gledamo čitavu našu povijest, stotinama godina unatrag, vidjet ćemo da je to bio prostor gdje je bilo puno napetih situacija, iza kojih su ljudi ponovno gradili svoja ognjišta. Čak i sv. Kvirin koji je bio u Sisku prije 1700 godina, još uvijek živi u Sisku i u tome narodu. Ljudi su borbeni, ne daju se i život ide dalje. Ne gube nadu u vjeru i u svjetliju i bolju budućnost”.

Novonastale situacije povećale su potrebe na koje treba dati odgovor. „Nadam se da koliko toliko uspijevam odgovoriti na potrebe. One su velike jer se taj kraj nije puno obnavljao od Domovinskoga rata. Potres je opet sve vratio u one godine kada je bilo razrušeno i ljudi traže izlaz kako dalje. Stresovi i šokovi jako djeluju na mentalno zdravlje i tu trebamo puno pomagati ljudima. Već samo da ih saslušamo, pomogli smo im jako puno.  Razgovori, ispovijedi u kojima se najviše vidi koliko ljudi pate od svih situacija situacija koje su ih trenutno snašle”.

Dragocjena karitativna pomoć

Ljudima u potrebi dragocjena je karitativna pomoć. „Teško da se može izbrojiti sve ono što je Caritas Sisačke biskupije učinio u zadnjih godinu dana – od nabavke različitih vrsta smještaja, hrane, odjeće, brige za djecu,… Caritas i dalje čini čuda i pomaže na sve strane  koliko god je moguće. Njegovo djelovanje poticaj je svima nama da i dalje pomažemo Caritas koji možda i najbolje zna gdje su i koje su najveće potrebe.”

Dok je s jedne strane Sisak osjetio razorni potres, s druge je strane stigao odgovor s neba u vidu dolaska sestara Družbe Kćeri Božjeg milosrđa. „Po dolasku u župu tražio sam pomoć od biskupa jer sam želio da u župi budu redovnice. Znam koliko znači njihova prisutnost jer sam s redovnicama na župi i odrastao. Nisam vjerovao da će se moja želja tako brzo ostvariti. No, tek nekoliko dana nakon susreta s biskupom primio sam njegov poziv u kojem me je izvijestio da stižu sestre Kćeri Božjega milosrđa. U njihov dolazak bilo je uključeno više osoba među kojima je bio i p. Marko Glogović. Sve se odlično poklopilo i vjernici su s velikim oduševljenjem dočekali s. Jairu i s. Ivanu. Velika nam je radost da su one u našoj župi i jako nam je važno njihovo svjedočanstvo života.”

Uz dolazak redovnica u župu, jedan od planova vlč. Roberta je i to da bazilika sv. Kvirina postane svetište. „Imam puno planova za koje bih želio da se ostvare. Osim što bismo trebali osnovati još neke zajednice koje bi trebale biti u župi, obnoviti sve zborove,… Dobrotom sestara Kćeri Božjeg milosrđa dobili smo relikvije sv. Faustine i sv. Mihaela Sopoćka, njezina duhovnika. Mislim da je čak i samo to dovoljno da bismo mogli jednoga dana baziliku mogli proglasiti svetištem Božjega milosrđa. Postoji još nekoliko koraka koji se moraju učiniti za to, ali kada dođe trenutak za to mi ćemo biti spremni.“

Ljubav prema glazbi rasla zajedno s duhovnim zvanjem

Vlč. Robert je, uz župničku službu, i povjerenik za glazbu Sisačke biskupije. Ljubav prema glazbi kod ovoga profesora orgulja javila se još u djetinjstvu. „Godine 2009. diplomirao sam orgulje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. To je moja velika ljubav, a s orguljama sam se susreo 1997. godine u Mađarskoj, u Budimpešti. U to je vrijeme u Maku – Malom Koncilu bilo Tribus putovanje. Nagrađivali su se vjeroučenici iz različitih župa u našoj domovini s jednim duhovnim putovanjem, i tako sam bio odabran od moga župnika. Naši voditelji su znali da idem u glazbenu školu i da sviram u crkvi pa su mi ponudili da sviram na toj našoj misi. Tada sam prvi puta ugledao orgulje, i zaljubio sam se u tu šarolikost zvukova. Orgulje jesu instrument koji funkcionira pomoću zraka, ali se mogu tako napraviti da imitiraju različite zvukove iz prirode, ili različite instrumente. Uz orgulje, naravno da ide aktivniji angažman i u crkvi. I to je način na koji sam se još više približio crkvi nego što sam do tada bio. Svi moji župnici su mi bili uzor i u njima sam gledao to nešto što sam i sam želio biti jednoga dana“.

Po završetku Muzičke akademije vlč. Robert je još neko vrijeme radio neko vrijeme u školi i tada je donio konačnu odluku za svoji život. „Nisam više mogao izdržati i odlučio sam otići na bogosloviju. Tako se priča prema orguljama, prema glazbi, i prema svećeništvu tako zaokružila. I dalje sam orguljaš, i dalje putujem i imam koncerte, svećenik sam, sve ono što sam kao mlađi zamišljao da bih želio to mi se ostvarilo. Bogu zahvaljujem na tome. Tijekom studija surađivao sam s jako puno zborova i orkestara. Kada studirate na nekom umjetničkom području kao što je Muzička akademija onda se sprijateljite sa svim ljudima koji tamo studiraju. Vi zajednički muzicirate i stvarate glazbu, i to je nešto u čemu mi svi uživamo. Tada sam surađivao i s brojnim crkvama u Zagrebu. Moji kolege su znali da sam povezan na neki način s crkvom i da nisam samo orguljaš, i da tu meni sve to skupa nešto znači. Ja ne sviram niti pjevam sebi. Bog je taj koji mi je dao te darove i ja samo njemu vraćam. U biti i dan danas kad god sjednem za instrument Bogu sviram“.

Svećeničko ređenje i mlada misa

Vlč. Robert je ređen za svećenika 25. lipnja 2016. godine. „Bilo je to veličanstveno slavlje u sisačkoj katedrali. Teško je izdvojiti neki trenutak s mise svećeničkog ređenja. Bilo nas je trojica kandidata, a cijela je misa bila toliko lijepa i veličanstvena i nabijena emocijama. Svaki od nas je osjetio ono što je u tome trenutku živa zajednica činila – svi su molili za nas i mi smo sve to osjetili, i to Božje spuštanje nad sve nas i na oltar na kojem smo slavili svetu misu. Moja mlada misa bila je u rodnoj Petrinji. Bilo je to još jedno lijepo slavlje, održano 10. srpnja 2016. godine u crkvi sv. Lovre. Ta je crkva bila srušena u Domovinskom ratu, ali onda ju je ljubav ponovno podigla i ona Petrinjcima puno znači. Nakon rata se nešto lijepo počelo događati u Petrinji, počela su se rađati duhovna zvanja. U zadnjih pet godina slavili smo tri mlade mise, a na godinu će biti još dvije.“

Svoj svećenički hod vlč. Robert je započeo geslom „Pjevat ću Bogu svom dok traje mi dah“. Toga se, kako ističe, drži u svojim dosadašnjim službama župnoga vikara u katedralnoj župi u Sisku, upravitelja župe u Komarevu kao i na sadašnjoj službu u župi sv. Kvirina u Sisku. Ususret Božiću svima poručuje da Isusovo rođenje predstavlja poruku da je on sam Bog koji je postao čovjekom, da nam donese puno plodova i da na sve djeluje na način kako bismo bili puno bolji ljudi.