Vlč. Milan Milovan rođen je 1937. godine u selu Režanci, župa Svetvinčenat, koja je tada imala pedesetak obitelji. „Rođen sam u seljačkoj kršćanskoj obitelji. Ima nas desetero žive djece od naših roditelja Ivana i Marije Racan. Dio sam jedne tipične svećeničke obitelji iz koje su već trojica prije mene pošla putem svećeništva, kasnije ja, i posljednji iz naše obitelji sadašnji umirovljeni biskup Ivan Milovan. Imao sam jedno lijepo djetinjstvo na selu. Osnovnu školu sam završio u rodnom mjestu. Već s 12 godina otišao sam u sjemenište jer je tada osnovna škola trajala samo četiri godine, a zatim gimnazija 12 godina”.

Želja za odlazak u sjemenište javila se spontano. „Nikada posebno o tome u obitelji nismo razgovarali. Nekako se osjetila želja mnogih roditelja u selu da jedan od sinova postane svećenik. Tako da sam ja sasvim spontano pošao tim putem, i nikada se u životu nisam pokajao za taj svoj korak. Kako sam imao tek 12 godina kada sam došao u sjemenište za mene i moje vršnjake to je bilo nešto apsolutno novo. Sigurno da mnogo toga nismo mogli razumjeti u postupcima svojih poglavara i odgojitelja. Mislim da je odgoj u sjemeništu bio dosta strog i zahtjevan, ali je to bilo i razumljivo jer nas je te 1949. godine bilo čak 300. Morala je postojati disciplina. Otprilike je jedna trećina naše generacije ostala na svećeničkom putu. To se smatralo u ono doba prilično velikim uspjehom. Maturirao sam 1957. godine u Pazinskom sjemeništu.”

‘U vojsci sam imao osobnog špijuna’

Nakon polaganja mature uslijedio je studij teologije koji je bio prekinut odsluženjem vojnoga roka. „Na samom početku studija čekalo me odsluženje vojnoga roka. Bio je to doista važan događaj u mome životu, potpuno oprečan onome što sam doživio u svome odgoju u sjemeništu. Prvih sedam mjeseci bio sam u Titogradu, a drugih 16 mjeseci u Skopju. Znam da sam kroz to vrijeme službe u Skopju imao svog osobnog špijuna, jednog Dalmatinca koji je bio toliko iskren pa mi je rekao da je postavljen da me prati. Morao je svaki tjedan podnositi izvješće o tome što radim, s kim se družim, molim li, idem li potajno u crkvu itd. Pod tim dojmom sam doživio odsluženje vojnoga roka. To mi je ostalo u lijepoj uspomeni jer sam tu vidio ljude s kojima ću kasnije raditi u svojoj svećeničkoj službi”.

Oduševljenje za svećeništvo kroz odgoj

Vlč. Milovan ističe da je studij teologije bio manjkav. „Bile su to godine teškog komunističkog pritiska na crkveni život u tadašnjoj državi. Bila je ukinuta teologija u Rijeci i u Splitu. Moramo se mnogo toga strpati u Pazinsko sjemenište, a kadar nam je bio vrlo oskudan. Posebno pamtim p. Jerka Valkovića. Ovaj franjevac bio je profesor crkvene povijesti. Ostao mi je u lijepoj uspomeni pa sam ga izabrao za propovjednika na svojoj mladoj misi. Posebnim svakako smatram da smo tijekom odgoja i u gimnaziji i u bogosloviji imali oduševljenje za svećeništvo. Naši su nas poglavari, odgojitelji i duhovnici oduševili našim svećeničkim zvanjem. To je bilo od presudne važnosti u mom svećeničkom životu”.

Svećeničko ređenje

Poseban doživljaj bilo je svećeničko ređenje. „Pripadam staroj generaciji svećenika koji su prema predkoncilskom kanonu primili najprije četiri tzv. niža reda, zatim tri viša reda – subđakonat, đakonat i prezbiterat. Reditelj je bio mons. Dragutin Nežić, naš popularni biskup onoga vremena. Lijepo su mi te uspomene ostale jer je to bio zapravo red događanja, stupnjevi u životu, koje sam si želio, koje sam živio i koje i dan danas živim. Za propovjednika na svojoj mladoj misi izabrao sam p. Jerka Valkovića jer sam smatrao da je moderan i napredan svećenik, koji razumije modernog čovjeka. Moja mlada misa bila je 26. kolovoza 1962. točno 11 godina iza mlade mise vlč. Miroslava Milovana, prvog svećenika iz naše obitelji te kasnije dugogodišnjeg župnika u pulskoj župi Gospi od Mora, kojeg sam u toj župi naslijedio. Moje mladomisničko geslo bilo je: „Marijo, vodi nas k Isusu!” Tako nas je ondašnji i duhovnik i biskup pomalo marijanski usmjeravao. To je bilo moje geslo i kasnije u životu, jer me je ta marijanska pobožnost privlačila i kasnije dovela na puteve prema Međugorju.”

Pastoralna nastojanja na udaru Udbe

Vlč. Milovan ulazi u pastoral još za vrijeme teološkog studija. „Na službi kapelana u Labinu i Podlabinu bio sam još kao student treće godine teologije. Kao student sam vikendima bio na terenu kao pomoćnik mons. Ivanu Žufiću. To su bili moji prvi koraci u pastoralu. Bio sam prvi svećenik koji je iza Drugog svjetskog rata slavio misu svake nedjelje u Rapcu. Tu su najljepši trenuci iz mog mladenačkog života, jer sam tu formirao grupu djece koju sam te 1962. godine počeo pripremati za prvu pričest, a 1963. sam s njima proslavio primanje toga sakramenta. To oduševljenje i te lijepe uspomene iz Rapca posebno me i danas nose.”

Nakon dvije godine uslijedila je župnička služba u Svetoj Nedelji, sa Šumberom i Svetim Martinom. „U to doba labinština se smatrala najtvrđim dijelom u biskupiji. U tim sam župama pekao svoj zanat. Tu sam bio šest godina u doba teškog komunizma. Kao što sam imao svog osobnog špijuna u jugoarmiji, tako sam ga imao i u tim župama. To će se nastaviti i u kasnijim župama u doba komunizma. Bilo je to traženje, okupljanje, probijanje, ali bio sam mlad i pun života i nije mi nedostajalo snage da se suočim sa svim situacijama koje sam tada doživio”.

Vlč. Milovan imao je sreću da nije završio u zatvoru, ali je podnosio teror režima. „Nisam poput vlč. Krajcara i vlč. Žufića, te mojih rođaka svećenika Marjana, Miroslava i Vjekoslava Milovana završio u zatvoru, ali sam bio na udaru tadašnje Udbe. Prva dva puta kada sam tražio vizu za Italiju, trebalo je tada najprije dobiti izlaznu vizu iz Jugoslavije pa onda ulaznu vizu u talijanskom konzulatu za Italiju, trebao sam poći na tzv. ‘prijateljski’ razgovor s drugom Stipom koji je bio Bog i batina za crkvena pitanja u to vrijeme. Vize su mi odobrene s time da podnesem izvješće o svojim dojmovima u inozemstvu. Taj isti drug Stipe me je kaznio maksimalnom kaznom samo zato što sam u jednoj kući u svome selu prikazivao filmove o misionarima u Africi. Bila je to vrsta pritiska. Poslije toga sam u Čepiću doživio da mi je u ponedjeljak u jutro u 6 sati policija zvonila na vrata i zaplijenila Glas Koncila. To nas je bolno pogađalo, a sigurno da je to bio i pritisak na vjernike. Bio sam mlad pa sam mogao to izdržati.”

Rabac 1963. i Labin 1964.

Rad s prognanicima tijekom Domovinskog rata

U vrijeme osamostaljenja Hrvatske vlč. Milovan bio je župnik u Banjolama, gdje su svoje utočište pronašli brojni prognanici. „Demokratske promjene doživio sam sa svojim vjernicima u župama Premantura – Banjole – Pomer. Već na početku Domovinskog rata u Cintineru su se u dva slovenska hotela smjestili brojni prognanici iz Vukovara i okolice. Kao svećenik sam se odmah na početku uključio karitativno, posjetom obiteljima, ali i time da sam subotom imao svetu misu u dvorani hotela i držao vjeronauk. Bili su to aktivni vjernici koji su vrlo bolno doživjeli protjerivanje iz svojih domova. Trebalo je mnogo strpljenja, volje, vremena da se ublaži njihova bol i razočarenje tih ljudi. Mislim da su to bile vrlo lijepe uspomene i susreti, i mnogi koji su ostali u tome kraju kasnije sam dijelio lijepe uspomene.”

Nakon Banjola vlč. Milovan preuzeo je pulsku župu Gospe od mora. Taj dio Pule bio je dobrim dijelom nastanjen potomcima djelatnika nekadašnje jugoslavenske vojske. „Obzirom na to da sam svu svoju mladost proveo na labinštini, 25 godina, onda su uz dolazak u pulski dekanat za mene slijedile i psihološke promjene. Za razliku od labinštine gdje su bili seoski krajevi, tako je kod blagoslova kuća bilo potrebno promišljanje tko neće primiti blagoslov. U polugradskom ambijentu poput Premanture – Banjola bilo je potrebno informirati se tko hoće primiti blagoslov kuća. Tu sam nastojao posjećivati obitelji i okupljati ih, voditi evidenciju tko me je sve primio ili eventualno odbio. Bio je to strpljiv, ali i uspješan rad. Sa zadovoljstvom i pozitivno gledam na svoj rad u tim župama.”

Nakon pulske župe Gospe od mora, gdje je proveo 12 i pol godina, imenovan je župnikom u Ližnjanu. „Tu sam bio vrlo kratko jer sam se ozlijedio pri padu na stepenicama. Zbog loma rebara i zdjelice sam poluinvalid. Zbog toga sam prebačen u Svećenički dom Betanija u Puli. Jedan sam od 11 korisnika doma. Život u Betaniji je vrlo lijep. Uvjeti su za mene gotovo idealni. Svatko ima svoj apartman. Imamo kapelicu gdje svaki dan zajednički slavimo svetu misu. Naši prijateljski odnosi odvijaju se kroz slavljenje svete mise i druženje za stolom. U svome apartmanu puno čitam, puno molim i puno spavam. To me održava psihički na visini, a i fizički sam razmjerno zadovoljan sa svojim stanjem. Sa svojih 85 godina mogu normalno hodati i još uvijek imam aktivnu vozačku dozvolu.”

Evangelizacijski seminari i marijanska duhovnost Međugorja

Vlč. Milan Milovan otkriva da su u pogledu duhovnosti njegov svećenički život obilježili evangelizacijski seminari i marijanska duhovnost Međugorja. „Karizmatska obnova kod nas je počela 1980. godine s prof. Tomislavom Ivančićem i evangelizacijskim seminarima. Bio sam te godine na prvom seminaru na Kaptolu u Zagrebu, zatim u svibnju u Splitu, a već na jesen kada je bio ondašnji Dan republike bio sam organizator velikog seminara u našem Pazinskom kolegiju. Seminari koji su tu održani 1980. i 1981. godine snažno su odjeknuli u Istri. Do danas nam se javljaju ljudi koje sam upoznao na tim seminarima. Kasnije smo imali veliki seminar nakon demokratskih promjena. Prijatelji su me nekako nagovarali da imamo seminar u Puli, a Ivančić je već tada bio rekao da ne želi više u sakristije. Neki su mi predložili ondašnji Dom JNA, ali je trebalo dobiti dozvolu. Otišao sam načelniku Doma, koji me srdačno primio, i rekao mi je da će mi dati dvoranu besplatno ako je blagoslovim. To sam učinio. Na svakom seminaru redovito je bio prisutan biskup – bilo mons. Bogetić bilo mons. Milovan, tako da smo bili u jedinstvu s Crkvom”.

Svećenika, koji je odgajan u duhu marijanskih pobožnosti, privlačilo je Međugorje. „Prve četiri godine nisam išao u Međugorje. Promatrao sam, slušao i gledao. Tek 1995. za 1. svibnja pošao sam s jednim hodočašćem iz Pule. Nisam bio organizator, ali su dojmovi naših hodočasnika bili vrlo pozitivni. Sjećam se da mi je jedan mladi čovjek, otac brojne obitelji iz Pule, ubrzo nakon povratka s toga hodočašća rekao da mu ne trebam ništa pričati, jer mu je dovoljno to što vidi da se njegova žena vratila promijenjena iz Međugorja. Takvih je dojmova bilo mnogo. Nisam bilježio koliko sam puta bio u Međugorju. Vjerujem da sam bio oko stotinu puta. I danas nastojim pratiti događanja u Međugorju.”

‘Lijepo je biti kršćanin!’

Svoje svjedočanstvo o pozivu i poslanju vlč. Milovan zaključuje porukom – lijepo je biti kršćanin. „U Bijelim potocima kraj Mostara bio sam na duhovnim vježbama za svećenike. Sjećam se da sam u samostanu jako nestrpljivo iščekivao propovijed jednog mladog fratra. Svoj je govor počeo sljedećom zgodom: Nakon dužeg vremena sastala su se dva mlada fratra i jedan se žali drugome kako nije zadovoljan, jer se ne nalazi, ne vidi smisla i sl. Zamolio je da mu subrat kaže nešto lijepo. On je, pak, uzeo cedulju iz džepa na kojoj je bilo napisano BOG TE LJUBI, RADUJ SE! Mene je to jako opečatilo i bezbroj puta kasnije sam tim riječima počinjao ili susrete, ili propovijedi, i to bih svima poručio.”