Budi dio naše mreže

Vlč. Mihael Sokol: Moraš imati Boga uz sebe da bi mogao živjeti

Nekadašnji novinar i fotograf IKA-e i Glasa Koncila voljom Božjom postao je svećenik u Beogradskoj nadbiskupiji. Vlč. Mihael Sokol rodom je iz Našica u Požeškoj biskupiji. Za svoj poziv ističe da je u njemu od rođenja. U Zagreb je došao u franjevačko sjemenište, a ljubav prema novinarstvu spojila ga je s IKA-om i Glasom Koncila. Na bogosloviji se udaljuje od poziva, no nakon proživljenog obraćenja postaje svećenik u Beogradskoj nadbiskupiji.

/ Svjetlana Đuran

Vlč. Mihael rođen je u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, koja je svake nedjelje išla na misu. Prisjeća se da je sa svojom bakom napravio prve korake preko crkvenog praga. Uz baku, veliku ulogu u odgoju u vjeri imali su roditelji, kao i našički franjevci. Duhovni poziv osjećao je od ranog djetinjstva. „Bio sam jako vezan uz franjevački samostan do te mjere da sam u 6. razredu, kada su otišle redovnice iz župe, počeo otvarati i zatvarati crkvu, pripremati za mise, mijenjati oltarnike, pripremati cvijeće,… Odlazio bih zadnji sat s nastave iz škole kako bi stigao na večernju misu, razrednica i profesori su mi progledavali kroz prste. Nekako je to bilo usađeno u mene od samog djetinjstva”.

1B Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu 1994./95.

Vođen franjevačkim duhom odlazi u sjemenište u Zagreb. Tijekom bogoslovije, kako ističe, u njemu se dogodio krah u nekom mladenačkom buntu, te izlazi iz bogoslovije. „Godinama sam se borio sa svojim duhovnim pozivom. Da on nije bio usađen u mene od djetinjstva, vjerojatno ne bi bilo te borbe. Bježao sam od svećeničkog poziva sve dok nisam došao pred zid i shvatio da mi nedostaje jedan dio života. Neko ispunjenje. Jednostavno shvatiš da poziv imaš od rođenja i da od toga ne možeš pobjeći”.

S kolegama iz IKA-e 2003.

U svojim traženjima vlč. Mihael je novinarskim radom bio uz Crkvu. Novinarstvom se počeo baviti dok je bio dio franjevačke zajednice. U novicijatu je pisao za Marijin Trsat, a u sjemeništu je čak uredio zadnji broj sjemenišnog lista. „Rad u novinarstvu nastavio sam kroz razvoj internetske stranice Provincije i samostana, povezao sam se s Informativnom katoličkom agencijom i Glasom Koncila i tu sam nastavio raditi.

Na radnom mjestu u Glasu Koncila

Radio sam nekih petnaestak godina, ali sam od toga i živio kada sam napustio bogosloviju”.

U novinarstvu je vlč. Mihael ostao vezan s Crkvom te je stekao brojna iskustva i poznanstva koja mu danas, kao svećeniku, jako puno znače. Njegov rad u novinarstvu bio je priznat od struke pa mu je Hrvatsko društvo katoličkih novinara dodijelilo godišnju nagradu, za koju ističe da je to nagrada Glasu Koncila „jer da nije bilo Glasa Koncila i objavljivanja tamo mojih radova, da mi Glas Koncila nije omogućio rad i angažman, ne bi bilo ni nagrade. Ja sam samo svoj talent u Glasu Koncila još više razvio, oni su mi to omogućili i ta nagrada je upravo posvećena Glasu Koncila”.

  

Odlaskom iz Glasa Koncila vlč. Mihael postao je direktor jedne veće građevinske firme. Tijekom sedam-osam godina rada u toj firmi proživljavao je vlastite uspone i padove. „Bježao sam i od Crkve, i od nedjeljne mise. Moram priznati, moj vjernički život bio je na ledu gdje se totalno sklizao. Tražio sam svjetovnu stvar – išao sam za slavom, išao sam za novcem, doduše nastojao sam pomagati i drugima, pogotovo radnicima u firmi. Imao sam veliku odgovornost, ali i puno stresa koji mi nije dobro došao. U jednom trenutku sam osjetio da sam izgubio sebe, da sam izgubio sve oko sebe, bez obzira što sam imao sve materijalno osigurano – i stan, i auto, i dobru plaću, putovao sam i živio onako kako ljudi misle da trebaju živjeti, ali Boga nisam imao”.

Dodjela nagrade Hrvatskog društva katoličkih novinara

Ponovno obraćenje vlč. Mihael doživio je povratkom u život župne zajednice gdje je stanovao. Aktivirao se u župi vodeći vjeronauk za krizmanike i povezao s drugim župljanima. „Tu u biti kreće proces mog novog obraćenja, onog zrelog obraćenja gdje shvatiš da kada dođeš do zida ne možeš dalje, da moraš imati uz sebe Boga da bi mogao živjeti. I tu je procvalo moje zvanje od djetinjstva”.

Prostracija za vrijeme svećeničkog ređenja

Nije bilo lako nositi se s borbom kako sve ostaviti, i nakon 15 godina od odlaska iz samostana reći ‘hoću nazad’. „Vladao je veliki strah, nekih šest mjeseci, u mome previranju, u nedoumici. Imao sam potporu svojih prijatelja svećenika, redovnica, ali i prijatelja laika koji su znali što mi se događa u životu. Tada sam nekolicini rekao da ću se pokušati vratiti na bogosloviju”.

Polaganje ruku i molitva nadbiskupa na svećeničkom ređenju

Providonosnim se pokazao odlazak na đakonsko ređenje jednog prijatelja u Beogradsku nadbiskupiju. „Otišao sam tamo, i prvi puta ozbiljno porazgovarao s nadbiskupom Stanislavom Hočevarom o svojoj nakani i cijelom svom životnom putu, svemu dobrom i lošem, potpuno iskreno i otvoreno. I, on mi je otvorio vrata. Ja uopće nisam dvoumio, iako je to druga država i poznata je situacija Hrvata i Srba od Domovinskoga rata do danas, jer sam osjetio da je to Božji prst, i da me šalje tamo gdje danas sutra mogu nešto napraviti na ekumenskom području, na spoju Istoka i Zapada, pravoslavnih i katolika.”

Predaja kaleža i patene na svećeničkom ređenju

Vlč. Mihael je mjesec dana nakon toga razgovora došao u Beogradsku nadbiskupiju. U svim životnim odlukama imao je podršku obitelji, a osjećao je i moćni zagovor sv. Antuna Padovanskog, zaštitnika župe u kojoj je rođen, kršten i krizman, sv. Franje čiji duh u sebi nosi, kao i arkanđela Mihaela. „Moji roditelji su bili na ređenju možda najsretniji na svijetu. Moja majka je rekla: ‘Kada sam vidjela da su ti na ređenju obukli misnicu, onda sam rekla – e to je to. Sada je gotovo’”.

Pričest roditelja na mladoj misi

Svećeničko ređenje bilo je 22. lipnja 2019. godine u beogradskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, po rukama nadbiskupa Stanislava Hočevara. „Mislim da svaki svećenik pamti pjevanje litanija Svih svetih i kada leži na podu, prostrt, i potpuno se predaje Bogu i Crkvi. To je nekako upečatljivo i znam da mi je to trajalo, rekli bi u narodu, čitavu vječnost… I tu sam zaista osjetio da lebdim od zemlje, da sam toj zemlji uzet. To je bio neopisiv osjećaj gdje je moje tijelo, u mojoj nutrini, u svijesti, bilo podignuto od zemlje. Bio je to prvi duboki trag, a drugi je bio izricanje prvih riječi prve pretvorbe. Tu shvatiš koliko si ti u biti ništa, i koliko Bog djeluje kroz tebe”.

 

Prva proslava mlade mise bila je drugi dan nakon ređenja u beogradskoj konkatedrali za sve vjernike Beograda i Beogradske nadbiskupije, a zatim u rodnoj župi sv. Antuna Padovanskog u Našicama. Za svoju župu ističe da je rasadište duhovnih zvanja, jer tri godine za redom imaju proslave mlade mise. Također pojašnjava kako je izabrao mladomisničko geslo iz Pavlove poslanice Filipljanima 4,13: „Sve mogu u Onome koji me jača”.

Roditeljski blagoslov prije mlade mise

„Upravo je to ona stvar, usponi i padovi u vlastitom životu. Čovjek sve ima i onda shvati da zaista u tome svemu nema ništa. I kada tu spoznaš Boga i doživiš obraćenje onda zaista, poput Pavla, možeš sve u Onome koji te jača. Ne u fizičkom smislu. Nego, zaista, po Duhu Svetom Bog ti daje milosti da shvatiš neke stvari, i da hrabro kreneš u daljnje korake vlastitog života”.

S mamom nakon svećeničkog ređenja

Vlč. Mihaela u prvim koracima svećeništva prate brojne službe. Tajnik je nadbiskupa Stanislava Hočevara, brine o mladima, tajnik je Prve sinode Beogradske nadbiskupije, zadužen je za obnovu kompleksa katedrale «Marijanum» i za obnovu kompleksa «Tabor», te brine za Medijski centar Nadbiskupije. Zamoljen za komentar kako sve stigne istaknuo je: „Sve mogu u Onome koji me jača. Kroz redovnu molitvu zajedno s nadbiskupom i onima koji žive u ordinarijatu i ja crpim jednu snagu. Moram priznati da mi je zbog toga danas deset puta lakše podnositi napor posla. Sve ono što radim, radim s puno radosti i ništa mi nije teško. Mislim da to upravo treba činiti svaki svećenik, da ga taj duh molitve i predanja može nositi naprijed u njegovom poslu”.

Sa sestrom i nećakinjom na dan svećeničkog ređenja

Uz Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana vlč. Mihael se osvrnuo na Katoličku Crkvu u Srbiji kao most između kršćanskoga Istoka i Zapada. „Obično me pitaju imamo li mi kao katolici u Srbiji nekih problema. Odgovaram da ne. U Srbiji ima svega 4% katolika u pravoslavnoj većini koja je nacionalna, i to se osjeti. Vjerujem da su naši odnosi duboki i to se osjeti na terenu gdje nemamo nikakvih problema. Sve naše župe su povezane s lokalnim pravoslavnim parohijama. Svećenici se redovito posjećuju, idu jedni drugima. Imamo jedan odnos koji je dosta dobar, prijateljski. Koliko možemo više napraviti na ekumenskom polju? Zaista možemo više. To ovisi o otvorenosti jedne i druge Crkve. Molitvena osmina za jedinstvo kršćana, na temelju iskustva koje imam, puno više živi u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj, nego na teritoriju Republike Hrvatske. No, u Pravoslavnoj Crkvi ima ljudi koji zaista teže jedinstvu. Papa je obišao sve pravoslavne države oko Srbije, a u skoroj budućnosti bit će i posjet Crnoj Gori. Vjerujem da će, kada dođe do susreta Svetoga Oca i srpskog patrijarha u Srbiji, ekumenizam u potpunosti zaživjeti.”

Mladomisnički blagoslov

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja