Budi dio naše mreže

Vlč. Luka Ćosić: "Bogu se isplati reći 'DA' i računati s Njime!"

"Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi!" – mladomisničko je geslo vlč. Luke Ćosića, župnog vikara u župi Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u Valpovu. Još kao dijete rado je birao svećeničku službu kao svoju ulogu u igri, a od prvog istinskog susreta s Isusom učvrstio se je u odluci da bude svećenik. U odabiru mladomisničkog gesla pomogao mu je HKR.

/ Svjetlana Đuran

Iako je stihove iz Psalma 37. već bio čitao, u uhu su mu ostali kada ih je čuo u programu Hrvatskoga katoličkog radija, i ništa drugo osim riječi: “Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi!”, nije dolazilo u obzir za mladomisničko geslo. A želja za svećeništvom bila je prisutna još u djetinjstvu.

“Rođen sam u Slavonskome Brodu, gdje sam odrastao u naselju Jelas, i želju za svećeništvom osjećao sam još od djetinjstva. Naime, moja je obitelj dok sam bio mali živjela blizu crkve i često sam se tu igrao, zabavljao sam bake dok su molile krunicu u crkvi, znao sam i trčati po crkvi pa me župnik prekorio zbog toga, a kada smo se igrali kod kuće ja bih postrojio svoju braću i sestre kao vjernike u crkvi, a sam bi slavio misu”, ističe vlč. Luka čije je djetinjstvo prošlo u razigranosti sa željom za svećeništvom. Kada je krenuo u sjemenište to nije u njegovoj sredini bilo ništa neobično.

U vjerskom odgoju, ali i u odgoju uopće najveću ulogu je imala majka. “Sjećam se da sam kao dijete od nje stalno tražio da pjeva ‘Očenaš’. Tu je i moja baka koja je bila žena molitve, i uz nju sam se nekako izgrađivao. Tu su i redovnice Služavke Kristove koje su djelovale na mojoj župi, koje su me pratile u župi – s. Marinela i s. Olivija. One su me poticale na Božji poziv, i nenametljivo su me pratile. U svojoj odluci bio sam slobodan, ali sam znao da su one uz mene kroz molitvu”.

Odrastanje vlč. Luke obilježila je i majčina smrt, kada je imao 12 godina. Tada je sva briga oko odgoja pala na oca. “Tata se u odgojnoj ulozi dosta dobro snašao. Naravno da je bilo teško prihvatiti i proživjeti majčinu smrt. Tu mi je vjera bila presudan faktor i u prihvaćanju toga da smo svi mi na neki način u ovome svijetu prolazni, i da će svatko od nas pred Božje sudište, prije ili kasnije, netko u tragičnim okolnostima, netko u bolesti, netko u starosti, ali svi umiremo”.

Nakon osnovne škole vlč. Luka dolazi u sjemenište na zagrebačkoj Šalati. Nije imao predodžbu što je sjemenište. “Kada je došao dan upisa u sjemenište shvatio sam da ću pohađati zahtjevnu klasičnu gimnaziju i da će trebati i malo više učiti, a do tada sam zamišljao da ćemo se mi u sjemeništu moliti, pjevati, nisam to shvaćao tako ozbiljno. Prvi dani su mi bili dosta teški. Nekako mi je došlo da odmah pobjegnem kući i taj osjećaj je trajao prvih mjesec dana, dok nismo otišli za svetkovinu Svih Svetih kući. E onda kada sam došao kući i vidio da se nije ništa promijenilo, da je moja župa tamo gdje jeste i da funkcionira, i moja obitelj funkcionira i sve je normalno, vratio sam se u sjemenište s lakoćom.”

Vlč. Luki se u sjemeništu svidjelo to što su bili zajednica u kojoj su se skrbili jedni o drugima. “Bili smo kao jedna velika obitelj, imali smo osjećaj jedni prema drugima. Teško je bilo prihvatiti dnevni red i strogoću života, ali bez takvog reda jedna takva zajednica ne bi funkcionirala i kada se čovjek na to privikne onda je jednostavnije i lakše živjeti. U sjemeništu su poglavari prepoznali moj talent za pjevanje. Imali smo sjemenišni zbor, imali smo školski zbor i posebno je uvijek bilo pripremati akademiju u čast Bezgrešnoj, jer je ona zaštitnica sjemeništa. Također smo imali adventske koncerte koji su bili jako posjećeni. Ove ćemo godine imati i obljetnicu – 20 godina postojanja školskog zbora. Naša profesorica Ankica Jurčić odlučila je sve članove zbora okupiti na Adventu na Šalati i zajedno ćemo otpjevati nekoliko pjesama. Raduje me da ću nakon toliko godina moći biti sudionikom jednog takvog događaja.”

Tijekom odrastanja značajna je uloga odgojitelja i duhovnika. “Imali smo svećenike koji su bili zaduženi za odgoj, pa rektora i duhovnika koji je bio kao jedno veliko uho koje je primalo ono negativno ali i pozitivno što osjeća jedna mlada osoba. Prvo je bio vlč. Antun Štefan koji je svoju ulogu ostvarivao u punom smislu riječi. Imao je osjećaja za naše mladenačke buntove. Kasnije je bio duhovnik Ivan Grbešić koji je isto tako znao imati nježnu riječ za svakoga od nas, i saslušati nas i biti na neki način podrška. Mogu reći da smo imali dobre duhovnike koji su nas i uvažavali, i pokazivali nam kako ćemo i mi u budućnosti trebati imati strpljenja s mladima koji će nam se javljati s problemima. Od njih smo mogli kroz to praćenje puno naučiti.”

Vlč. Luka se prisjeća svog prvog istinskog susreta s Kristom. “U našu župu su dolazili razni duhovnici i držali duhovne obnove, te su svojim žarom svjedočili za Isusa. Mislim da sam tada išao u peti razred kada mi se u glavi rodila misao da nije naša vjera nekakav folklor nedjeljama, ili ispušni ventil koji će nam služiti u nekim trenucima životnih teškoća, nego da je naša vjera stvarna, egzistencijalna, da imamo živoga Boga pred sobom, a ne neku energiju ili osjećaj, i da ta vjera treba prožimati čitav naš život. Također da naša kršćanska vjera traži od nas potpuno darivanje i osluškivanje Božje riječi koja je djelotvorna i živa, i koja nije nekakav mit ili davno ispričana priča. Ova svijest je samo učvrstila moju odluku za svećeništvom.

Đakonat je za vlč. Luku bio početak učenja kako se živi svećeništvo. “Svećenički život je prije svega služenje. Samo ređenje bilo je poseban trenutak, jer đakonatom preuzimamo već svećeničke obveze i to je jedan korak koji nas gura u drugačiji život koji se onda samo potvrđuje na svećeničkom ređenju. Bio sam neizmjerno sretan i radostan, jer je to ono na što sam se cijeli život spremao. Đakonski praktikum sam imao u Gunji, u župi sv. Jakova apostola gdje sam susreo uistinu jedan topao i otvoren narod koji živi za svoje svećenike.”

Svećeničkom ređenju prethodile su duhovne vježbe. “U pripravi smo analizirali sve ono za što smo se pripremali od trenutka kada smo osjetili Božji poziv. Bio sam sretan i smiren. Poseban trenutak samoga ređenja bio je, kao i mnogima, trenutak prostracije kada se ređenici potpuno predaju Božjoj volji i službi u Crkvi, i to je uvijek posebno. Svojim mladomisničkim geslom “Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi!” htio sam i sebi i drugima ukazati na to kako je Bog živ, i kako djeluje u našim konkretnim životima. On nije neki daleki Bog, nego djeluje u našim životima i vodi nas, i trebamo mu prepustiti svoje živote.”

Za odabir mladomisničkog gesla vlč. Luki je pomogao upravo Hrvatski katolički radio. “Izvadak iz Psalma 37. sam sigurno već ranije čitao u Časoslovu i drugdje, ali kada sam ga čuo na HKR-u to, čini mi se, nedjeljno jutro zazvonio mi je u ušima. Otada su mi stihovi ‘prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi’ ostali u mislima. Kada je došlo vrijeme da moram izabrati svoje geslo uzeo sam upravo te riječi koje sam čuo na HKR-u”.

Vlč. Luka djeluje u župi Bezgrešnog začeća BDM u Valpovu, velikoj župi s puno filijala, aktivnoj s puno molitvenih skupina. Pomaže župniku u radu, priprema kateheze, nastoji organizirati rad s mladima, a kako voli svirati i pjevati u Bocanjevcima je okupio grupu zainteresiranih za vježbanje crkvenog pjevanja. Dio pjevača je iz mjesnog KUD-a, pa uz crkveno pjevanje na probama se može čuti pučko, folklorno pjevanje.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja