Budi dio naše mreže

Vlč. Dino Rupčić: S molitvom je sve moguće!

Vlč. Dino Rupčić jedini je svećenik Gospićko-senjske biskupije koji pastoralno djeluje u dvije države Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kada nedjeljom i blagdanima slavi mise u svojim župama Donjem Lapcu, Boričevcu, Zavalju, te filijalama, prelazi oko 170 kilometara. Živi u Donjem Lapcu gdje je najmlađa župa Gospićko-senjske biskupije posvećena sv. papi Ivanu Pavlu II, te ističe kako se osjeća privilegiranim služiti koja ima za naslovnika Velikoga Papu.

/ Svjetlana Đuran

Rodom iz primorskog mjesta Svetog Jurja kod Senja vlč. Dino je već u ranom djetinjstvu pokazivao sklonosti ka duhovnom pozivu, iako je bilo za očekivati da krenuti majčinim stopama koja je bila učiteljica, ili pak djedovim koji je bio pomorac. „Sin sam jedinac, odrastao sam bez oca, a njega su nastojali zamijeniti moj did Ive i majka Jelka. Kao dječak, uz one uobičajene igre i nogomet, znao sam se u ljetnoj kuhinji igrati mise. Pazio sam da me mama i did ne vide jer oni s time nisu bili oduševljeni. Od prvoga razreda osnovne škole bio sam ministrant, a kako nisam mogao dohvatiti oltar služba mi je bila držati malo zvonce i pozvoniti na pretvorbu. Oduševljen službom ministranta uz župnika Franu Brozića, pa zatim Silvija Milina, gledajući njih kako slave misu, na sve ono lijepo što su činili na župi kao svećenici, kao vjeroučitelji, kao ljudi, i ja sam poželio biti takav”.

 

Želju maloga plavog dječaka primijetio je župnik Milin, pomogao mu je napisati molbu za sjemenište i primio ga je tadašnji ordinarij mons. Mile Bogović. Kao kandidat Gospićko-senjske biskupije vlč. Dino odlazi u sjemenište Zmajević u Zadru gdje je završio Klasičnu gimnaziju.

 „Tu smo kao sjemeništarci naučili mnogo o liturgiji, liturgijskom pjevanju, časoslovu… U sjećanju nosim prelijepe liturgije iz zadarske katedrale uz nadbiskupe Oblaka i Prenđu. Moj odlazak u sjemenište mjesto je prihvatilo s određenom rezervom. Mislili su da ću odustati nakon nekoga vremena. Majka mi je pričala da ju je jedna prijateljica pitala zašto sina jedinca daje u svećenike. Ona joj je odgovorila da joj je sreća sina na prvom mjestu, unatoč onome zanimanju što bi ona kao majka mogla imati u svome srcu za njega”, prisjeća se vlč. Dino.

Uslijedila je zatim bogoslovija u Rijeci i teološki studij. „Na pola studija teologije i bogoslovije počela se mijenjati svijest ljudi u mojem rodnom mjestu. Viđajući me s kolarom bilo im je jasno da ću postati svećenik. Za vrijeme studija prolazio sam kroz promišljanja o zahtjevnosti zvanja. Moji župnici mi kao djetetu nisu mogli objašnjavati što će mene čekati. Nešto sam kao bogoslov mogao razumjeti, a nešto ne. Ali, kada sam se zaljubio pred kraj teološkog studija vidio sam da život nije zabava. Srce mi je bilo podijeljeno jer sam trebao donijeti odluku što konačno želim. U razgovoru sa svećenicima koji su imali slična iskustva odlučio sam se za svećeništvo, iako sam se bojao i imao tremu jer me je čekala odgovornost svetoga reda”.

Trema je bila prisutna i na đakonskom ređenju. „Kada smo bili u prostraciji za vrijeme đakonskog ređenja u gospićkoj katedrali sjećam se da mi je kroz glavu prolazila misao da nakon posvetne molitve postajem đakon. Više se ne može raditi što se hoće. Tu sam također vidio da se događa zbilja da se ostvaruje ono što sam toliko želio, za čim sam toliko čeznuo. Tremu imam i danas nakon devet godina svećeništva. Uvijek se pitam hoću li moći uvijek odgovoriti na izazove vremena. Ali, jasno, bez molitve ne ide. Važno je da imam tu svijest da se ne želim igrati svećeništva, nego da mi Bog dadne snage da to ostanem do kraja.”

 

Svećeničko ređenje je poseban doživljaj za svakog svećenika. Za vlč. Dinu ono je bilo znakovito. „Pamtim ekstremnu vrućinu tog 9. srpnja 2011. godine. Ređenje je bilo u ogulinskoj župi Uzvišenja sv. Križa. Ređen sam s kolegom vlč. Šimom Božićem. Za vrijeme mise mom je župniku pozlilo, pao je i iznijeli su ga kroz sakristiju. Bio sam toliko ranjen, razmišljajući pa nije valjda da mi je župnik preminuo na dan ređenja, ali Bogu hvala župnik se oporavio. Bio je to jedan šok koji mi je bio poput jedne vrste Spasiteljeve Posljednje večere i tu sam vidio da me neće zaobići križ. Bio sam tada ljut na Gospodina, ali vidim da križevi izgrađuju i kada čovjek već tu doživi kušnju da ga Bog priprema na nešto veliko”.

S ređenja vlč. Dino pamti i doživljaj svoje majke. „Moj kolega s kojim sam ređen bio je na đakonskom praktikumu u toj župi i njega su vjernici više poznavali. Kod čestitanja nakon mise u dvorištu župne kuće većina je ljudi kod domjenka prilazila njegovim roditeljima i čestitala. Onda je moja majka rekla da je ona Dinova mama, u želji da svrati pozornost na to da su bila dva ređenika. Poslije mi je pričala jedna žena kako je moja majka rekla da je radosna što joj je sin postao svećenik, i da mora priznati da ga je strogo odgajala”.

Mladomisničko geslo vlč. Dine glasi: „Gospodine za Tebe živjet će srce moje i duh moj!”, a za službu župnika u župi posvećenoj svecu naših dana sv. Ivanu Pavlu II. ističe da se osjeća privilegiranim. „Nekada čovjek osjeća zasićenje i umor, i tjelesno i duhovno, pa mi je jedan svećenik rekao da proučim životopis Ivana Pavla II, da vidim kakvo je djetinjstvo imao, koliko je rano ostao bez roditelja, kako je teško radio, i da u tome mogu pronaći sličnost. Ja još uvijek nisam svjestan zašto me je Gospodin doveo na margine Like, ali ništa nije slučajno i možda On želi da se kroz lik zaštitnika župe još više posvetim i budem bolji čovjek.”

Župa sv. Ivana Pavla II. u Donjem Lapcu najmlađa je župa u Gospićko-senjskoj biskupiji. Osnovana je na temeljima nekadašnje župe i crkve koja je bila srušena u 16. stoljeću, a vlč. Dino je na službu župnika stigao 2015. godine. „Župa je nastala zalaganjem prvog gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića. On je želio da se tu izgradi crkva, ne samo zbog povijesnih prilika i neprilika, nego i zbog doseljenih katolika iz Bosne i Hercegovine u lapački kraj. Službu župnika u župi Boričevac administrativno sam preuzeo 18. kolovoza 2015. godine u Korenici od župnika Stjepana Zebe koji je tada upravljao Boričevcem, Donjim Lapcem i Srbom. Prvih mjesec dana sam živio u Korenici, zatim se na blagdan sv. Mateja selim u Donji Lapac i živim u jednom stanu koji je pronašla biskupija oko godinu dana sam služio misu u prostorima mjesnog vrtića”.

Zaslugom Gospićko-senjske biskupije crkva u Donjem Lapcu izgrađena je u svega godinu dana, a posvećena je 8. listopada 2016. godine. Vjernici su tada dobili sakralni prostor uz koji je izgrađen župni stan. „Do dana posvete crkve Donji Lapac nije imao 489 godina katoličke crkve. Vjernička zajednica broji oko 238 katolika. Nisu svi iz srednje Bosne, nešto je i iz Like, Slavonije, Dalmacije i drugih krajeva. Kada sam došao bilo mi je nepojmljivo da su tu Hrvati nacionalna manjina. Iz razgovora vjernicima doznao sam da je tolerantan suživot Hrvata i Srba, katolika i pravoslavnih. Nikada nisam doživio provokaciju ni na vjerskoj, niti na nacionalnoj osnovi”.

Vlč. Dino je župnik i u Boričevcu, gdje su od 15 stanovnika samo dva katolika. Vjernici se u Boričevcu okupe 27. srpnja kada je dan sjećanja na Iveziće koji su 1941. brutalno pobijeni i bačeni u Brotnji u Dabinu jamu. Njih 37 je ekshumirano i njihovi posmrtni ostaci su preneseni 2017. u Boričevac i pokopani u grobnicu na mjesnom groblju. U suradnji s konzervatorskim zavodom obnovljena je crkva. Srb je filijala Boričevca koja ima 52 katolika iz Bosne. Tamo nema titulara, a vjernici se okupljaju na misno slavlje u Domu kulture. Vlč. Dino je župnik i župe u Zavalju u Bosni i Hercegovini.

Župa sv. Franje Asiškog u Zavalju, s filijalom Veliki Skočaj, iako je u blizini Bihaća biskupijski pripada Gospićko-senjskoj biskupiji. Oni su 1947. godine prisilno pripojeni Bosni, što im je teško palo, i za sebe će reći da su Ličani pod Plješevicom. Stvarnost Like je da prevladava starije pučanstvo. Kada idem misiti za blagdane u sva mjesta Lapac, Srb, Zavalje i Skočaj napravim oko 170 kilometara, a na cijelom tom prostoru nema niti 500 katolika. Otkako sam tu župnik, zadnje četiri i pol godine, stariji živalj obilazim, a u Lapcu sam nastojao uspostaviti redoviti pastoral – naviknuti ljude na svakodnevne mise i molitvu, procesije kod blagdana, euharistijska klanjanja,… Ljudi su to divno prihvatili, jer je narod iz Bosne vjeran Bogu”.

Vlč. Dino svoju župu u budućnosti vidi kao svetište. „Više sam puta među svećenicima, iz dekanata i šire, istaknuo da župa sv. Ivana Pavla II. u budućnosti može opstati samo kao svetište. To je veliki projekt, veliki posao. Želja mi je u Donjem Lapcu na razini domovine okupiti sve svećenike gdje već jesu, ili će biti, župe sv. Ivana Pavla II. radi međusobnog upoznavanja i razmjene iskustava”. Uz službu župnika vlč. Dino predaje vjeronauk u školi. Voli lijepu meditativnu glazbu, duhovnog i svjetovnog karaktera, voli prošetati, žali što nisu iskorišteni potencijali Lapačke doline koji bi zadržali ljude, te poziva sve na molitvu za duhovna zvanja kao da ne gube životnu nadu u ovim vremenima.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja